Postoji jedno biće koje je opasnije od prevrtljivih političara, besramnih botova i potkupljivih savjetnika. Njegov moral je pokvarenjački, a njegov mentalitet poslušnički. Nedovršen je i neostvaren. Pun je tihe i strpljive pakosti koja je njegova druga i posljednja strast.
Ulizica uvijek ima višak lažne ljubavi koju štedro daje svijetu.
Uvijek će pronalaziti najveličanstvenije načine kako bi se dodvorio gospodaru.
On nikada neće propustiti priliku da kaže kako je naša Republika Srpska lijepa. Nikada neće zaboraviti da se kakvom lijepom fotografijom i patetičnom porukom o većim praznicima javi na mrežama.
Uz tri-četiri fotke iz kanjona napisaće: „Veličanstveni Vrbas“.
Za 22. april napisaće: „Srećan ti tvoj dan, voljeni moj grade“.
U zoru 9. januara poručiće onima o kojima zna samo ono što su mu rekli da treba da zna: „Nikada te niko neće iščupati iz naših srca, mila moja!“
Svaki komad zemlje poistovijetiće sa onima kojima služi.
Vrbas je veličanstven zato što je na vlasti veličanstvena stranka.
Grad je voljen zato što je na vlasti voljeni lider.
Srpska je u njegovom srcu. U lijevoj pretkomori, odmah pored stranačkog šefa.
Sve što je u državi lijepo, voljeno i veličanstveno - prije svega priroda, jer je njena monolitnost neupitna, a njena struktura vječna - mora imati znak političke pripadnosti. Poltron nikada neće kriti ponižavajuću strast prema odanosti; zato će uz sve njegove povike ljubavi prema rijekama, kanjonima i gradovima prije svega stajati stranački amblem. On će dati sve od sebe da svi znaju da je upravo on, član stranke, napisao kako je Vrbas veličanstven, samim tim da je poslao i poruku kome moramo biti zahvalni što je Vrbas takav. Biće u njemu nešto od udvorištva Pere pisara koji zna da ministar zna da je postao ministar, ali bi on, eto, ipak prvi da mu to javi.
Više puta će javno ožaliti smrt kakvog dobrog čovjeka i zaslužnog građanina.
Jalovim analizama pokušaće da poništi valjane kritike.
Jeftinom ironijom pokušaće da ismije neistomišljenike.
Svaki njegov pokret, svaka akcija, svaka priprema na skok - sve što taj čovjek radi mora da govori samo jedno - on je tu da služi. Ukoliko i sam ne ukaže na veliki datum ili ministarsku poruku, smatraće da je iznevjerio ideju, da nije bio dovoljno dobar, da nije bio odveć odan.
Njegova budnost je poslušnička. U njoj nema duha. Ima samo daha. Za uvijek istu trku. To je promašeni trkač. Sprinter koji nema ni start, ni cilj. Ima samo zastavu. Ali ne zemlje kojoj pripada. On zna samo za odanost. Čak i u neobaveznim kafanskim pričama naglasiće kako je oduvijek znao da je socijaldemokrata. Neće moći da napravi korak bez pitanja: Da li je u tom koraku mogao nešto da učini za stranku, za lidera?
Ulizica je fanatik ideologije o kojoj ne zna ama baš ništa. Smatraće da se podaci o pljačkama, namještenim tenderima i stranačkim zapošljavanjima tek zlobne kaže druge strane. Na ekranu njegovog kompjutera ne stoji fotografija zavičaja, na displeju njegovog telefona se ne nalazi slika oca, vjerenice ili djece. On je 365 dana u budalastoj kampanji. Na slavama i porodičnim ručkovima objašnjava detalje patrijskog programa za obnovu i razvoj. Brojke o onima koji su pali po dokovima zapadnog svijeta bježeći od takvih kao što je on smatraće falsifikatima koji nisu dostojni komentara, već samo prezira.
Čekaće kilu mesa srećno razvaljujući vilicu meljući prekjučerašnje kosti.
U dvije riječi: tragičan čovjek.
