Piše: Slobodan Vasković
Na sastanak u Doboju na koji je Milorad Dodik pozvao sve parlamentarne stranke iz BiH, nije došao niko, sem njegovih koalicionih partnera iz nenarodnog Režima.
Nije bio ni Dragan Čović, lider HDZ-a, ali to ne znači da je on Dodika “pustio niz vodu”; Čović ima još uvijek dovoljno manevarskog prostora da igra na obje strane.
Dodik je pokušao da ublaži fijasko tvrdeći da je znao da niko neće doći, ali je pitanje što je uopšte sazivao sastanak? Samo da bi pokušao okrenuti teze - kako je on taj koji želi da razgovara, a drugi ne i kako nije ugrožena bezbjednosna situacija, što nije tačno.
Istina, on bi želio da ragovara, ali pod svojim uslovima koji sb, i prije tih razgovora, bili totalni poraz njegovih sagovornika, bilo da dolaze iz Federacije BiH (osim HDZ-a) bilo da je riječ o strankama opozicije iz RS.
Jednostavnije rečeno, Dodik poziva da se prihvati njegov diktat i svi neustavni zakoni, a da nikom ne mora pojasniti zbog čega nije zvao na razgovore prije donošenja tih zakona.
Sa Dodikom niko ne želi da razgovara i on sada pokušava da iskoristi tu situaciju kako bi, koliko-toliko, ublažio posljedice potpune izolacije u kojoj se nalazi. To je samo politički ogled kakav je Dodik ne jednom koristio i ništa više od toga.
Dodik je dio problema, njegov neodvojivi ključni segment i svaka njegova ponuda uvijek će se svesti samo na njegov lični interes - da ne bude presuđen pravosnažno u procesu u kojem je prvostepeno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja funkcije predsjednika RS i da ne bude saslušan za napad na ustavni poredak.
Teško je izvodivo ispunjenje bilo koje od njegovih želja.
Nije Dodiku lako zbog vjetrometine na kojoj se našao svojim stupidnim greškama; Usamljenost kojom je ogrnut sve teže podnosi. Spinovi kako je on za razgovore su preplitki.
Nije mu lako ni zbog činjenice da bezbjednosna situacije jeste ugrožena, samim tim što je on taj koji je naredio da se ne dozvoli rad Tužilaštva i Suda BiH, kao i SIPA, na teritoriji RS; Ali i zbog toga što bezbjednosne agencije BiH, ma koliko slabe bile, ipak se usuđuju da zaustave, ako ništa, vozila iz pratnje najviših funkcionera RS. To je jasan i nemali pritisak.
Nije Dodiku lako ni što sve češće dobija sankcije od raznih evropskih zemalja, a njegova priča o “recipročnom odgovoru” je komična.
Nismo čuli ništa novo od njega, ali smo mogli vidjeti kako je potpuno sam, bez relevantnog sagovornika koji bi nasjeo na neki od njegovih preprovidnih spinova kojima pokušava uzalud da se vrati u igru.