piše: Slobodan Vasković
1.
Vratili smo se u BiH/Republiku Srpsku Džetleg i ja. On hladnokrvan i neopterećen nesanicom, ja prebijen vremenskim zonama.
2.
Nadao sam se da će me napustiti iznad Okeana, pa iznad Irske i Engleske.
Avaj, stigao je sa mnom do Minhena i nastavio da me melje do Sarajeva, a potom i Banjaluke.
Džetlegu ne možeš pobjeći, vremenske zone njegovo su carstvo: Poletiš iz Njujorka u 18 časova, negdje iznad Okeana se, nakon tri sata leta, smrkne, pa još nakon dva i po sata svane. Sve u jednom danu i istom avionu i nemaš pojma ni koliko je sati u realnom vremenu, ni gdje si ni šta ćeš sa svim tim vremenom i zonama, u kojima si čas mlađi, pa za neko vrijeme stariji nego što jesi.
Naguraš na satu šest sati unaprijed, kao pomoći će ti to… Ne pomaže.
Ni pametni telefoni ne mogu sve da uprate, još kasne.
3.
U Minhenu pomisliš da si kod kuće i zaista ti i pokažu da jesi: Za BiH se leti negdje sa kraja aerodroma, dovuku te ko vreću, utrpaju u “Lufthanzu”, “negdje kraj piste”, pa furaj bato.
Moji sapunici iz ovih dešavanja (“za nas nema gejta”, niti modernih “tunela”, već praistorijski basamaci”), izvlače zaključak o značaju države.
Naše, a ne Njemačke. Preciznije, beznačaju.
4.
I u Sarajevu basamaci, carina, rodbina, hajd sad vozi, čim kreneš sačeka te važna obavijest: Policija je na svakom koraku, sastaju se Dodik i Izetbegović.
5.
Nije ti ni do čega, ponajmanje do Dodika i Izetbegovića, iako znaš da je to sastanak kapitulacije: Dodik prihvata sve što se od njega traži.
Od političkog Kapitalca do političke Radodajke, put je “Čuvara Srpske”.
Ovaj put prihvatio je Mehanizam koordinacije, iako je tvrdio “prvo pare od MMF-a, pa onda Mehanizam”. Sada je ponovo Dodik prevrnuo ćurak.
Iz Njemačke, povodom MK, nije došao nikakav Šmit, kao što je to bilo prije dvije sedmice kada je Dodik prihvatio adaptaciju SSP-a, koju, takođe, kako je tvrdio, nikada neće prihvatiti.
Bilo je, za MK, dovoljno da Dodika nazove neki njemački skretničar, kao što sam to i najavio prije dvije sedmice.
6.
Da li je trebalo prihvatiti Mehanizam? Jeste, ali ne na način da cjelokupnu javnost i političku scenu lomiš godinu dana, siješ mržnju, targetiraš “srpske izdajnike”, a onda upravo onaj koji targetira potpiše sve što se traži od njega.
Dodik nema politiku, već adhok osmišljene kratkoročne projekte destrukcije, koji mu služe za “držanje visoke nacionalne temperature” i odbranu uništene pozicije.
Nema se tu šta odbraniti, ali se još ponešto u RS i BiH ima uništiti.
7.
U skladu sa Dodikovim političkim opusom, dogovor o MK potpisan je u kafani.
Gdje su tu institucije i zašto uopšte postoje kada imamo kafane u kojima se dogovaraju najvažniji koraci?
Institucije ne postoje, odavno je to jasno, već njihovi Otmičari odlučuju po birzucima šta i kako dalje.
I to uz pomoć predstavnika međunarodne zajednice, ovaj put Larsa Gunara Vigemarka, koji je kafansko šenlučenje Dodika i Izetbegovića nazvao “državničkim”.
