Piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik krenuo je u veliku
akciju „podvijanja repa“ pred Strankom demokratske akcije, kako bi umolio
Bakira Izetbegovića da SNSD odabere za partnera u formiranju Savjeta ministara
BiH.
Pri tom, Dodik računa na
nesebičnu pomoć Dragana Čovića, koji mu je dužan određene političke usluge, jer
je u protekle četiri godine Dodik bio najagilniji agent hrvatskih interesa u
BiH.
Dodik nudi brza rješenja za „Sejdić-Finci“
i „mehanizam koordinacije“, kao da je riječ o gotovim jelima (samo ih treba
podgrijati) i sve ono oko čega se u BiH godinama sukobljavalo biće „riješeno“
preko noći. Uz to, on više nije za rasturanje BiH, već se odjednom dosjetio da
je za njenu stabilnost, a počeo je Bosnu i Hercegovinu da brani od „naleta
Evrope“ i „pritisaka Evropske unije“.
Samostalnost Republike Srpske,
za koju se Dodik zalagao do 12. oktobra, preko noći je nestala sa političkog
jelovnika, a lider SNSD-a okrenuo je ploču, otvoreno se dodvorava „Teheranu“ i
puže oko tamošnjih političkih sećija.
Njegova prevrtljivost je
očekivana, jer je posledica želje da pokuša SNSD ugurati u vlast i tako
spriječiti raspad stranke. Do kojeg će neminovno doći, ode li SNSD u opoziciju.
Dodik je u grču straha, a njegovo trenutno agregatno stanje „Šatl Bosanca“
pokazatelj je koliko dubok je njegov strah od silaska SNSD-a sa vlasti i svega
onog što taj, sasvim realan, epilog donosi.
Dodikova „pozitivna bh. geografija“
trajaće samo do eventualnog institucionalizovanja SNSD-a u vlasti po svim
nivoima, a onda „Jovo nanovo“: ponovo opsjene i magline oko nezavisnosti RS,
njene ugroženosti, neodrživosti BiH; Ponovo političko nasilje, primitivizam,
bahatost i nastavak otimačine...
Interesantne
su pozicije SNSD-ovih mogućih partnera na nivou BiH.
SDA
jeste pobijedila, ali nikakvu vlast u Federaciji BiH ne može uspostaviti bez
HDZ-a. Važnije od toga je da SDA i HDZ zajedno nikakvu kvalitetnu vlast u
Federaciji BiH ne mogu uspostaviti bez Demokratske fronte Željka Komšića ili,
pak, bez SBB BiH Fahrudina Radončića.
To
dovodi Dodika u situaciju da puže pred mnogo većim brojem “političkih sećija”,
od onih koje postoje u SDA. A u toj stranci najmanje su dvije sećije: jedna
koja je otvoreno protiv Dodika i jedna čiji je odnos prema njemu pola/pola. Tu
drugu predvodi Bakir Izetbegović, dok se liderom prve može smatrati Adil
Osmanović.
SDA
frakcije nisu suprotstavljene samo oko Dodika, već i oko podjele političkog
kolača, a još su daleko od toga da ga punih usta zagrizu, pošto se DF i SBBBiH
ne izjašnjavaju oko ulaska u vlast sa SDA i HDZ. Ostanak Komšićeve i Radončićeve
strukture u opoziciji, kod SDA izaziva jezu, jer bi, zajedno sa HDZ-om, morali
koalirati sa malim igračima.
To
je “tanka većina”, koja bi vrlo brzo pukla pred naletima teške ekonomske krize i
snažnih opozicionih partija.
Slaganje
vlasti u Federaciji BiH, koje je ključni uslov za formiranje institucija BiH i
Savjeta ministara, biće veoma teško zbog
navedenog, jer nepostojanje kvalitetnih skupštinskih većina u kantonima i na
nivou Federacije BiH (ukoliko DF odluči da ostane opozicija), zbog složenosti
Ustava Federacije, dovodi do krize u cijeloj BiH i bez sukobljavanja na
međuentitetskoj granici.
