Južna pruga: bloggost - Nikola Sekulović, ekonomista
Autor je predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala i inicijator mreže NVO „Pokret za Istok“, čiji je cilj decentralizacija države i stvaranje nove regije unutar Republike Srpske
Srđan Aleksić nije tipičan heroj proteklog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Nije izgubio život braneći svoje ognjište, nije glavom platio dok je otimao tuđe i nije druge slao u smrt. Srđan Aleksić je poginuo braneći pripadnika druge nacije. Srđana Aleksića su, 20. januara 1993. godine, u sred bijela dana, u centru Trebinja, pred policijskom stanicom, na smrt pretukla četvorica nasilnika. Razlog: suprostavio im se kada su htjeli, ispred njega, da fizički nasrnu na njegovog prijatelja, Bošnjaka, Alena Glavovića. Ostrašćeni „patrioti“ naoružani mržnjom i cokulama, iskalili su bijes na Srđanu. Nakon krvavog pira, na pločniku trebinjske pijace ostavili su Srđana u besvjesnom stanju. Srđan je, nakon sedmodnevne kome, preminuo u trebinjskoj bolnici. Imao je samo 27 godina. Ostaće zapamćeno da je Srđanov otac Rade napisao na čitulji: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Trebalo je da prođe više od 14 godina od Srđanove pogibije pa da bar zvanično Trebinje „shvati“ da Srđan nije bio izdajnik, već nešto sasvim drugo - heroj. Autor ovih redova jedan je od prvih Trebinjaca koji su pokrenuli inicijativu, kroz nevladinu prekograničnu mrežu pod nazivom Igmanska inicijativa, da Trebinje obilježi na adekvatan način Srđanov nesvakidašnji i ljudski čin. Bilo je to 30. juna 2007.godine, u Sarajevu, na redovnoj Skupštini Helsinškog komiteta BiH, kada je Srđanu posthumno dodjeljeno najveće priznanje – Povelja - koju dobiju najzaslužniji u borbi za ljudska prava i humanost. Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava prvi put dodijeljena je 1998. godine, a laureati su bili banjalučki biskup Franjo Komarica i troje federalnih ombudsmena Vera Jovanović, Branka Raguz i Esad Muhibić. Godine 2001. dobitnik ovog priznanja je bio Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle, a tri godine kasnije povelja je pripala Fadilu Banjanoviću Braciki, aktivisti za povratak iz Zvornika. Ono što je potreslo sve učesnike ove skupštine je film o Srđanu Aleksiću, koji je režirala novinarka RTS Sanja Dragičević, a koji je izazvao takve emocije da je rad skupštine prekinut poslije prikazivanja. Poslije ovog čina tadašnji, (a i sadašnji), načelnik opštine Trebinje Dobroslav Ćuk podržao je ovu inicijativu. „Opština Trebinje i svi njeni građani su ponosni na Srđana Aleksića i njegovo časno djelo. Žalimo što inicijativa oko dostojnog obilježavanja njegovog imena i djela nije krenula iz naše opštine, ali, nakon filma Sanje Dragičević, ganut pravičnom pričom o ovom herojskom podvigu i nakon inicijative iz Helsinškog komiteta, dao sam punu podršku i u ime opštine Trebinje i lično kada je u pitanju izgradnja spomen-obilježja u Trebinju, koje će nositi ime ovog časnog mladića, koji je dao život braneći svog komšiju Bošnjaka. U Trebinju ne živi samo jedan Srđan, ima mnogo ljudi koji su učinili takva časna djela, ali, koji, na njihovu sreću, nisu završili tragično poput Srđana. Za naše časne sugrađane, koji su dali živote u proteklom otadžbinskom ratu biće izgrađen spomenik u centru grada. To će biti i Srđanov spomenik“, klicao je tada Ćuk, „zaboravljajući“ da je imao