Vigemarkova izjava je tragikomična, jer podržava rušenje institucija, njihovo omalovažavanje, isključivanje iz procesa, potenciranjem kafana kao mjesta na kojima se odlučuje. Ako je to već tako dobro, zašto on svoju sarajevsku kancelariju ne izmjesti u neku ćevapdžinicu ili buregdžinicu, pa iz ambijenta “po kile bureka i hladan jogurt”/“Deset u pola”, saopštava dalje namjere EU, čiji je specijalni predstavnik u BiH.
8.
Politika EU u BiH već odavno je “konstantno trovanje salmonelom”, pa se Vigemark odlično uklopio, a njegova poslednja javna rola u rušenju ovdašnjih institucija je veoma značajna, jer svjedoči da EU Bosnu i Hercegovinu ne vidi kao državu. Već kao kafančuru. Bircuz kraj puta.
EU doživljava BiH kao svoj “Bliski Istok”, pa se prema BiH tako i ponaša. Nipodaštavajuće.
9.
Dodiku je do MK i načina odlučivanja u njemu koliko do lanjskog snijega; Njemu je samo do para MMF-a, kako bi zakrpio privremeno neku od brojnih finansijskih rupetina, koje gutaju i njega i Režim i RS.
“Potpis’o/Rek’o Mile”, ponovo je brend Režima, samo što ovaj put ne potpisuje milionske kredite, već adaktiranje sopstvene obesmišljene, potrošene politike, koju vodi pod geslom: “Da je preživjeti politički još jedan dan”!
10.
Dodiku jeste teško, SNSD je u haosu, Režim je na koljenima, para nema, a svjestan je da mu je stranka na korak od debakla na lokalnim izborima.
11.
Dodikove Kapitulacije tek slijede. Serija od bezbroj epizoda. Vjerovatno je sledeća odustajanje od referenduma o Danu Republike.
12.
Džetleg nam pravi kafu, 15 do 4 ujutro. Šta da se radi kada se spavati ne može.
13.
Sumiramo Ameriku, 22 dana u njoj.
14.
Imali smo šezdesetak sastanaka, nijedan nije bio u kafani; svi su bili u institucijama.
Po Vigemarku to i nije baš državnički.
15.
Američka vlada, po čijem pozivu sam i boravio u SAD-u, organizovala nam je susrete i sa senatorima i sa kongresmenima, šefovima velikih neprofitnih organizacija, lokalnim zajednicama, policijom, vodećim ljudima značajnih američkih država i gradova, brojnim nacionalnim medijima, američkim porodicama, ali i sa popoluacijom/grupama, koje se smatraju marginalizovanim unutar američkog društva.
Imao sam priliku uvjeriti se o stepenu demokratičnosti unutar vodećih stranaka SAD-a, teškoj kritici frakcija na račun stranačkih elita, teškoj kritici velikih grupa stanovništva, koje se smatra marginalizovanim, ugroženim, na račun svih vlasti….
Objavio sam neke od tih dešavanja, a najvažnije od svega je da svi oni tvrde da rade za Ameriku i poboljšanje života i odnosa u njoj. Niko nikog ne naziva izdajnikom i niko o tom ne raspravlja u kafanama, već u institucijama, na panelima, konferencijama, organizovanim širom SAD-a.
16.
Mogli su nadležni iz američke vlade, koji su organizovali naš boravak u pet država, izbjeći da nas odvedu na mjesta na kojima se kritikuje ista ta vlada.
Ali nisu, odveli su nas na događaje i u organizacije gdje se ne štedi američka vlast i gdje nema lijepe riječu za nju, jer to je dio njihove tradicije. To je demokratija. I to jeste demokratija koja se stalno gradi.
17.
Učestvovali smo u brojnim polemikama o bolnim temama koje dobro potresaju američko društvo, a tiču se Obojene zajednice (Crnci, Meksikanci…), kao i američkih muslimana i tražili odgovore na sve što nas po tim pitanjima interesuje. I pitali smo, raspravljali…
“Neophodno je razgovarati o tim stvarima u cijelom američkom društvu. To doprinosi njegovoj daljoj izgradnji, izgradnji ravnopravnosti, demokratije”, moto je naših domaćina.
