Bloggost: Siniša Božić, ekonomista
Političari snose odgovornost za stanje u jednoj zemlji. Oni, kao predstavnici naroda, treba da rade u najboljem interesu države i građana, da obnašaju javne funkcije kako bi donosili bitne odluke, vodili društvo ka ekonomskom, političkom, kulturnom i svakom drugom prosperitetu. Javni i privatni interes su oduvijek bili dvije strane medalje. Ideal koji u teoriji važi za javnu ličnost, zakonitog i demokratski izabranog predstavnika građana jeste stavljanje svih svojih mogućnosti: psihičkih i fizičkih, na raspolaganje javnoj službi, odnosno državi, kako bi javni interes bio zaštićen, njegovan i razvijan. Pri tome, privatni interes jednog funkcionera se iskazuju kroz adekvatnu naknadu za rad. Postoje cijeli traktati stručnih i filozofskih rasprava o sukobu javnog i privatnog interesa javnih ličnosti, od antičkog doba do modernih vremena. U savremenoj demokratiji, moguće je ograničiti i kontrolisati privatni interes političara/državnog funkcionera, (istina, ova dva pojma ne moraju biti identična, ali se uglavnom poklapaju), a istovremeno insistirati na što kvalitetnijem obavljanju posla za koji je izabran, odnosno doveden na predmetnu poziciju. Čak bi se moglo reći da je suština demokratije, stroga kontrola izabranih predstavnika naroda, budući da oni čine spregu između mnoštva (građana jedne zemlje) i tijela koja odlučuju o sudbini jednog naroda (npr. vlada i parlament, odnosno izvršna i zakonodavna vlast). Zato se može ustvrditi da se kvalitet demokratije u jednoj zemlji može mjeriti dostignutim stepenom kontrole javnih ličnosti, odnosno mogućnošću da se njihov privatni interes ograniči, odnosno spriječi eventualna upotreba javne funkcije za ostvarenje ličnih ciljeva. Postoje, naravno dva ekstremna slučaja, prvi je da su javne ličnosti apsolutno predane svom radu, da su savršeno moralne pa svjesno sputavaju lični interes, što je praktično ideal koji vjerovatno nikad nigdje nije postojao, bar ne na iole duže vrijeme, dok drugi ekstrem predstavlja potpuno svojatanje javne funkcije kako bi se javni podveo pod isključivo lični interes, što obavezno prati moralna dekadencija i slabost institucija predmetne zemlje.
Jasno, nije potrebno raditi stručno istraživanje kako bi se shvatilo kojem od navedenih ekstrema teže političari i javne ličnosti u Bosni i Hercegovini. Sigurno se može tvrditi da su političari isti svugdje na svijetu. Njihov cilj jeste dolazak na vlast, i što duže očuvanje jednom stečenih pozicija. Ukoliko bi, nekim čudom, institucije države zakazale u npr. Danskoj, Norveškoj, Velikoj Britaniji, zasigurno bi za vrlo kratko vrijeme mogli povući paralelu između tih, i države BiH. Odnosno, političari poštuju odvajanje javnog od privatnog interesa samo onda kada postoji stroga kontrola njihovog rada, jasna pravila i adekvatne sankcije. Pored toga, u razvijenim, tradicionalno demokratskim zemljama, pored pravnih normi koje su, naravno, obavezujuće bez izuzetaka, postoji i nešto što se zove pritisak javnog mnjenja, odnosno odgovarajuća, relativno značajna masa slobodomislećih građana, koje nosioci javnih funkcija u razvijenim zemljama, itekako uvažavaju. Dakle, ono što, kao Damoklov mač, konstantno 'visi' nad funkcionerima demokratskih zemalja, jesu jake institucije države, legislativa i svijest o moralu. Bez ta tri faktora, nema demokratije.
Međutim, namjera ovog teksta jeste da se analizira kako političari i javne ličnosti u BiH utiču, prije svega, na privrednu sferu, odnosno koje su i kakve posljedice njihovog rada na stvaranju privrednog ambijenta. U medijima sam javno mnogo puta navodio brojne loše primjere uništavanja privrednih subjekata, nebrojeno puta ukazivao na negativne poteze koje su javni funkcioneri povlačili. Perfidnost kojom se političari služe kako bi upravo podveli javni interes pod svoj lični, jeste upravo zapanjujuća. Tako se isti, demokratski izabrani predstavnici naroda služe bezočnim lažima, manipulisanjem javnosti, davanjem iskrivljenih, neadekvatnih odgovora na mnoga suštinska pitanja kao što je npr. 'A od čega ćemo živjeti sljedeće godine?' Da stvari budu zabrinjavajuće, tri faktora demokratije koja smo ranije identifikovali, su apsolutno zakazala. Institucije ne funkcionišu, pravni sistem postoji uglavnom samo na papiru, a javno mnjenje se svim silama prikriva. Istina, kad govorimo o javnom mnjenju treba napomenuti da je kritično mišljenje relativno lako utišati kada zemlja ima oko milion stanovnika (što entitet RS svakako jeste). Nema demokratije u zemljama od oko milion stanovnika, budući da se biračko tijelo lako može-potkupiti.
