Piše: Slobodan Vasković
Političke vode su još premutne,
ali neki obrisi su vidljivi. Ključna stvar je da u ovom trenutku nijedan
politički blok u Republici Srpskoj nema skupštinsku većinu od 42 poslanika.
Milorad Dodik spinuje javnost
neistinama, najavljuje mandatara, čije ime ne saopštava; najavljuje nastavak
saradnje sa DNS-om i socijalistima, koji nije siguran; kontaminira javnost
dezinformacijama, hineći snagu koja ne postoji, autoritet kojeg nema i
kredibilitet, kojeg nikad nije ni imao.
U njegovim redovima se talasa,
strah izbija poput gejzira, napadi na Savez za promjene su sve slabiji,
otužniji, a sjetili su se čak i zaštite institucija, koje je upravo Režim
poništio, ostavljajući od njih tek konture, dok je svu vlast isisao u
neformalne centre moći - kafane kraj dvorane Latkašima i restoran „Kej“ kraj Vrbasa.
Savez za promjene, za razliku od
Režima, vrlo strpljivo gradi svoju priču i vrlo temeljno, za sada, neutrališe
sve Režimske spinove o sigurnoj većini i kontinuitetu vlasti.
Ako bih procjenjivao ko je u
ovom trenutku bliže vlasti, usudio bih se reći da je Savez za promjene manje
daleko od nje nego što je to SNSD.
Prava bitka na nivou RS tek
slijedi, a DNS i socijalisti (ili svaka od ovih stranaka ponaosob) su u
najvećoj dilemi: biraju između podrške Dodiku, koja istovremeno znači i
izolaciju, nasilje i rušenje preostalih kontura institucija ili Savezu, koji u
ovom trenutku može ponuditi izlazak iz izolacije i napore na zaustavljanju
daljeg propadanja društva.
Činjenica koja može značajno
opredijeliti DNS i socijaliste jeste da su SNSD i Dodik u slobodnom padu, koji
je nezaustavljiv.
Na nivou BiH je manje mutno, nego
na nivou RS.
Vidljiviji obrisi ukazuju da je i
u toj ravni Savez za promjene manje daleko od vlasti, nego što je to
suprostavljeni politički blok.
Dodik je napravio, po SNSD
neoprostivu i glupu grešku, proglašavajući „osovinu“ sa HDZ-om.
Na taj način on je sebe i Dragana
Čovića od političkog inaugurisao u bezbjednosni problem, što je mnogo opasniji
nivo.
Podržavanje formiranja trećeg
entiteta, kojeg otvoreno zastupa Čović, nikako ne ide u prilog Dodikovim
ambicijama da participira u Savjetu ministara BiH. Nijedna bošnjačka stranka,
koja drži do sebe, neće prihvatiti da bude točak na „osovini“, čija je politika
dezintegracija. I to brutalna.
Uz to, „osovina SNSD-HDZ“, koja
u parlamentu BiH od 42 poslanika ima deset, nije ni čačkalica spram bloka čije
je realno formiranje, a koji bi činili SDA, SDS, PDP/NDP, DF, HDZ 1990, ASDA i
koji broji 23 poslanika.
Ta 23 poslanika su dovoljna i za
većinu i za formiranje Savjeta ministara, i bez SNSD-a i bez HDZ-a, i bez
prevelikih mogućnosti opstrukcija u oba doma parlamenta BiH.
Kada se Čović suoči sa ovom
činjenicom, „osovina“ sa Dodikom se, izvan svake razumne sumnje, i njemu učini
nepotrebnom, štetnom i suprotstavljenom hrvatskim interesima.
Čović hoće još određeno vrijeme
šlepati Dodika, ali je već sada svjestan da je njihov osovinski blic krig
propala stvar.
Kako vrijeme bude odmicalo, on
će sve više uočavati da je Dodik već sve dao što je mogao dati za hrvatske
nacionalne interese i da je vrijeme da se Hrvati, čitaj HDZ BiH, okrenu drugim
partnerima.