priliku, (kao predsjednik Komisije za dodjeljivanje naziva ulicama, trgovima...) i sam pokrenuti inicijativu. Poslije podrške zvanične vlasti i u Trebinju se drugačije gledalo na ovaj tragični događaj iz ratnog doba. Čak su i „nelogične“ stvari počele da postaju logične!? Sportski kompleks, koji je sagradio Dejan Bodiroga na nekadašnjoj lokaciji Begove kuće, (koja je zapaljena isto te nesrećne 1993. godine), dobio je ime Srđan Aleksić. Ni danas mi nije jasno kakve je veze imao pokojni Srđan, i njegov hrabri ljudski čin, sa kukavičkim činom paljenja ovog značajnog istorijskog, kulturnog i turističkog objekta grada. Znam samo da plivački miting, koji se održava svake godine s pravom nosi, pored Maksimovog, (Srđanov brat od tetke poginuo u ratu, bio plivač kao i Srđan), i Srđanovo ime. No, Srđan je na momenat postao „popularan“ za mnoge mešetare i one koji se uklapaju u sva vremena i sve vlasti. Jedino tako mogu shvatiti ovu, po meni, zloupotrebu ili pranje savjesti određenih ljudi koji su, isto tako, bili dobošari nesretnog rata u kome je stradalo na desetine hiljada nedužnih ljudi. Uvijek sam se užasavao piromana koji su preko noći postajali vatrogasci. Ono što me je nagnalo da napišem ovaj kratki tekst je svakako vrijeme koje je prošlo i iza koga nije ništa urađeno osim lijepih obećanja. Evo ulazimo u petu godinu od kada nam se Srđo „vratio“ na velika vrata, a mi se kao grad nismo odužili svom ambasadoru i mučeniku. Zašto? Šta to Trebinje čeka? Mig „odozgo“? Od koga? Ili možda sve sprečava neka bojazan da se ne zamjerimo biračkom tijelu koje je ponovo naelektrisano novim patriotizmom, koji se uglavnom svodi na antagonizam prema Bošnjacima?! Šta nas to kroz vijekove sprečava da se pogledamo u ogledalo i da vidimo stvarnost?! Ohrabrila me je izjava načelnika opštine Trebinje da će sredinom jula biti završen spomenik braniocima Trebinja iz posljednjeg rata. To se poklapa sa njegovim obećanjem (čak) iz 2007. godine, kada je rekao da će pored Srđana svoje obilježje dobiti i drugi zaslužni heroji našeg grada. Koliko vidim taj spomenik, braniocima Trebinja je već završen i uskoro se očekuje zvanično otvaranje. Pitam lokalnu vlast šta je sa obećanjem da ćemo se Srđanu odužiti na adekvatan način? Pitam, jer prolazi vrijeme i niko od zvaničnika više to ne spominje. Zato pišem, prozivam i tražim da se ispuni obećanje i dug prema našem sugrađaninu. Ništa više. To se mora uraditi zbog nas, budućnosti, obraza predaka i zavjeta za pokolenja koja dolaze.
Trebinje se mora na isti, ili još dostojanstveni način, odužiti Srđanu, kao što su to uradili Helsinški komitet BIH, Pančevo, Novi Sad, Sarajevo, RT Srbije.. Vrijeme je najbolji sudija i u ratnoj tragediji smo pokazali da imamo ljude, da postoji druga strana medalje, da Trebinje nije onakvo kakvim su ga dugo vremena predstavljali. Bilo je u našem gradu još brojnih primjera čovječnosti, ali je ovaj drastičan, jer Srđan je dao život za drugoga. Njegov plemeniti podvig nam pokazuje da uvijek hrabri pojedinci pišu istoriju i unapređuju društvo. Zato, s ponosom, i u znak sjećanja i nezaboravnosti, tražim od lokalanih vlasti da više ne kalkulišu i da poslije spomenika braniocima što prije izgradimo dostojno spomen-obilježje za Srđana, kako bismo svijetu poslali univerzalnu poruku, ali i Srđanu odali vječnu zahvalnost za herojski gest kojim je sačuvao obraz, prije svega Čovjeku, a onda i Trebinju.
