piše: Slobodan Vasković
Ključna politička figura u
narednih godinu i po dana od čijeg ponašanja će umnogome zavisiti rezultati
opštih izbora zakazanih za 2014. godinu, nije Mladen Bosić ili neko drugi od
lidera opozicije, već je to, uz Milorada Dodika, Aleksandar Vučić, potpredsjednik
Vlade Srbije i lider tamošnje Srpske napredne stranke.
Njegov pozitivni rejting, nakon
početka obračuna sa kriminalom i korupcijom u Srbiji, dosegao je neslućene
visine ne samo u toj državi, već u cijelom regionu. Posebno u Republici Srpskoj,
gdje dobar dio stanovništva/birača svoj politički izbor grade na ponašanju
Beograda spram ovdašnjih lokalnih političkih faktora. Odnos Vučića prema
srpskim političkim prvacima u RS, veoma bitno će uticati na opredjeljenje
građana i u vremenu do izbora i na samom glasanju. Njegov uticaj posebno će
ostaviti velikog traga ukoliko javno, u vremenu koje dolazi, podrži ili stane
uz nekog sa ovdašnje scene.
Svjestan je toga i Milorad
Dodik, koji mjesecima pokušava da dođe do novog lidera Srbije, ali mu to ne
polazi za rukom. Šta više, Vučić je polovinom februara odbio da primi Dodika, uprkos
svim njegovim zahtjevima i činjenici da je povukao sve svoje beogradske veze,
ne bi li utanačio taj susret, po mogućnosti „sa slikom“.
Desilo se to 14. februara, a
Dodika je, (nakon njegovog nastupa pred skupštinskim odborom Srbije), nakratko
primio Tomislav Nikolić, s tim što snimanje ovog (pre)kratkog i nimalo
prijateljskog sastanka nije bilo dozvoljeno. Tako Dodik, kada su Nikolić i
Vučić u pitanju, nastavlja da žanje ono što je posijao u svojim primitivnim
istupima tokom predsjedničke kampanje u Srbiji, kada je, nekritički i
budalasto, bez ikakvih ograda podržao Borisa Tadića, šefa DS-a.
Poseban problem za Dodika leži u
činjenici da Vučić o njemu i njegovim poslovima zna koliko i on, što je
posljedica istraga koje Specijalno tužilaštvo u Beogradu vodi protiv Miroslava
Miškovića, Dragana Đurića, Slobodana Stankovića..., prijatelja i poslovnih
partnera ovdašnjeg Kreza.
Naravno, Dodik nije (niti će) odustao
od pokušaja pacifikovanja odnosa sa Vučićem, o čemu svjedoči i nedavno dvodevni
boravak Velje Ilića u Banjaluci. Međutim, problem je što Ilić ne može dovesti
Dodika ni do ulice u kojoj Vučić stanuje, a kamoli do lidera SNS-a. Preciznije
rečeno, Ilić je na tako niskom nivou u Vučićevim očima da ga ne smije ni
telefonom pozvati. Vučić neće nikako da primi Dodika, niti će se sa njim na
bilo koji način, ni zvanično ni nezvanično, sastati.
Nije Dodiku lako, tu nema spora,
ali spreman je taj progutati štošta (obraz-đon) kako bi se spasao istraga, koje
će uslijediti poput epidemije ukoliko izgubi izbore za dvije godine. A on već
duže od dva mjeseca čini sve da SNSD-u povrati dio starog sjaja, te od stranke
nanovo uspostavi kvalitetan mehanizam, koji bi ga u entitetskoj predsjedničkoj
fotelji ostavio i nakon narednih opštih izbora. U suprotnom, svjestan je toga i
Dodik, gotovo izvjesna mu je sudbina Miroslava Miškovića.
Činjenica je da se Vučić nije sastao
sa Dodikom, ali je činjenica da se nije sastao ni sa liderima opozicije iz
Republike Srpske, otkako je na poziciji potpredsjednika Vlade Srbije i lidera
SNS-a. Činjenica je i da su čelnici
opozicionih partija pokušali doći do potpredsjednika Vlade Srbije, ali da to ni
njima nije pošlo za rukom.
Razloga je dosta: sam Vučić
smatra da je (možda) još prerano da se javno opredjeljuje, ali na izostanak
susreta itekako ima uticaja i njegova procjena da je opozicija u RS „nedefinisana
(polu)masa“, koja više od građana pati od depresije, bezvoljnosti, nedostatka
vizije..., riječju koja ni sama pojma nema šta hoće, kako to hoće i protiv koga
hoće. Sem časnih izuzetaka, koji su nedovoljni da se Dodikov režim ukloni.