Svi traže rješenja: i oni koji se smatraju ugroženim i oni za koje tvrde da ih ugrožavaju.
Za sve njih je Amerika iznad svega i svi oni bore se za “bolju i pravedniju Ameriku”. Za opstanak najkvalitetnije demokratije na Planeti.
18.
Poslednji u nizu sastanaka bio je u arapskoj zajednici u Njujorku, Bruklin.
Naš sagovornik bila je Linda Sorsor, prvi čovjek Američko-arapske organizacije.
Linda nosi hidžab, mlada je, ima troje djece i posvećena je poboljšanju života američkih muslimana, njihovom, kako kaže, pomjeranju sa margine u sve društvene tokove od značaja.
Tvrdi da policija i tužilaštva imaju “specijalan odnos” prema arapima, muslimanima, ali tvrdi i da je njena borba dovela do promjena tog odnosa. I to na bolje. Uzrok problema vidi u 11.09., kao i terorističkim napadima širom svijeta, kojih se gnuša.
Linda govori na svim nacionalnim medijima u SAD-u.
“Jedna sam od dvije žene koje se u hidžabu pojavljuju i na CNN i u programima drugih nacionalnih TV kuća”, ustvrdiće.
Da bi se sastala sa nama u Njujorku, ranije je napustila Konvenciju Demokratske stranke, koja se održavala u Filadelfiji.
Linda je bila među 102 delegata muslimana koji su prisustvovali konvenciji.
Na moje pitanje da li ima muslimana zastupljenih u najužem vrhu Demokratske stranke, odgovorila je da ih je četiri i da su članovi Demokratskog komiteta.
“Muslimani moraju imati političku moć da bi se izborili za svoja prava. Ja radim na tome. Mi smo se u njujorškim okruzima, gdje naša djeca idu u škole, izborili da naši vjerski praznici budu tretirani kao i hrišćanski. Svi su bili skeptični kada sam pokrenula tu akciju, a onda smo pobijedili”, iznosi detalje sopstvenog angažmana.
Ne bježi ni od priče o radikalnim elementima unutar arapske zajednice, ali tvrdi da su oni manjina i da je ključna stvar za njihovo marginalizovanje ulaganje u obrazovanje.
Otvoreno govori o bitkama sa Njujorškom policijom, koje nisu fizičke, ali jesu institucionalne. I neke od tih velikih bitaka muslimanska zajednica u Njujorku je dobila. Na sudovima.
“Niko ko ne glasa na izborima nema pravo da kritikuje odnos vlasti prema nama, ni vlast samu. Glasajte pa kritikujte.
Glasajte, pa onda imate pravo mijenjati.
Izbori su nakvaliteniji i najefikasniji način da se izborimo za svoja prava.
Izborima se dolazi do političke moći i mogućnosti uticaja. Mi intenzivno radimo na mobilizaciji muslimanskih birača na svim izbornim nivoima”, pojašanjava svoje viđenje borbe za bolji pološaj arapske muslimanske zajednice u SAD-u.
U Americi živi preko tri miliona muslimana.
Linda nije prikrila da je njen favorit Berni Sanders i da ne voli Hilari Klinton.
“Ne sviđa mi se Hilari, ali ću je podržati. Više se volim boriti sa njom za naša prava nego sa fašistom Trampom”, bila je eksplicitna.
19.
Bio sam ranije ubijeđen da nikada ne bih mogao živjeti u Americi, sada sam to mišljenje potpuno promijenio.
20.
Amerika nije ono što o njoj emituje Holivud. Mnogo mnogo je bolja od toga.
21.
Njujork je grad kojem pripadaš.
Kada dođeš u Njujork, već nakon prvih stotinjak koraka shvatiš da si svoj na svom. Da pripadaš tom gradu i taj grad tebi. Da si Slobodan Čovjek.
Reći Njujork isto je što i reći Sloboda. Tako sam ja doživio taj Veličanstveni, Predivni Grad!
