Piše: Slobodan Vasković
Ulice su puste. Djeluju postapokaliptično.
Tu i tamo poneki prolaznik; Drakonske mjere daju rezultate od kojih se ježiš. Ali drugačije ne ide.
Pustoš je sveprisutna.
I po danu i po noći.
Na ulici rijetko koga sretneš. I rijetko ko tebe sretne, jer se rijetko izlazi.
Samo kada se mora.
Kada se susretnemo, obilazimo se. Na metar razdaljine. Minimalno.
Činimo to bez osjećaja nelagode. Svjesni da je to način da zaštitimo jedni druge, da se suprotstavimo zajedno virusu, kada smo već na cesti. Iako se ne poznajemo.
Kada smo u stanu/kući to je najefikasnije u borbi protiv virusa. I samozaštiti, kao i zaštiti drugih.
Odlazim do trgovine. Red.
Kišica.
Prebacuju nas da čekamo u garaži. Dvoje izađe iz supermarketa, dvoje uđe.
Troje izađe, troje uđe.
Red postaje veći. Raste, ali metar je uvijek razdaljine između onih koji čekaju. Distanca za sigurnost.
Niko ni ne pokušava preko reda.
Disciplina. I mnogo tišine. Premnogo.
Tu i tamo neko progovori; Upita gdje je kraj reda. Pozvoni telefon.
Razgovori su kratki.
Ne osjeti se strah; Nema ni nervoze, bar nisam imao priliku da je uočim kod drugih.
Ljudi su svjesni teške bitke koja se vodi.
Strpljivo čekaš svoj trenutak da uđeš u market.
Žurno uzimam korpu i ono što mi treba. Što brže, to bolje, jer drugima omogućavaš kraće čekanje. Solidarnost koja se podrazumijeva.
Plaćam, izlazim; Osvrćem se, drugi ulazi.
Kišica više ne sipi.
Slažem stvari. Razmišljam o BiH.
Korona je napala i širi se. Lagano. Ali uporno.
Male su šanse da ne dođe do eskalacije zaraze u BiH; Volio bih da te male šanse postanu ogromne, ali dešavanja u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori… svugdje se virus širi, nisu obećavajuća.
Region je uvijek bio i biće sistem spojenih posuda; Čvrsto uvezan na EU, koja gori u crvenom.
Ukoliko se to desi; Ukoliko, nažalost, dođe do eskalacije, a nije za vjerovati da neće, brojni građani, ako se ne uvedu rigorozne mjere, ako se one ne poštuju, ako se prave gužve, ako se kreću bez prijeke potrebe, biće ugroženi.
Ugroženi građani će nahrupiti u zdravstvene ustanove i slomiti ih; Slomljene zdravstvene ustanove neće više nikom moći pomoći.
Takav scenario nikom nije potreban; Takav scenario je najgori mogući za svakog ko živi u BiH.
Naši zdravstveni sistemi, ma koliko do sada, otkako je Korona ušla u BiH, djelovali angažovano, predano, posvećeno…, ma koliko se borili, jasno je svima, preslabi su da se odupru prejakom naletu zlokobne pošasti, koja se ne vidi, a u neprekinutom jurišu satire i najmoćnije; Upravo na teškom, dramatičnom, iskustvu tih mnogo moćnijih, organizovanijih, uređenijih zemalja može se vidjeti sva snaga pošasti; Kada njihovi sistemi klecaju, jasno je koliko su, u odnosu na njih, neotporniji naši sistemi.
Svaki nepotreban izlazak iz kuće, bez pridržavanja uputstava o razdaljini, sistem čini još ranjivijim; Ravan je samoserviranju, na tacni, virusu; Samougrožavanju i sebe i drugih! Sasvim realno, neko/neki će, prije ili poslije, nažalost, zažaliti zbog toga?!
Nikako da završim ovaj tekst.
Gledam kroz prozor.
Ulica je pusta.
Disciplina i dalje dominira.
Disciplina protiv Virusa; Zasad jedini način da mu se nanesu teški udarci; I da ga se porazi, iako će ova borba potrajati.
