Piše: Slobodan Vasković
1.
Situacija je, nažalost, takva da se u 21. vijeku branimo od pošasti srednjovjekovnim metodama - ograničavanjem kretanja, sa tendencijom prema gotovo potpunoj zabrani, zatvaranjem u četiri zida na još uvijek (ne)određeno vrijeme.
2.
Ozbiljnost trenutka u kojem se nalazimo, prvi smrtni slučaj u BiH, čiji je uzročnik korona, zahtijeva nijansiran pristup, odmjerenost i, prije svega, odgovornost vlastodržaca prema populaciji iznurenoj lošom ekonomskom situacijom, nemaštinom, višedecenijskim (u najvećoj mjeri nepotrebnim) političkim obračunima, korupcijom, kriminalom, neradom institucija…, njihovim pretvaranjem u lične instrumente moći.
3.
Sada sve to skupa, zajedno sa virusom, udara na građane; Zato bi ključno bilo, za početak, sve instrumente moći vratiti u institucije; To je jedini način da se zaista teška, svakim danom, sve rovitija situacija ne pretvori u kolaps i ne iznjedri posledice koje neće biti moguće sanirati.
4.
Vijesti sa sjevera Italije, iz Italije uopšte, su jezive, opominjuće za sve, svakog ko je u vlasti. Posebno što dolaze iz zemlje mnogo mnogo uređenije od BiH, mnogo potentnije u svim segmentima, od privrednog do zdravstvenog.
5.
Opominjuće su i za svakog pojedinca.
Neophodno je ostati kući; Izlaziti samo kada se mora. Ne postoji drugi način da se spriječi širenje virusa.
6.
Policijski sat je uveden; U drami koja se svima dešava taj drakonski zahvat neće značiti gotovo ništa ukoliko su, u vrijeme njegovog netrajanja, puni parkovi, pijace, ukoliko se na ulici ne drži distanca; Ukoliko se, uopšte, bez prijeke potrebe, izlazi na ulicu, u park, pijacu, na izletište…
Uvođenje policijskog sata je mjera koja je na samom rubu prihvatljivosti i izaziva konsterniranost; Zato njeno trajanje nikako ne bi trebalo/smjelo biti predugo; “Duge cijevi” na ulicama, čak i formacijski, nisu previše ohrabrujuće.
7.
Da bi mjere dale rezultate, trebaju biti sistemske, sveobuhvatne, bez, nikom potrebne, vulgarizacije, sa što je moguće manje štete po one na koje se odnose.
8.
Dobar dio stanovništva već trpi ogromne gubitke zbog neizvjesnosti u kojoj su se našli, činjenicom da moraju u izolaciju, da su mnogima poslovi klimavi, da su neki već ostali bez posla…, jer virus zatvara brojne subjekte…, da u četiri zida moraju da domisle kako pregurati trenutno stanje, kako nakon njega živjeti/preživjeti, kada jednom dođe kraj, a on se još uvijek ni ne nazire.
9.
Vlast bi, na svim nivoima, konačno, morala da prihvati da bi najefikasnije i najmanje bolno bilo da se ne prepliću nadležnosti, jer će se tako minimizirati bilo kakav dodatni nemir izazvan nedovoljno preciznim informacijama, već da se mjere saopštavaju iz institucija nadležnih za njih i od osoba koje su na čelu tih institucija.
Na taj način bi i odgovornost za njihovo sprovođenje bila precizno adresirana.
10.
Uz to, pokazalo bi se da se mjere ne donose adhok, već da imaju čvrstu podlogu u prethodnom razmatranju od stručnih lica u institucijama.
11.
Pokazalo bi, poštivanje nadležnosti, da vlasti upravljaju krizom, bar njenim najvećim dijelom, i ostavilo bi vrlo malo mjesta bilo kakvim sumnjama da im kriza izmiče ispod kontrole, što bi bilo najpogubnije.
12.
Presjek brojnih izjava zvaničnika ukazuje da mnogo toga nedostaje, da se pokušavaju “u hodu” iznaći rješenja, da bi zdravstveni sistem mogao biti veoma ugrožen…
Nije on ugrožen tek od pojave virusa, već odranije; Dugi niz godina je slabljen lošim upravljanjem, brojnim odlascima kvalitetnog medicinskog kadra iz svih oblasti, nepotizmom, korupcijom…
To je opštepoznata činjenica, kao što je činjenica da se sada mora svim udruženim snagama braniti zdravstvo. Ono se ne može odbraniti isključivo izolacijom i nekretanjem, već, podjednako, kvalitetnim i kreativnim ekonomskim i privrednim mjerama, kojim bi se ublažile posledice virusne krize.
13.
Svako “takmičenje”, po bilo kom osnovu, između entiteta bilo bi pogubno, ali i morbidno; Saradnja, sveobuhvatna, svih nivoa vlasti - od države, preko entiteta, kantona, do lokalnih zajednica je ultimativna.
14.
Kao što je ultimativno ostati kući; Ostati kući kad god je to moguće; Ne izlaziti nikako. I to se odnosi i na mlade i na stare i sredovječne…
