piše:
Slobodan Vasković
Banjaluka
je 08.10. okrenula leđa Dodiku, stavila tačku na njegovu političku karijeru i
okončala devetogodišnju diktaturu. Banjaluka nije došla na miting SNSD-a,
ignorisala ga je, nije podlegla ni prijetnjama ni ucjenama kojima se Režim
služio.
Banjaluka
zna biti spora, ali kada se pokrene, onda subjekt njene ljutnje, razočarenja,
zgađenosti difinitivno biva teško poražen. U poslednjih 17 godina, ovo je
četvrti put da je Banjaluka odlučila o promjeni vlasti.
Svoj
poraz Dodik je razrogačenih očiju video na polupraznom Trgu Krajine.
Taj poraz, koji će biti zvanično
verifikovan 12. oktobra, ne mogu spriječiti višedecenijski, dobro ugojeni i od
Režima preplaćeni, lakeji svih diktatorskih dvorova, angažovani da, poslednjih
dana kampanje, zmijski otrov bace na sve one što žele da im uskrate nezaslužene
sinekure.
Međutim, odavno je to potrošena Legija;
Legija davalaca tuđe krvi, Legija svih pljačkaških pohoda, Legija koja je
zastupala sve Režime na ovim prostorima. A kada bi počeli tonuti, bježali su
prvi sa Galija, hitajući novom gospodaru.
Ti isluženi Legionari danas, umjesto
stvarne bitke za Dodika, otimaju se za zadnje mrvice sa njegovog autokratskog
stola, hineći borbu do poslednjeg daha. Kojeg oni nemaju već dobrih petnaestak
godina.
Dok u torbe trpaju sve što se
strpati može, usput ispaljuju na brzinu reciklirane panegirike Vođi na odlasku
i paskvile protiv onih koji ga zauvijek šalju u političku prošlost.
Ako se malo pažljivije
izanaliziraju i panegirici i paskvile, teško se oteti utisku da su podjednako
odvratni, plitki, ovještali, nekreativni. Riječju baš jadni.
Konfekcijske uvrede, ispaljene
hiljade puta iz usta vječitih sluškinja svih Režima, apologeta zla koje su ti
režini počinili, trubadura plaćenih sa narodne grbače i zaduženih za ukivanje u
sramne lažne epove, neće promijeniti ništa u prirodnom redu stvari koji kaže da
Dodik definitivno odlazi. Izvan svake razumne sumnje.
Ipak,
Legionari su itekako bitni, jer, poput magnetne rezonance, precizno oslikavaju
dubinu truleži društva koju je Režim prouzrokovao.
Oni
su otvoreni gnojni čirevi, ogromnih razmjera, koji svojim postojanjem,
vidljivošću i vrenjem, pokazuju/dokazuju da je došlo vrijeme da ih se liječi,
da ih se društvo otarasi. Tako što će ih istisnuti. Sa šerpe vlasti.
Postoje
dvije kaste lakeja – domaći, koji ima status parija i matični, što bolje kotira
u aparatu služinčadi Režima.
Ovdašnji
lakeji svezali su svoju sudbinu za Dodikov politički život.
Danas
oni više strahuju za njegovu političku sudbinu, nego za sopstveni život,
bitnije su im njegove brige i glavobolje od sopstvenih najvećih problema; Danas
se oni kuhaju u Loncu polupraznog Trga Krajine, nadajući se Čudu. Ali, Čuda
nema. Samo čuđenje što su u tolikoj mjeri potcijenili sami sebe, doživljavajući
se bezvrijednim do mjere da su se odlučili da žive Dodikov život, da se raduju
njegovim uspjesima, da boluju zbog njegovih neuspjeha, da, suočeni sa 12.
oktobrom, vrište od straha u sopstvenim glavama. Prirodan završetak ubogih imitatora,
loših kradljivaca identiteta.
Matična
služinčad dolazi iz Matice; Iz beogradskih ugodnih restorana, kvalitetnih
stanova, skupocjenih automobile… odrađuju svoje poslednje zadatke – spremanje
trpezarijskog stola Režima.
Otimaju
sve što išta vrijedi: Kosti za supu, krilca za supu, povrće se može i
podgrijati, pečenje zalediti, rakiju sastavi, ne bacaj ni vino, koja stotina hiljada
još se možda može prebaciti…
Pijančilo
se i gostilo devet godina, na stolu je štošta bilo. I otpaci su slasni.
Matičnu
koloniju satrulih legionara predvode Emir, Kec i Lazanski, uz pratnju ostalih antića, vukadinovića, zavetnika protiv svake
demokratije u Srba i protiv normalnog života Srba.
Najžešće
se Emir od njih bori, što i ne čudi, jer on je dohvatio čak do buta. Međutim, Emir je već odavno
krezub, ujeda tu nema. Čuje se tek slabašna piska nekada uglednog i moćnog
barda. Kojeg je napustila čak i sopstvena sjena. Od stida.
Kec
je mudriji, svjestan je da je baš nejak. Ponio je tek ruksačić da potrpa nešto
ogrizaka sa stola i ponese kući u Beograd. Odavno je krtinu odnio i spremio na sigurno u Srbiji.
Republika
Srpska za njega je bila i ostala lagani mentalni bauštel, kojim je fascinirao
ovdašnje neznalice, poltrone, parije, prodajući im trice i kučine, šarene laže
i staklena ogledalca. Komanči su vješto prevareni.
Lazanski
je uzeo toliko da ne mora da se pojavljuje u RS i javno služi, ali ima obavezu
da sa “beogradske osmatračnice” ispali poneku poderanu paranoju na neprijateljske
mu redove. Što on čini u maniru zadnjeg džambasa, koji lipsalu ragu prodaje pod
firmom rasnog ata.
Za
Lazanskim se već poodavno prašina ne diže, ma koliko prašnjav bio drum.
