Bloggost: Radovan Papović, student
Poslovna (bolje rečeno kriminalna) saga o istočno-sarajevskom narodnom poslaniku Siniši Dodiku se nastavlja, i svakodnevno na površinu isplivavaju nove mutne radnje narodnog poslanika, njegovog brata Ljubiše i drugih članova porodice Dodik. Široj javnosti u RS Siniša Dodik poznat je kao narodni poslanik iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata i jedan od lidera nove generacije mladih političara. On se takvim može smatrati od 2006. godine kada je iskoristio ushićenost naroda novim liderom Miloradom Dodikom i, zahvaljujući svom prezimenu, uspio da ostvari poslanički mandat, koji je prije pola godine obnovio. Prije toga, Siniša Dodik bio je samo vječiti student Elektrotehničkog fakulteta u Lukavici, na kojem bi se istražni organi najozbiljnije trebali pozabaviti kupovinom ispita, a mladi Dodik je idealan za početak. Studentski džeparac zarađivao je kao lokalni DJ. Nakon što je iskoristio svoje prezime i dobro ga unovčio, mladi Dodik je odmah prekinuo svoja kafanska gostovanja, a fakultet zapostavio, i posvetio se aktivnom zastupanju naroda u skupštini, ali i svojim poslovnim poduhvatima.
Osim Siniše, zanimljiv je još jedan član porodice Dodik, njegov brat Ljubiša, po vokaciji slikar, koji je duži niz godina studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Nakon bratovog političkog uspona iznenada je postao tehnički direktor porodičnog preduzeća „Galeb International“. Spominjanjem porodičnog preduzeća „Galeb International“ dolazimo do same srži ove priče i centra poslovne imperije porodice Dodik. Među najvećim i najuspješnijim projektima ovog preduzeća navode se radovi u Termoelektranama Gacko i Ugljevik, Rafineriji Brod, Olimpijskom centru Jahorina i mnogim drugim. Indikativno je to da su svi ovi projekti realizovani poslije 2006. godine, kada su SNSD-u lojalni kadrovi upravljali gatačkom i ugljevičkom elektranom, rafinerijom i olimpijskim centrom. Iako firma postoji od sredine osamdesetih, ne postoji nijedan vrijedan projekat koji je realizovala za 20 godina sve do trenutka dok njen osnivač Siniša Dodik nije izabran za narodnog poslanika.
Nije Siniša propuštao nijednu priliku da u sve poslove umiješa i svoje prste i zaradi još koju marku, pa se tako upetljao i u opšte kriminalnu fiskalizaciju u Republici Srpskoj. Proces fiskalizacije proveden je tako što je „Mikroelektronika“ iz Banje Luke jedina imala ovlaštenje za proizvodnju i prodaju fiskalnih kasa u RS. „Propust“ je ispravljen tek u drugom krugu fiskalizacije, kada je najveći posao bio urađen, a gle čuda glavni distributer preduzeća „Mikroelektronika“ za područje od Zvornika do Trebinja bio je upravo Siniša Dodik i njegov „Galeb International“. Prema podacima koje je objavio Dejan Arnautović, šef prodaje u „Galebu“, ova firma je u procesu fiskalizacije isporučila ukupno 3 000 kasa i prateće opreme. Ono što je dodatno zanimljivo u cijeloj priči je činjenica da je preduzeće „Mikroelektronika“ iskoristilo monopolistički položaj pa je umjesto proizvodnje vlastitih kasa, nabavilo fiskalne kase iz Bugarske, prepakovala ih i posredstvom „Galeba“ i drugih distributera preprodala domaćim poreskim obveznicima, i to po znatno višim cijenama. Recimo, bugarsku kasu model DP 500, preduzeće Mikroelektronika je nabavilo po cijeni 80 km, prepakovala ih i posredstvom distributera prodavala kao model „Impera“ po cijeni od 1058 KM, dok je ova kasa, zajedno sa štampačem, koštala čak 1923 KM. Jednostavnom matematikom može se utvrditi da je „Galeb International“ za 3 000 kasa, koliko je isporučio platio 240 000 KM, a iste zatim prodao za ukupno više od 3,5 miliona maraka i samo na taj način ostvario višemilionsku dobit.
Favorizovanje preduzeća narodnog poslanika kod vladajućih struktura i više je nego očigledno, a najbolje se odslikava kroz saradnju sa Investiciono-razvojnom bankom. Prva u nizu zanimljivosti je da je njegovo preduzeće dobilo od IRB-a kredit u iznosu od 250 000 km, uz objašnjenje da se radi o „podsticaju malog i srednjeg preduzetništva“. Detalji projekta u koji su sredstva uložena, podaci o vraćanju kredita, ni bilo koji drugi podatak nikada nisu objavljeni. Sarađivao je IRB i sa drugom Dodikovom firmom – „Elektro Union“, na način da je odobrio više od 30 kredita u ukupnom iznosu od 2,1 milion KM, koji su svi uloženi u kupovinu stanova u Hilandarskoj ulici, koju je izgradio „Elektro Union“. Možda će se na prvu loptu zaključiti da u ovome nema ništa nezakonito, ali pitajte se ima li bar nemoralno?!
Zanimljivo je da je Siniša Dodik u Lukavici kupio kafe bar „Roma“, koji je platio 220 000 KM, a svoje ugostiteljske aktivnosti planira proširiti i na Jahorinu gdje je uložio značajna sredstva u izgradnju i opremanje jednog ugostiteljskog objekta. Svom bratu Ljubiši obezbijedio je stan u beogradskom naselju Mirijevo u vrijednosti 230 000 KM, a u istom naselju je kupio i poslovni prostor vrijedan 180 000 KM, što navodi na pomisao da svoje poslovne poduhvate planira preseliti i u Srbiju. Na imanju u Lukavici, u međuvremenu je, od porodične kuće izgradio velelepnu vilu u koju je navodno uloženo oko 650 000 KM. Razvijajući svoje poslove, mladi Dodik je proširio i svoj vozni park pa je kupio i automobil Volvo V70, vrijedan 105 000 KM, registrovan na firmu „Elektro Union“.
Na svu ličnu, porodičnu i poslovnu imovinu mladog Dodika treba dodati i njegovu platu na mjestu narodnog poslanika, koja pomnožena sa trajanjem njegovog mandata, dovodi do zaključka da je u parlamentu Siniša Dodik zaradio preko 200 000 KM. Za džeparca.
Na samom kraju ako uzmemo u obzir vozila, nekretnine, imovinu preduzeća, vrijednosti poslova i druge detalje iz imovine koju posjeduju braća Dodik, moramo se zapitati kako su za samo pet godina sa jednom poslaničkom platom, jedan student i jedan slikar, od nule stigli do imovine vrijedne nekoliko miliona maraka. Možda je to pitanje za pravosudne i istražne organe, ali je prije svega pitanje za sve građane, jer Sinišu Dodika je za narodnog poslanika ipak izabrao narod.
