piše: Slobodan Vasković
Bez pompe sam obilježio Deceniju pod Režimom.
Ljilja i Ja smo ručali u jednom skromnom beogradskom restoranu, Una je bila na pripremnoj nastavi za fakultet, Nemanja je noć ranije imao svirku sa V.I.P. u Novom Sadu, pa je sve prespavao.
Za ručkom sam Ljilju pitao šta i kako dalje, dobio odgovor “kao i dosad”; Supu nismo ni naručili; Uz glavno jelo smo zaključili da je Dodik potrošen i da mu je isteko rok trajanja, a uz kratku kafu kratko konstatovali da je Opozicija baš jadna, bijedna, kukavna, nesposobna, zavidljiva, svjesno anestezirana i da je Beograd baš lijep.
Potom smo šetali Knezovom, vidjeli Milana Ljepojevića, Dodikovo lično škrabalo, i shvatili da je Beograd i baš mali. Ugledali smo tu kreaturu pred Narodnim pozorištem i načas pomislih da će mi u lice kriknuti “Dodik, Čuvar Srpske”. Ostao je nijem. I nepismen.
I Knez i Konj me sažaljivo pogledaše, sažalih se i ja na njih: vidjeti Ljepojevića pred Narodnim pozorištem u Beogradu nikom nije prijatno.
Onda smo preko Hrvatske stigli ponovo pod Režim. Ravno u godinu jedanaestu.
Dodik je, vijesti rekoše, u Beogradu proslavio 24 godine donošenja Prvog Ustava RS i Deceniju njegovog bjesomučnog gaženja.
Dodik je valjao bevezarije, jedino vrijedno pomena su njegovi veliki tamni podočnjaci. Koji rapidno crne.
Kraj njega je stajao Toma i nije imao nikakav laptop, ni uključen ni neuključen, nešto je zbrzao i Irinej, a Matija je, kao i obično, potegao teškim riječima o sopstvenoj prazini.
Na ekranu se ukazaže i Avetinje iz Izvornog SDS-a, koji Deceniju Režima obilježavaju lošim izvođenjem “Sirotinjske Opere”, za bakšiš kod Gazda Mile. Kakofonija izanđalih bezubih i bezumnih omatorjelih političkih lešinara.
Imeđu dva priloga pročitah na nekom portalu da u BiH ne postoji nijedan Krematorijum. Kakva šteta. A bilo bi posla.
Pročitah i da je SDS osnovao inicijativni odbor u Mostaru. Možda ih krene u Federaciji, kad ih već nikako ne ide u RS. Udružili su se i sa Vukanom. Nisam vidio ko je snimio taj prilog, ali ne bih se začudio da je Suvara.
Kad smo već kod SDS-a, i Bosić će krajem godine obilježiti Deceniju mrljanja tom strankom. Pod uslovom da SDS dočeka kraj godine kao stranka.
U Dnevniku se ukaza i Brčkalo, koji je kritikovao rad Režima u protekloj Deceniji. Čime je pokazao da u PDP-u ne znaju ni osnove sabiranja i oduzimanja. Za njih Režim, prema istorijskim činjenicama, postoji tek od 06.02.2009. godine, što je datum kada ih je Dodik istjerao iz Režima.
Prema tome, PDP može da kritikuje samo sedam godina Režima, a ne cijelu Deceniju. Mlad je Brčkalo, biće vremena da nauči i popuni Odijelo.
Ako ima neko ko je očekivao da će Opozicija za obilježavanje Decenije Režima organizovati demonstracije, pod sloganom “Dosta je” ili “Idite” ili “DaBogDa vas ne bilo”, onda taj zaista mora biti kažnjen čitanjem Ljepojevićevih psihodeličnih pseudouradaka. I to naglas.
Na kraju ovog istorijskog dana mogu zaključiti da je od cijele Decenije ostala samo teška Depresija.
