Kiša za doručak, kiša za ručak, kiša za večeru. Kiša juče, kiša danas, kiša sutra. Ako i stane, stane na pola sata-sat, tek toliko da udari sparina koja ponižava i umara. Ne volim kišu, mrzim kišobrane, moram napolje, posao čeka, a datum visok. Jedino su tabani džabni.
Tečem niz Lauš. Tu je konoba sa najboljim pasuljem u državi (i najgrđim kupusom), piljara gdje pazarim zelenu salatu (da, znam, nisam od nje ovoliki), frizerka kroz prozor rukama pita da li sam se ratosiljao peruti, gospođa sa trafike pruža kroz prozorče sva tri nedeljnika...
Prvi put sam vidio Lauš krajem januara 1998. godine. Od tada sam, uz jednu manju ekskurziju na Petrićevcu, njegovo vjerno dijete. Pamtim da te 1998. godine Lauš nije imao markete, nije imao zgrade, nije imao banke. Imao je nekoliko kafana i jednu po zlu poznatu roštiljnicu u kojoj su na kilo ćevapa dolazile dvije litre krvi.
Kroz ogradu oko škole je nekada mogla proći škola, sendvič na velikom odmoru mogao je da se pazari samo u čajnoj kuhinji, na igralištu na kojem se sada podiže dvorana nalazila su se samo dva gola bez mrežâ na kojima sam iz juna u jun uvježbavao „Siniša Mihajlović“ slobodne udarce, pridižući kragnu majice i spuštajući ruke na kukove prije zaleta...
Lijep je Lauš, razmišljam, dok klizim po njemu baš kao što kiša klizi po meni. Nisam ni na osmini puta, a već sam dobrano natopljen. Razmišljam o jednoj Novoj godini koju sam sa kumom slavio u „eminentnom lauškom lokalu“ kad neko zasvira. Okrenem se i vidim poznatu „dačiju“ kako se zaustavlja...
Ulazi, sunce ti tvoje, pokisnućeš skroz...
Upadam u taksi, odlažem ruksak podno nogu i velim dokle ću. Moj privatni spasilac je, dabome, zakleti Laušaner, zastavnik prve lauške klase, vječna pričalica koja mi godinama priča ko je onih godina s kime bio, ko je gdje izlazio, ko je kako počeo i ko je kako završio. Tako je bilo i ovoga puta...
Sto posto ti je tako...
Eto, ja sam odrastao na Laušu i mi se tu znamo svi, pogotovo moja generacija...
Znači koji sad imaju 50 godinu, pa i oni koji imaju 60, a i oni od 45... Svi mi se znamo, u par godina smo generacija...
I svi mi znamo čiji je ćaća imao para, pa je on vozio kola, a čiji nije imao ni za bicikl...
I to je čisto k'o jedan, k'o sunce...
Eto, onaj, znaš ga ti, zajedno smo počeli, bili mehaničari u servisu osamdeset i šeste...
I on sad gazda jer je išao za strankom, a ja na taksiju...
Ali kažu da sad drži do sebe, da pazi one koji su s njim, da je dobar s onima koje zna 30 godina...
Kako on meni može da prodaje muda pod bubrege, a mi se znamo još kad smo bili mehaničari?
Imao je kuću gore na Laušu...
I ovaj, znaš koji... Imao kamion privatno isto kao i ja...
On je gore na kraju Lauša imao svoju kuću prvu...
Zato ti ja kažem: mi sa Lauša se znamo svi... Jer to je sve tu odraslo i živjelo i radilo...
A, evo, i sad kad bi mene pitalo nakon što sam vidio neke stvari očima bi li ušao u tu šemu, ja bi rekao: Fala! Fala, ne bih!
A znaš gdje ti ovaj iz parka imao kuću? Eno je gore kod ambulante...
Znam ja njegovu ženu, rođena sestra mog kolege, otac joj vozio Hitnu, eno joj i brat sad vozi Hitnu...
Lauš je uvijek bio država u državi...
Ali šta ćeš...
Najbolje je ovako: radiš i zaradiš svoju marku i ajd svojoj kući...
Ako mi neko neće dati platu, neću je vala ni oteti!
Živiš normalno i ljepota božija.
Ova kiša ubi, brate. Satra.
Ovo je samo gužva.
Ne možeš nigdje ni doći, ni stići.
Sto metara ideš pola sata.
Ubi, brate. Satra.
A valja i nazad.
No, ko zna: možda na Laušu prestane da pada.