U prilog ovoj tvrdnji ide i
sastanak „Trećeg bloka u pokušaju“, koji je održan pod palicom PDP-a, a kojem
su prisustvovali DP, SRS RS, NDS i NSP. Sa sastanka nisu odaslane nikakve snažne
poruke, sem deklarativnih, a krajnje je upitno koliko je uopšte moguće da nova
politička opcija iz Pokušaja pređe u agregatno stanje Trećeg bloka?! Iskreno, to
djeluje kao nemoguća misija, a ono što jeste realno je udruživanje DP-a i NDS-a
pod jednu kapu.
Ovako upriličene demonstracije „odlučnosti“
manjih opozicionih stranaka, bez čvrsto iskristalisanih ciljeva, prijedloga
promjena, prijedloga rješenja, predstavljanja vizije „Šta posle Dodika“, mogu,
ako se nastave, donijeti više razočarenja među biračima, nego li
opredijeljenosti za tu opciju.
Poseban problem za ove stranke
je što oni još uvijek ne znaju hoće li uopšte da se o nečemu dogovore, pa čak
ni da li su spremne da se dogovaraju, a Dodik je već krenuo u snažnu
predizbornu kampanju, i ne misli stati do oktobra 2014. godine.
Oni koji smatraju da vremena ima
dovoljno, u zabludi su. Upravo djelovanje SNSD-a ukazuje da je krajnje vrijeme
za dejstvovanje. Međutim, čak ni javno veliko spremanje SNSD-ove kuće i fizički
opipljivi dokazi da Dodik „mijenja dlaku“, kako bi se pokušao ponovo što „bolje
prodati“, te njegovi brutalni nasrtaji na SDS, nije čelnike te partije ponukao
da se snažnije pokrenu. U SDS-u su zaokupljeni kako sačuvati radno mjesto Mirku
Šaroviću i još nekolicini kadrova u Sarajevu, što oni smatraju „borbom za
nacionalne interese“, dok ih Dodik&co svakodnevno medijski kasape, svodeći
ih na nivo „i vola i kile mesa“.
Ovakav SDS, čak i da ih Vučić
javno podrži, teško da može snažno eksploatisati tu vrstu podrške. Kako vrijeme
odmiče, SDS-ovo namigivanje spram potpredsjednika Vlade Srbije i promovisanje „koncepta
Vučić“ djeluje tragikomično. Ta stranka nije u stanju zauzeti čvrst i odrješit
stav ni kada ih SNSD-ovi beskičmenjaci, poput izvjesnog fićfirića Staše Košarca,
karakterišu kao štetočine, pa kako od njih očekivati da se suprotstave snažnom i
surovom Dodiku?!
SDS je, nažalost, možda
opozicija, ali alternativa svakako nisu. Vrh te stranke nema jasnu politiku,
nema definisane stavove o tome šta i kako posle Dodika, nemaju ni platforme
kako protiv SNSD-a... nemaju pojma kako riješiti bilo koji ekonomski, privredni, finansijski problem..., riječju, nespremni su za bilo kakav otvoreniji i
silovitiji politički sukob. Zato ih Dodik i gazi. I zato će ih bez milosti
izbaciti iz vlasti na nivou BiH. (Po svemu sudeći, izbaciće i SDP BiH, te
formirati Savjet ministara sa SDA, SBiH i dva HDZ-a).
Uz to, SDS se „elitizirao“ na
poziciji „lidera opozicije“; vrlo malo ih se dotiču problemi običnih građana,
te im je mnogo bitnije javnost izvijestiti kako su i sa kim skijali, nego se
baviti surovom stvarnošću ljudi koje navodno zastupaju. A kada im dojadi
skijanje, onda nas ti „naj izbori“ Mladena Bosića zasipaju kojekakvim
besmislicama, (tipa „Pa dobro, meni je žao Kalabiča...), što nemaju blage veze
ni sa mahalskim ponašanjem, a kamoli politikom.
Bitno je i sljedeće: gotovo kompletan
vrh te stranke (Bosić, Ognjen Tadić, Borislav Bojić, Mirko Šarović) je na radnim zadacima u Sarajevu, a, s vremena na vrijeme,
gostuju u Banjaluci. (Da podsjetim, tokom svog opozicionog djelovanja Dodik je
bio poslanik u Narodnoj skupštini i iz te pozicije se borio za vlast. I izborio).
Takav izbor „teških poslova“
znači samo jedno - vrh SDS-a odabrao je komoditet i pozu, a političku borbu (u
RS za RS) prepustili su manje vrijednim članovima partije. Samim tim je, valjda
smatraju na „vrhu“, njihova odgovornost za propast svega u ovom entitetu manja.
Zalud, jer njihova odgovornost srazmjerna je njihovom nedostatku izdefinisanog,
sistemskog reagovanja na otvorenu pljačku; znači ogromna je i nemjerljiva.
Nakon svega, nije naodmet
zapitati se: Sa čim će opozicija „prevođena“ SDS-om pred Vučića? Ni sa čim
vrijednim pažnje.