Dakle, iako je BiH, na papiru, demokratska zemlja, sa višestranačkim političkim sistemom i demokratskim izborima, političari praktično rade šta žele. Nema poziva na odgovornost. Autokratski režimi koji se stvaraju u entitetima, zapravo brane sami sebe, dok je ekonomija u funkciji nekolicine moćnika koji vedre i oblače, bez ikakvih moralnih skrupula (kad već nema zakonskih). Tako su generacije političara u zadnjih 20 godina učinile sljedeće ovoj zemlji:
· inicirale međuetnički sukob,
· kroz privatizaciju opustošili privredu,
· javne institucije podveli pod privatne.
Ako se pogledaju makroekonomski podaci, vidjećemo ogromnu stopu nezaposlenosti, nerealno precijenjen BDP, mizernu prosječnu penziju, nerealno visoku prosječnu platu. Dakle, bez dodatnih obrazlaganja koja bi izašla iz okvira ovog teksta, vidimo da političari neke parametre namjerno 'naduvavaju' (iako je, međutim, npr. realni BDP samo 50% od prikazanog, samo priznanje vlasti da je to tako bi značilo da smo, automatski prezadužena zemlja, pa ta ista vlast bi kratko i potrajala). Ako povučemo paralelu sa Grčkom, koja je od 1980. godine praktično lažirala ekonomske statističke podatke, nije teško procijeniti da ćemo završiti slično kao i Grci, bar što se ekonomskog sektora tiče (sa tom razlikom da nemamo nijednu propulzivnu djelatnost koja bi relativno generisala onoliko prihoda koliko grčki turizam doprinosi).
Najbolja prilika za ekonomski uspon RS jeste momenat kada je prodan Telekom Srpske. Poznato je kako je taj novac završio. Prilika je trajno prokockana. Političari su pokazali da im je privatni interes daleko važniji od javnog. Prokockali su i reformu penzionog sistema, reviziju privatizacije, izgradnju autoputeva i mnoge druge poslove. Ovu državu je politička elita otjerala u ambis. Nema nove političke snage – svi su odgovorni za ovakvo stanje jer su učestvovali u vršenju javnih funkcija, i to u nekoliko navrata. Zato, cjelokupna politička scena treba da ide na političko smetljište.
Ono što je budućnost, jeste nova ekonomija. Svi koji misle da su završetkom formalnog ekonomskog obrazovanja stručnjaci iz ove oblasti, se varaju. Oni koji se konstantno ne obučavaju, mogu svoje diplome da – pocijepaju. To važi, kako na globalnom, tako, posebno i na lokalnom nivou. Globalno, nakon 2008. godine, nijedan ekonomista koji misli da će nove probleme rješavati na stari način, nema pravo da se naziva stručnjakom, budući da su svi parametri – sada pod uticajem nove ekonomije. A to naročito važi na lokalnom planu. Nova ekonomija znači:
· dalje propadanje svjetskih finansijskih tržišta,
· propadanje američkog dolara kao svjetske valute,
· produbljivanje krize evra,
· isključenje pojedinih država iz evro zone,
· krah svjetskog finansijskog sistema, i
· fokus na realnu ekonomiju.
U ovakvim uslovima, kada sistem propadne, moraćemo početi ispočetka. Političari će biti prisiljeni da priznaju krah ekonomije BiH (kao i još nekih evropskih država). Neće biti strane pomoći i donacija. Zlato, hrana i energija će da budu cijenjene robe. Onaj ko bude znao i mogao da proizvodi hranu i energiju (budući da zlata u rudnicima nemamo), će da opstane i profitira. Ovo će se desiti u vremenskom periodu do 2016. godine. Nova ekonomija će značiti otrežnjenje za mnoge:
· radnici na čekanju i oni koji su ostali bez posla u preduzećima u stečaju i likvidaciji – nemojte očekivati uvezivanje staža i penzionisanje– država nema para za to. Mogući izlaz: imigracija ili prekvalifikacija,
· penzioneri – očekujte smanjenje penzija i ozbiljnu reviziju rješenja o penzionisanju i dodjeli posebnih prava,
· omladina i studenti – dio će emigrirati, oni koji ostanu će morati preuzeti sudbinu u svoje ruke, kroz aktiviranje na izborima, formiranje srednje klase – nema više dobijanja poslova putem veza jer će svi subjekti koji su tako zapošljavali – propasti,
· političari – očekuje vas skori sud – gladan narod će biti nemilosrdan,
· pripadnici javnih funkcija nešto nižeg ranga od političara: tužioci, sudije, pripadnici MUP, ključna ministarstva – nećete moći još dugo da zabijate glavu u pijesak. Do sada ste to radili da sačuvate posao, dolaskom nove ekonomije ćete ga izgubiti ako se nastavite tako ponašati, u svoju korist, a na javnu štetu.
Nova ekonomija, dakle, će, postati četvrti stub moderne demokratije. To je neizbježno, budući da postojeća tri stuba, pogotovo na našim prostorima, nisu bila dovoljan garant da se javni interes, ako ne razvije, onda makar očuva. Još je Isak Asimov rekao: 'Kada dođete do dna, jedini put koji vam preostaje je na gore.' A to će važiti samo za one koji istinski budu prihvatili novu ekonomiju.
