Ispred nekadašnje Galerije, u blizini „Krašovog“ parkinga, nalaze se dvije šahovske table. Ona bliža cesti određena je za početnike i pacere, dok je druga rezervisana za majstore i majstorske kandidate.
Bilo je to slavno doba kada su se na ploči „nosali“ policajac Dragan i sudija Miljić. Policajac je igrao agresivno i silovito. Rano je izvlačio pješake naprijed, rokirao je u nevrijeme, žrtvovao kad su svi mislili da je lagana i tiha topovska završnica neizbježna.
Sudija je povlačio gotovo udžbeničke poteze. Nikada nije duplao pješake, nije padao pod „masku“, izbjegavao je dvojne udare. Dragan bi dolazio ranije, sudija kasnije. Drugi bi gledao kako prvi melje nespremne protivnike, a onda je uzimao rukavice i ulazio u ring.
Da, bili su to slavni dani. Bio je tu i Džo koji je igrao samo sa crnim figurama, jeo puding u prahu i sate provodio na klupici pored čekajući „malenu“. Bio je tu i Brada koji je na putu iz jedne kladionice u drugu svraćao na tri-četiri partije s nogu. Bio je tu i Rus koji je jednim oko posmatrao protivničkog lovca, a drugim stanicu ispred Pošte čekujući autobus za Agino Selo.
Provodio sam sate i sate ispred ovih tabli. Sam ili sa prijateljima. Manje zbog šaha, a više zbog priče koja se raspredala među vječnim posmatračima i stratezima koji su o šahu znali taman toliko koliko sam znao i ja. Ostajao sam često do posljednje patrije čekajući da dođe „onaj iz opštine“ koji će figure složiti u dva limena sanduka, potom ih zaključati i odjezditi niz ulicu.
Bili su to, kažem, slavni dani. Oni dani u kojima je Berić, jedan od vječnih kibicera koji se u šah podobro razumio, savjetovao igrače šta da igraju, na koju stranu da idu, kad da kraljem krenu naprijed, a kad da stanu iza topa. Jedared je nervozno frktao posmatrajući partiju dvojice neznajša. Jedan od njih je povukao mašala glup potez, a neko je iz publike dobacio:
Eno, eno, dade damu za konja!
Berić je prihvatio loptu i opucao je jedan od boljih voleja sa šahovskih tabli pred Galerijom:
To je i njegova punica uradila.
I trajalo je to tako i trajalo. Ljeti su se ljuti bojevi bili i do ponoći i tu je, kao i uvijek u takvim prilikama, bilo vrhunske poezije. Onda su nestali i Dragan i sudija i Brada i Berić i Rus i Grašak. Vidim ponekad Momu Fišera, ali on više ne igra, samo posmatra tuđu muku. Tu je jedino još Džo, tâman i težak kakav je oduvijek i bio.
Godinama nisam stao pored tabli. Ne pamtim kada sam posljednji put pogledao partiju i poslušao kakvo divno slovo. Prije nekoliko dana vidim da ih ima mašala. Tu su i Džo i Momo, zakuvalo se na drugoj tabli, pa uzmem produženu sa mlijekom i namjestim se na prvu slobodnu klupu. U prvom planu su dvojica – jedan koji je biva ratovao i drugi koji tiho odgovara.
Mišo Marić kaže: ili udaraj gore ili udaraj dolje! Nema između gađati, jer nemaš šta pogoditi! Ovdje su najveći Srbi koji nigdje nisu bili...
Pa ja nisam nigdje bio...
Znam, zato i kažem... I tu tvoju trudnoću smo prepoznali, samo ne znamo mjesec.... Eeeeee, nemoj sad uvlačiti stomaka! Vi iz inostranstva dođete ovamo samo da krkate, a ništa ne vodite računa o naciji!
A ti si se baš stesao, sad si kao kamilica... Kad ćeš ti da skineš taj „tiki“ bojler?
Pusti ti mene, nego reci ljudima šta si radio kod Doboja na onom brdu?
Ljudi, je li iko ikada održao koncert u pećini? Ja to nikada nisam vidio...
Jeste neko, ali ne znam gdje. Ima to da se nađe...
Baš ću da otvaram i da gledam ove kako dreče.
Ma, njima je milina. Dobro reče moj strikan: Bolje biti tri dana vuk nego sto godina ovca. A ovi dvadeset godina vuci, a mi ni u ovce ne možemo da se upišemo... A ti otišao da Švabi pereš guzice. Neka mene ovdje bodu u oči. Šta je tebi za tim dok ti ima ko glavu čuvati...
Kupim kafu i novine i bježim prema kafani.
Dijagnoza: sparina.
Terapija: špricer.
Ali, opasnih elemenata ima na svim stranama. Nastavak u narednom javljanju.
