Piše: Slobodan Vasković
1.
Cinizam napada Korona virusa u BiH ogleda se kroz činjenicu da je nakon dvadesetpet poratnih godina projektovanih vanrednih situacija (sa raznih nivoa, iz raznoraznih, nerijetko minornih, povoda/razloga), državu, brzinom munje, ubacio u stvarnu vanrednu situaciju.
2.
Preko noći, bukvalno, nestale su sve prepreke u komunikaciji političkih lidera; između entiteta i države, …., i odjednom su svi zajedno na preteškom zadatku obuzdavanja virusa.
3.
Odjednom je svakom jasno ko kakvu ulogu ima i niko ne pravi probleme ni oko nadležnosti, onih koji će sprovoditi potrebne mjere, načina na koje će se one implementirati…
4.
Odjednom BiH izgleda itekako funkcionalno, djeluje prilično brzo, na svim svojim nivoima, odluke se donose bez uobičajenog višednevnog/višemjesečnog/višegodišnjeg natezanja i odjednom niko više ne gleda ko je kome, šta i kako, o ovom ili onom…
5.
Iracionalne politike i nerazumna natezanja ustuknuli su pred nevidljivim, ali opakim i opasnim neprijateljem. Ugroženi su svi narodi, svaki pojedinac.
6.
Konačno se pojavila odgovornost kod nosilaca funkcija i konačno se vlast počela vraćati u institucije iz kojih je, koliko do prije nekoliko dana, bila skroz izmještena u ruke moćnika, što su je koristili za svoje lične ciljeve.
7.
Sada je moraju vratiti u institucije (nadati se da je to nepovratan proces), ukoliko žele da zaštite opšte dobro, svakog čovjeka. Sami sebe.
8.
Bilo bi licemjerno tvrditi da to vodeći političari čine, isključivo, iz ličnih, dnevnopolitičkih potreba, da “peru ruke” kako bi spasli karijere, jer to jednostavno ne bi bilo tačno; Problem je multidimenzionalan; Prepušteni su sami sebi i pošast im je nametnula, u najsurovijim i najsirovijim uslovima, brigu o građanima.
9.
Svako se o sebi zabavio, rekao bi narod; Svaka zemlja na Svijetu zabavila se o sebi i sopstvenom stanovništvu, društvu u cjelini; Malo, gotovo uopšte i da nemaju vremena za druge; To su razumjeli i bh. političari; Ovaj put su prisiljeni biti odgovorni, jer im je “zavrnuo ruku” virus, koji je poharao cijelu Planetu.
9.
Vrlo brzo su shvatili da nemaju kud, odnosno da se sami, zavađeni do besmisla, ne mogu iznijeti sa njim, kao što su se “iznosili” sa bezbrojnim, nikom potrebnim, političkim projektima destrukcije.
10.
Uvođenje vanredne situacije na svim nivoima koje se desilo sinhronizovano jeste odličan postupak, kao što jeste već povučeno dosta dobrih poteza.
11.
Sve je to posledica svijesti da bi rad po principu “svako za sebe” doveo jedino do domino efekta stradanja, nikako do, koliko toliko, kredibilne prevencije i odbrane.
12.
Sve dosad učinjeno još uvijek je postavljanje sistema, njegovo podizanje za prevenciju i odbranu i pred svima je tek ogroman posao; Primarni je spasavanje zdravstvenog sistema, njegovo ojačavanje kako bi izdržao realan snažan nalet virusa. Koji niko nije donio namjerno u BiH.
13.
Prevencija napada virusa nije dovoljna; Čak ni efikasna odbrana od njega. Razlog je jasan: Klasne i socijalne razlike su u našem društvu ogromne.
Potrebno bi bilo što prije reagovati, iznaći sredstva, načine, kako bi se ogromnom broju stanovnika, koji se nalazi na egzistencijalnom minimumu i ispod njega, pomoglo da preživi teške dane i nedelje koje slijede.
14.
Nikako ne bi smjelo da se dozvoli da veliki broj upravo te populacije, postrada od nemaštine, “čekajući” napad virusa. A potom i od virusa.
Ukoliko virus jako napadne, egzistencijalno najugroženiji dio populacije biće njegovo najsigurnije lovište. Zato država mora naći načina da se svim ljudima pomogne materijalno. Jednokratno, dvokratno, višekratno; Mjere za prevenciju napada virusa nisu i neće biti dovoljne.
15.
Odlično je što nema prepreka u komunikaciji, još je bolje što se sarađuje i donose zajedničke mjere, ali ako se konkretno ne zaštite egzistencijalno najugroženiji, onda će sve donesene mjere značajno izgubiti na efektima.
16.
Pranje ruku, toliko jednostavna, mehanička, radnja u ovoj apokaliptičnoj situaciji sprečava mnogo lošeg, sapira, bar imamo privid, mogući užas, ali “pranje ruku” od najugroženijih, neiznalaženje brzog i kvalitetnog načina da im se materijalno pomogne, bilo bi tragično.