Tek
kada se uspostavi vlast u Federaciji BiH, odnosno postignu konačni dogovori po
tom pitanju, stranke iz tog entiteta moći će se okrenuti formiranju vlasti na
niovu BiH, a u SDA traženju odgovora na pitanje da li će i naredne četiri
godine njihova politika biti potpuno inferiorna u odnosu na osovinu
Dodik-Čović.
Uz
to, svako koaliranje SDA sa Dodikom u biračkom tijelu te stranke izazvaće
ogromno razočarenje i značiće prvi veliki postizborni udarac toj opciji.
Poređenja SDA sa SDP-om, koji je uništen nakon Dodikovog zagrljaja, nameću se
kao realna. Isto tako i epilozi.
HDZ
hoće jedno vrijeme držati Dodiku stranu, ali ni to nije “zakovano”, jer i Čović,
ma koliko snažan u ovom trenutku bio, ne može sam odlučiti o formiranju vlasti
na bilo kom nivou. Istina je da se vlast ne može formirati bez HDZ-a, ali to je
već sasvim druga ravan.
Čović
će, sigurno je, poslednji odlučiti: ukoliko SDA izabere Dodika i on će; Desi li
se suprotno, lider HDZ-a će se zahvaliti Dodiku na saradnji.
Dok
puže po “teheranskim mahalama”, pokazujući svoje “novootkriveno” bosansko lice,
Dodik, istovremeno, u Republici Srpskoj, takođe grčevito, pokušava spriječiti
udaljavanje SNSD-a iz vlasti.
Kako
bi sakrio realno stanje stvari, koje kaže da je (kada se imaju u vidu resursi
sa kojima je raspolagao Režim i njegovi protivnici) njegov preskupo plaćeni “tenk”
na izborima razlupan od opozicionog “stojadina” (istina, “stojadin” nije tenk
još odvukao u staro gvožđe, ali na dobrom putu je da to učini), Dodik sadi
tikve i sa političkim leševima, poput Momčila Krajišnika i njegovih desetak (onemoćalih,
iznurenih, nikom potrebnih) pratilaca, koji ne znaju jesu li došli ili pošli.
Dodikovo
udruživanje sa Krajišnikom, koji je do prije par godina za SNSD bio oličenje
najcrnjeg zla, precizno pokazuje do koje mjere je ta stranka potonula, izgubila
kompas, a makijavelizam se, nakon takvog vezanja zastava, može tretirati moralnom
kategorijom u odnosu na politiku koju oni vode.
Dodik
od Krajišnika, maksimalno, može dobiti grip i ništa više, jer je nekadašnji
gospodar života, smrti i prljavih poslova, u političkim kategorijama bezvrijedan
i ostavlja dojam ružne fleke, a nikako carskog srebra. Otužno je gledati
Krajišnika u ulozi Dodikovog lakeja, ali sam je sebi obukao odoru sluge, i
ponudio se da (sa proširenim venama i drhtavim rukama), za okrajak služi Čelnika
Režima, pa nije za žaliti, jer je to njegov lični stav. A i demokratija je,
svako ima pravo izbora, pa tako i Krajišnik da pokaže kakva je ruina.
Posebno
težak front Dodik ima unutar sve labavije i poroznije Koalicije, koju (još
uvijek) čine SNSD, DNS i SP RS.
Dva
manja partnera, DNS i SPRS, u situaciji su da odmah zapečate sudbinu SNSD-a, tako
što će ih gurnuti u opoziciju. Njihovo ostajanje uz SNSD ne garantuje im vlast
zbog niza uslova, od kojih je jedan od bitnijih četiri nesigurna mandata
(ranije je bilo tri sa liste DNS-a, ali se pojavio još jedan na listi socijalista),
za koje ne mogu garantovati da će podržati takvu odluku. Istovremeno, koaliranje
sa Savezom za promjene, DNS-u i socijalistima pruža mogućnost većeg učešća u
vlasti, od nesigurne kombinacije sa SNSD-om.
Dodik
ne namjerava dati DNS-u i SPRS-u ni poziciju premijera, a ni pozicije ministara
unutrašnjih poslova i finansija.
