Ostalo je manje od dva mjeseca
od najvažnijih izbora u poslijeratnoj BiH i, bez sumnje, najvažnijih izbora u
RS, od njenog postojanja do danas.
Dva suprotstavljena politička
bloka, koja predvode SNSD i SDS, još uvijek lagano kruže „po ringu“,
pripremajući se za direktan sudar, koji će biti sve sem bezazlen.
„Varničenje“ kod manastira
Moštanica, gdje grupa mladića nije dozvolila Miloradu Dodiku da se obrati
prisutnim, implicira niz incidentnih situacija u periodu do 12. oktobra i
garantuje brutalnu kampanju, u kojoj se neće birati sredstva niti prezati od
najnižih udaraca, kako bi se priskrbili glasovi što garantuju vlast.
Djeluje zloguko, ali životne/istorijske
raskrsnice izuzetno rijetko su dobro osvijetljene, najčešće su u mrklom mraku i
ambijentu nesigurnosti, straha, dilema, paranoja, teorija zavjere, nasilja
manjeg ili većeg intenziteta...; U ovoj zemlji to je pravilo, izuzeci ne
postoje.
Uočljivo je i da je Dodikov
Režim u grču; Strah se širi infrastrukturom koja je osam godina smatrala da je
iznad zakona, otela što se oteti moglo, odvela RS u potpunu izolaciju,
napravila teško popravljive političke greške, ekonomski iznurila narod i uništila
mu i sadašnjost i budućnost, rastočila prošlost..., da bi se sada suočili sa
izvjesnom mogućnošću silaska sa scene i polaganjem računa za sve pljačke, laži
i promašaje.
Strah javno definišu i
demonstriraju privođenjem Nikole Dronjka i aktivista „Slobodne Republike“, zbog
ispisivanja grafita „Pakao je prazan, đavoli su ovdje“ na zgradi SNSD-a u naselju Trn (opština Laktaši).
Dronjkova akcija je lajt protest
protiv Režima, uobičajen za ovu generaciju mladih, ali je odgovor vlasti,
artikulisan kroz privođenje aktivista te NVO, prenervozan, ishitren i apsolutno
nepotreban. Međutim, u strahu su velike oči, a „efikasna“ akcija policije svjedoči
da MUP RS čuva vrlo pozorno i brižno objekte SNSD-a. Dok visoki funkcioneri te
stranke odvlače i poslednje komade „krtine“ iz institucija i budžeta RS.
Neometani i policiji ne pada na pamet da protiv bilo koga od njih podnese
krivičnu prijavu zbog „oštećenja tuđe imovine“. U ovom slučaju narodne.
Jezivost je riječ koja kapilarno
opisuje stanje svijesti u režimskim redovima. Jezivi su im međusobni odnosi,
ponašanje, djelovanje, jezive su i poruke koje odašilju; Nije neočekivano takvo
ponašanje od otuđene Grupe građana opasnih namjera, od kojih je, nažalost,
većinu sprovela u djelo.
Nije za očekivati da nakon osam
i po godina djelovanja, „Šund“ i „Pink“ mentalni sklop (gusto protkan teškim
primitivizmom, sadizmom, nepodnošljivom lakoćom laganja i copy paste ponašanja mafijaša iz sapunica) Skorojevića na vlasti do
kraja shvati/prizna/prepozna kakvo zlo su počinili i preda se bez borbe, kako
bi otvorili prostor za oporavak, koji će biti višedecenijski i izuzetno bolan.
Iako prestravljeni, oni će se
žestoko boriti, a olakšavajuća okolnost, i to veoma značajna, im je što nemaju
apsolutno nikakve odgovornosti za budućnost ovog entiteta i ljudi koji žive u
njemu. Da znamju šta ta riječ uopšte znači, ne bi ni počinili pljačku, na nivou
hiljadugodišnjih.
Pripadnici Režima učiniće sve
svim sredstvima da opstanu na vlasti, kako bi kratkoročno spasili vlastitu
kožu.
