Novinska agencija BETA i Medijski Centar Beta sa partnerima TV Telma,KosovaLive360 i Slobodan Vaskovic u regionalnom projektu #SuProMediazaštite medijskih sloboda Safe Journalists
Uz sve muke koje prate položaj novinara - od političkih pritisaka, izloženosti prijetnjama raznih vrsta, esnafske nesloge i nesolidarnosti, do činjenice da su, u pravilu, nedovoljno plaćeni za svoj rad, posao im otežavaju i institucije tako što im ne dostavljaju tražene informacije. Ili, novinari dobiju podatke od institucija, javnih ustanova i preduzeća, ali oni budu nepotpuni. Dešava se i da dobiju potpune informacije, ali prekasno, kada je njihova priča izgubila na aktuelnosti.
„Ako imate dovoljno vremena da čekate informacije, u većini slučajeva ćete ih i dobiti. Problem je u tome što svi mi imamo rokove, u kojima moramo završiti tekst ili prilog i onda, u toku jednog dana, nemoguće je dobiti sve informacije, sa svih strana, da biste imali kompletnu priču“, kaže novinarka Al Džazire Balkans Ljiljana Smiljanić.
Smiljanićeva navodi da postoje institucije koje tražene informacije dostavljaju tek posle isteka zakonskog roka od 15 dana, a ima i onih, arhaičnih, koji još uvijek odgovore novinarima dostavljaju poštom ili putem faksa.
Njen lični rekord na na čekanje odgovora na postavljena pitanje bio je dva mjeseca.
„Dva mjeseca sam čekala odgovor Komisije za koncesije RS, kada sam radila temu o dodjeli koncesija za izgradnju malih hidroelektrana… Ja sam tokom tih dva mjeseca stalno slala upite, stalno zvala i Komisiju za koncesije i Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva, koje je nadležno za tu oblast“, navela je ona.
Komisija i Ministarstvo su prebacivili lopticu jedni na druge, ali Smiljanićeva nije odustajala, pa je na nekom dogadjaju lično „zaskočila“ i predsjednika Komisije i ministra i uspjela da dogovori da joj se dostave tražene informacije.
„Rijetko koji novinar može da priušti toliko vremena i toliko upornosti da se posveti jednoj temi“, ocejenila je novinarka Al Džazire.
Bosna i Hercegovina je među prvim zemljama u regionu dobila Zakon o slobodi pristupa informacijama . Ovaj zakon je lex specialis, što praktično znači da on treba da se primjenjuje uvijek kada su u pitanju informacije i da su ograničenja ovog prava na pristup informacijama propisana jedino u ovom zakonu i - nigdje drugo.
U ovom zakonu postoji i odredba obaveznog provođenje postupka "ispitivanja javnog interesa", što bi trebalo da bude dodatna garancija da vlasti ne mogu ograničiti pristup nekim informacijama, odnosno da moraju saopštiti i informacije, koje su ovim zakonom definisane kao vrlo povjerljive, "ako je to opravdano javnim interesom".
Jedno je ono što piše u zakonu, a drugo je ono što se dešava u praksi.
Istraživanje Centra za razvoj medija i analize iz Sarajeva, objavljeno prošle godine, pokazalo je da više od polovine institucija u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima vlasti, ne poštuje Zakon o slobodi pristupa informacija.
Ratko Kovačević, načelnik Odjeljenja za komunikacije i međunarodnu saradnju Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, smatra da je veoma važno da i novinari i građani BiH dođu do informacija, koje su u posjedu određenih institucija.
„Mi smo institucija koja je od samog početka transparentna, uvijek izlazimo i sa pozitivnim i sa nekakvim negativnim stvarima koje se dešavaju… Najbolje je transparentno pružiti informaciju, jer istinita i transparentna informacija, uvijek se pokaže da je najbolja“, naglašava Kovačević.
Osim što institucije na razne načine ignorišu primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama, često ljudi koji su na čelu tih institucija imaju diskriminatorski odnos prema određenim novinarima i medijskim kućama. Ministri i direktori javnih preduzeća i ustanova, koji su na te funkcije došli po partijskoj liniji, nerijetko novinare dijele na podobne i nepodobne.
BN televizija odavno je stavljena na „crnu listu“ vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Republici Srpskoj, čiji su ministri i direktori dobili izričitu naredbu iz vrha stranke da ne komuniciraju sa novinarima te televizije.
„Diskriminacija postoji. Institucije nemaju isti odnos prema svim medijima, Ja cu podsjetiti da ja kao novinar BN TV, ali i sve moje kolege, sigurno dvije-tri godine nismo mogli da uđemo u Palatu RS, iako smo mi regularno poslali dopis, odnosno zahtjev za akreditacije. Te akreditacije nismo dobili. Kada su kolege pitale predsjednika - zbog čega, on se našalio, to je njemu valjda bilo smješno, i rekao je da neke procedure traju i po dvadeset godina“, kaže novinarka BN TV Danina Milaković.
Portparol UIO BiH Ratko Kovačević tvrdi da ova Uprava ima jednak odnos prema svim medijima i novinarima i da nema apsolutno nikakve diskriminacije.
„Smatramo da svi novinari i svi mediji trebaju dobiti informaciju iz posjeda određene institucije, ne pravimo nikakvu razliku i, praktično, svako treba biti isti“, istakao je Kovačević.
Vrlo često sami portparoli javnih institucija postaju velika prepreka novinarima u njihovoj potrazi za potpunom i relevantnom informacijom.
Novinarka Al Džazire Ljiljana Smiljanić kaže da u institucijama sa sjedištem u Banjaluci ima portparola koji zaista dobro rade svoj posao, koji se potrude da novinarima dostave odgovore na postavljena pitanja ili dogovore izjave zvaničnika.
Nekada, dodaje ona, portparoli novinarima „doture“ nezvanične informacije, koje zahtijevaju dodatne povjere, ali su dobro polazište za pravljenje dobre priče.
„S druge strane, više je onih koji, nažalost, svoj posao shvataju sasvim drugačije, koji nekako gledaju da na sve moguće načine spriječe da informacija dospije do novinara iz institucije za koju rade“, naglašava Smiljanićeva.
Prema njenom mišljenju, potpuno je pogrešna „misija“ u kojoj portparoli navodno štite svoje nadređene od novinara.
„Ne shvataju da, u suštini, čim je novinar pitao za neku temu, već ima očigledno neke informacije i podatke na osnovu kojih on može uraditi svoju priču“, ocijenila je novinarka Al Džazire.
Novinarka BN TV Danina Milaković kaže da postoje portparoli sa kojima ima dobru saradnju i koji svoj odnos prema novinarima ne grade na osnovu toga koji stranački dres nosi njihov šef.
„Nažalost, više je onih koji su, u stvari, poslušnici. Neki se ne javljaju ni na telefon. Mislim da je to pogrešno, tim prije što su to uglavnom bivši novinari. Radili su taj posao, znaju koliko je teško doći do informacija, znaju kakav je rad na terenu i sa pojedinim institucijama“, konstatuje Milakovićeva.
Ukazuje na sindrom „amnezije“ kod većine portparola, koji zaborave na bivšu profesiju čim dođu na nova radna mjesta u javnim institucijama.
„Čim uđu u neku instituciju, smjeste se u dobru fotelju, oni zaborave očigledno kako je bilo raditi na plus 30 i na minus dvadeset“, kaže Milakovićeva.