Ukoliko
bi to učinio, sveo bi SNSD na ulogu koju socijalisti imaju u još uvijek
aktuelnoj vladi Željke Cvijanović; Ulogu popunjavanja ekipe na marginalnim
pozicijama i poslušnog dijela glasačke mašinerije.
Takav
rasplet za Dodika bi značio potpuni politički debakl i on i njegov preostali
neveliki uticaj bili bi potpuno nulirani.
Zato
će Dodik insistirati da SNSD da premijera, a za to mu je neophodan dogovor sa
SDA, kako bi privukao koaliciju “Domovina” na svoju stranu. I ojačan otpočeo
pregovore sa DNS-om i socijalistima.
Dodikov
zahvat je preširok, ali drugačije ne može, jer su izborni rezultati takvi. Cilj
mu je samo jedan: učestvovati u Savjetu ministara i formirati Vladu RS, nakon
čega bi uhapsio ponekog socijalistu i deenesovca, kako bi “borbom protiv
kriminala” pokušao smiriti socijalne tenzije, do kojih će, neminovno, doći. (Jer,
para nema, niti će ih biti. Samo teški dugovi i još teže dubioze. Sve je
upitno: i plate i penzije i radna mjesta…).
I
ova činjenica dovodi DNS i SP RS u dilemu: da li oni, (kao koalicioni partneri
Saveza), da hapse SNSD-ovce, ili da budu hapšeni, kao koalicioni partneri
SNSD-a? Pitanje nije uopšte bezazleno; Štaviše, jedno je od ključnih.
Poslednja
karika Dodikovog velikog plana za ostanak na vlasti je izbor kandidata SNSD-a
za premijera. To nikako nije Igor Radojičić, jer bi eventualna premijerska
pozicija mogla ojačati Dodikovog decenijskog poslušnika do gabarita Jadranke
Kosor.
Dodik
ne vjeruje nikome, Radojičiću najmanje, i zato je njegov prvi izbor za
mandatara nove vlade RS (ukoliko SNSD uopšte dođe u priliku da sastavlja
izvršnu vlast) Stevo Mirjanić, aktuelni Ministar poljoprivrede.
Dodik
nije slučajno odabrao Mirjanića, jer njegove pozne godine mu garantuju da će on
i dalje upravljati Vladom RS, a i unutar SNSD-a ne bi bilo toliko tenzija, kao
u slučaju da Radojičića pokuša inaugurisati za premijera.
Glavni
Dodikovi savjetnici oko cijelog ovog plana su Dragoljub Davidović, Slobodan
Puhalac, Milenko Kaldera Čičić i Budo Stanković, što dovoljno govori u kojoj
fazi paranoje je Dodik. Poslednjoj.
Cijeli
ovaj plan ne odobrava Nebojša Radmanović (i grupacija oko njega), koji već mjesecima
razmišlja o izazivanju raskola unutar SNSD-a. Radmanović i njegova struja,
kojoj pripada i Radojičić, čekaće do poslednjeg trenutka da Dodik pokuša materijalizovati svoje namjere, a onda
odlučiti da li će još jednom dobrovoljno kroz njegovu mašinu za faširanje mesa
ili će se spasavati, tako što će se distancirati i izdvojiti iz Saveza nezavisnih
socijaldemokrata u sopstveni DPS, koji nikada nije ugašen. Svojevremeno je
Radmanović ostavio Živka Radišića zbog Dodika, pa ne bi začudilo da Dodika sada
ostavi zbog sebe i očuvanja zarađenog. A to nije mala cifra. Nikako.
Kako
sada stvari stoje, teško da će Radmanović&co pristati na još jedno
mljevenje.
Sve
u svemu, Dodik je zinuo široko i pokušava zagristi najveći komad krtine, a da
li će uspjeti i da ga odgrize, ne zavisi samo od njega. U cijeloj priči, on je samo
jedna u nizu brojnih, podjednako snažnih, činjenica. Ima li boljeg dokaza o
njegovom izbornom debaklu?!