Bloggost: Siniša Božić, ekonomista
U dosadašnjim tekstovima sam akcenat stavljao na ekonomiju, kao struku, i na čvrste, nepobitne argumente koji se izražavaju brojkama. Kako vrijeme prolazi, polako shvatam da je politika nadgradnja ekonomije, sa ciljem postizanja istih ciljeva, nešto drugačijim sredstvima, na sličan način kao što je rat nastavak politike, takođe sa drugačijim sredstvima. Iz toga proizilazi, dakle, da je rat viši stepen ekonomije, i njena nadogradnja, u politički perverznom smislu, u šta smo se mi, građani bivše zajedničke države, naročito mogli uvjeriti. Iz nemogućnosti da određene pojave objasnim čisto ekonomskom logikom, već upravo njenom nadgradnjom, u vidu politike, pa i rata, napisaću svoj prvi prevashodno politički tekst.
Zajednička matrica po kojoj djeluje prosječan građanin ove, kao i građani naših susjednih zemalja, jeste odsustvo bilo kakve logike, osim one primarno-nagonske. U takvom stanju zadovoljavanja primarnih ljudskih potreba se građani nalaze već pune dvije decenije, što je prouzrokovalo potpuno odsustvo bilo kakvih viših interesa. Drugim riječima, ne bavi se filozofijom onaj ko je gladan. To dalje znači da će prosječan građanin ove zemlje razmišljati isključivo kratkoročno (od danas do sutra), da će uraditi bilo šta što će ga dovesti do željenog cilja (hrana). On će glasati za onoga koji mu danas da tanjir čorbe, radiće za onoga koji je njemu i njegovim radnim kolegama oteo fabriku, idolom smatrati onoga ko mu daje mrvice, kako bi preživio. Duboko u sebi, On zna da živi život dostojan psa, ali su godine učinile svoje: svi idoli, u koje je vjerovao, su ili mrtvi ili u zatvoru, sve ideje, za koje se nekad borio, su odavno pokopane. Više nikom dugoročno ne vjeruje, a svoju kratkoročnu vjeru prodaje, vidjeli smo, budzašto. On se ne pita otkud dolaze te mrvice koje mu Gazda daje, ne postavlja upitnost u namjere Gazde. Ne pita se zašto je sve ovako, kako je do toga došlo, i da li može drugačije. Prosječan građanin, On, više nema mogućnost kritičkog gledišta. Ono je sistematski uništavano i skoro izumrlo.
Zato Gazda nema problema sa prosječnim građaninom, Njime. Njemu veći problem pravi ono malo pojedinaca koji više preferiraju da se nazivaju svojim imenom i prezimenom nego sva siva, bezlična masa stotina hiljada robota izvršilaca, Njih.
Gazda je jako frustriran što, iako je ostvario sve svoje materijalne ciljeve, nikako ne uspijeva da natjera i one pojedince sa imenom i prezimenom da odustanu od kritičke misli i da se stope sa ostatkom mase. On je, takođe, isfrustriran i činjenicom da mu svo materijalno bogatstvo, akumulirano u kratkom vremenu, ne može pomoći da postane individua sa imenom i prezimenom. To mu jako smeta, jer bi mu više odgovaralo da ga više ne zovu Gazda, već da ga puste na miru da proživi život sa milijardama konvertibilne valute. Brine ga i činjenica da, iako ga siva, bezlična masa za sada bespogovorno sluša, tih nekoliko pojedinaca može masu opasno da zaludi, pa da im usadi, iz njegovog ugla gledanja, bogohulne karakteristike, na koje su skoro zaboravili, kao što su moral, poštenje, humanost, pravdoljubivost.
Zato Gazda čini sve da postojeći status održi što duže. Do detalja je izučio nekadašnjeg Gazdu sa Dedinja, njegove metode i oblik ponašanja i djelovanja. Gazda sa Dedinja imao je opasnog protivnika, koji mu je došao glave, čovjeka sa imenom i prezimenom, Zorana Đinđića. Naš lokalni gazda nema ni izbliza tako kvalitetnog oponenta. Oni koji to pokušavaju biti su, u stvari, upotrijebljeni prezervativi kojima je odavno mjesto na političkom smetljištu. Njihova reciklaža – nije moguća!
Zato se Gazda najviše plaši novih ljudi, onih sa imenom i prezimenom. Ipak, Gazda se tješi, govoreći sam sebi: 'Njih ima jako malo, njihova snaga je jako mala, gotovo zanemarljiva.' Ti ljudi se polako počinju pojavljivati u javnosti, iznositi svoje stavove, predlagati moguće korake, rješenja i smjerove kojima se potencijalno može ići. Novi ljudi su se čak tako drznuli da Gazdi oduzimaju minute medijskog prostora, stranice novinskih članaka. Gazda stalno traži načine kako da se bori protiv ovakvog neprijatelja, onog koji je nepotkupljiv i pravedan. Gazda je svjestan da je i on, prije više od 10 godina bio jako male snage. Međutim, Gazda je bio potkupljiv i nepravedan. Ako je Gazda uspio da dođe do neslućenih visina kao slab, potkupljiv i nepravedan, šta li tek mogu da urade nekolicina nepotkupljivih i pravednih!? Ta mu misao neda mira noćima. Šta će onda? Moraće iz zemlje, među tuđi svijet, koji će biti indiferentan prema njemu, ma koliko imao bogatstvo. Ode mu rafinerija, elektroprivreda, pošta, šume. Šta će biti sa porodičnim imanjem, moraće ga prodati. Sve će mu razgrabiti masa istih onih bezličnih, koji su glasali za njega, izmanipulisani onim tanjirom čorbe, uvjereni u visinu i moć Gazde.
A taj momenat će doći. Tada će oni nepotkupljivi i pravedni, da otpuste sve korumpirane sudije, tužioce, policajce, novinare. Da traže konfiskaciju imovine stečene krivičnim djelom. Da uvedu poseban porez na ratnu i poslijeratnu pljačku.
Zato, da bi se Gazda pobijedio, a ova slaba, gotovo nepostojeća snaga mirnog, pitomog potoka pretvorila u vodenu bujicu koja će da počisti političko smeće iz naše države i naših života, potrebno je da svi vi, koji čitate ove redove, sebe zapitate:
'Kojim putem želim da idem?'
Vjerujem da će 99% građana imati isti odgovor. Nakon uviđanja puta kojim treba ići, potrebno je prvo djelovati lokalno. Počistiti, metaforički rečeno, smeće prvo iz svoje lokalne zajednice, a onda to isto uraditi i na globalnom planu. Formirajmo udruženja građana. Inicirajmo vanredne izbore. Napravimo vlast eksperata, a ne političara. Imajmo cilj kojem ćemo stremiti. Prekinimo idolopoklonstvo. Učinimo da je ovaj Gazda zadnji u našoj istoriji.