Oni ne razmišljaju o 13./14./15.
oktobru, o novembru 2014.; o aprilu 2015., maju 2016..., prevazilaženju krize,
zapošljavanju, razvoju ekonomije i privrede, natalitetu, školstvu,
zdravstvu....
Oni se na ovim izborima bore
jedino za očuvanje otetog, za očuvanje sopstvene slobode i bijeg od
odgovornosti; Sve njihove misli uprte su ka 12. oktobru, i postizbornim satima
kada se na osnovu prvih rezultata mogu prepoznati trendovi, uočiti ko će biti
vlast, a ko će na klupu. A ko u zatvor.
Ti sati su za njih lično biti
ili ne biti, a ukoliko ih „prežive“, nastaviće se sa dosadašnjom politikom
opšte prakse otimanja svega postojećeg i progona svih drugačijih.
Dugoročno/srednjeročno, pa čak i
kratkoročno je to neodrživo, jer gotovo ništa nije preostalo nakon osam i po
godina politike golobrsta. Ukoliko „Šund“ i „Pink“ kojim pukim slučajem
pobijede na izborima, njihov vijek trajanja biće ograničen na još najviše šest
mjeseci vladavine, a onda će biti fizički otjerani. Razlog je što crnu rupu
propasti svih segmenata društva, koju trenutno režim, koliko-toliko uspijeva
prikriti, više ničim neće biti moguće sakriti.
Nisu toga nesvjesni u režimskim
redovima, ali nada umire poslednja, a šest mjeseci nije malo. Bar oni tako
misle, iako je notorno da bi to vrijeme bilo labuđi pjev, nakon čega će labud
završiti u visokoj peći, bez ikakve šanse da je izbjegne.
Jednostavnije rečeno, oktobarski
izbori su zadnja šansa da se vlast u Republici Srpskoj promijeni mirnim putem.
Ne desi li se to, sledeći korak je anarhija i to niko ne može spriječiti, ma
koliko svi gromko ćutali o tome.
Nažalost, nemali broj je onih
koji priželjkuju ovakav rasplet, vjerujući da je brutalan i radikalan obračun
sa Režimom jedini ispravan način promjene političkog ambijenta u RS.
U stvari, to je najgori mogući
način i takav rasplet morao bi se spriječiti.
Dvije komponente to mogu učiniti
- opozicija i birači.
U opozicionim redovima svjesni
su da, ukoliko osvoje vlast, preuzimaju ogromnu odgovornost, jer je RS pred
kolapsom. Međutim, ta odgovornost je manja i to značajno od odgovornosti za
gubitak izbora.
Ukoliko izgube izbore u ovakvoj
situaciji, opozicione stranke biće odgovorne za kataklizmu koja će uslijediti,
a koja neće proći bez nasilja. I to velikog.
Da bi se to izbjeglo, opozicija
mora naći način da razbije spin „Svi su isti“, koji se još emituje i u
izvedbi „ovi su katastrofa, ali ni oni nisu ništa bolji“. Upravo taj spin najveća je prepreka koju opozicija
treba preskočiti, ukoliko želi da pobijedi.
U nedostatku bilo kakve ideje,
plana, vizije, realnog obećanja..., Režim snažno gura taj svoj spin na svakom mjestu i u svako vrijeme,
preko čitave vojske odane služinčadi. I to je dalo rezultat, jer opozicija do
sada nije našla adekvatan način da se toj vještoj igri depresiranja birača i
amortizovanja njihovog opravdanog bijesa zbog katastrofalne političke i
ekonomske, životne situacije suprotstavi.
Da bi se tom spinu i njegovom ogromnom destruktivnom
učinku stalo u kraj, da bi se on zaustavio, opozicija mora što prije izaći sa
jasnim rješenjima, konceptom svog djelovanja kada dođu na vlast. Bez toga će
razbijanje spina praktično biti
nemoguće.
Uz to, opozicija mora razbiti i
dileme oko čvrstine sopstvene ujedinjenosti i krajnje je vrijeme da se njeni
lideri bar jednom ponovo pojave zajedno na bilo kom mjestu. I kažu precizno šta
će uraditi kada preuzmu vlast. I ne prestanu to ponavljati do 12. oktobra,
