недеља, 8. август 2021.

GORAN DAKIĆ: Hoće li biti onog rata?


Prije petnaest godina u Banskom dvoru je, uz pratnju sina Matije, pjevao Arsen Dedić. Ne pamtim da li je to bio njegov prvi poslijeratni koncert u Banjoj Luci ili je onaj u Narodnom pozorištu RS održan prije ovog u nekadašnjem Domu kulture, tek bila je to sjajna prilika da uzmem još jedan novinarski „skalp“. 


Prišao sam Arsenu nakon koncerta, predstavio se najbolje što sam umio i zamolio ga za intervju. Slavni kantautor je rekao da je umoran i da ne može da odgovara na pitanja, ali da će mi odgovore poslati poštom. Tražio je da mu dam pitanja ako ih imam na papiru, a potom je iskao i adresu na koju će, kaže, kroz nekoliko dana stići odgovori. 


Dao sam mu i jedno i drugo. Stajao sam pola sata ispred Banskog dvora „kao grana otkinuta“ uvjeren da je prilika propala i da je pjesnikovo obećanje bilo samo jeftin trik da se riješi napadnog i dosadnog novinara. Ali, pjesnik je znao ono što novinar očigledno nije i kroz nekoliko dana sam primio kovertu u kojoj su se nalazili obećani odgovori. Otkucani na pisaćoj mašini, kratki, svedeni, ali konačno moji. 


Pamtim tek jedno pitanje i tek jedan odgovor. Pitao sam ga da li je razočaran muzikom koja se danas stvara i društvom u kojem živi? Arsen je odgovorio: Nisam razočaran, ja sam samo zgađen. 


Sjetim se ovog njegovog odgovora češće nego što bih htio. Zato valjda i pišem o bivšim prijateljima, o jednom davnom „kožnjaku“, zatvorenim sobičcima u kojima sam nekada sa slavonskim kamaradima trošio dušu igrajući igrice, o ventolinima i seretidama. Politiku pomenem tek tu i tamo, kroz usta drugih - satrvenih policajaca prašinara, slomljenih konobara i konobarica, mrzovoljnih taksista, raspričanih kafanskih kibicera. 


Čak i oni koji su završili visoke škole, oni koji četrdeset godina gledaju svakakav šljam skupljen s koca i konopca načičkan na izbornim listama, oni koji su se očešali u politiku, pa makar i u svojoj mjesnoj zajednici, posljednjih dana pitaju hoće li biti rata i kao nekršteni potpisuju onu glupavo bezobraznu peticiju koja im je turena pod nos umjesto pod guzicu. Njima, vele, miriši da bi moglo biti belaja i džaba im govoriti da belaja neće biti zato što oni koji bi belaj pravili više nemaju nijedan razlog da to čine, jer su sve razloge već opljačkali. 


I šta u takvom poretku stvari reći austrijskom klovnu koji je svakog mjeseca proteklih 12 godina primao par desetina hiljada maraka da bi u posljednjoj sedmici svog gotovo nevidljivog mandata nametnuo zakon za koji je morao da zna da će urnisati državu uzduž i poprijeko? Austrijski namjesnik je pilatovski oprao ruke, sa mirom sveca rekao da je radio najbolje što je mogao, potom je pokupio zadnju platu, digao ušteđevinu, sabrao tantijeme i otišao da krcka prepržene bademe. Ako je znao šta će da se desi nakon nametanja zakona, onda je nitkov prve kategorije. Ako nije, onda mu trebaju uzeti svaki isplaćeni pfenig u proteklih 12 godina i još ga tužiti za nesavjestan rad. 


A šta kazati nervoznom Dodiku koji je petnaest minuta nakon što je Incko donio Zakon o zabrani negiranja genocida stao pred kamere i tako hrabro, tako odlučno i tako beskompromisno poručio da to tako više ne ide, da srpski narod niko neće zvati genocidnim, da će se Srpska otcijepiti i da će okrenuti i ruku i glavu kad vidi sve buduće zvaničnike OHR-a (džepove, doduše, nije pominjao)? Kojim riječima uvrijediti i kojim rečenicama ismijati agresivnog Dodika koji za doručkom raspisuje referendum o nezavisnosti Srpske da bi ga uoči ručka sa rukovodstvom Srbije povukao mašući do večere peticijom kao novim Ustavom u kojoj postoji samo Republika Srpska i u njoj samo Srbi?


Ima li dovoljno slova i mogu li ta slova da se sastave u dovoljno snažne riječi koje bi mogle da opišu kukavički i ziheraški potez opozicionih prvaka koji su opet podvili repove i sjeli sa političkim dušmaninom za astal? Na koji način pričati o onima koji su dozvolili da ih vodi Nenad Nešić? O onima koji su dozvolili da im prevrtljivi putar određuje ritam političkih koraka i melodiju po kojoj će da sviraju? Čime se obratiti onima koji i dalje ne znaju da je Dodikova priča o „nacionalnom jedinstvu“ klopka za budale?


Ja, naravno, nisam razočaran Inckovim potezom, Dodikovom reakcijom i opozicionim lešinarenjem. Ja sam, što rekao Arsen, samo zgađen.