Sad su svi znali, svi su upozoravali, svi su tvrdili da BiH nema nikakve šanse da obnovi reviziju presude protiv Srbije, koju je prije deceniju izrekao Međunarodni sud pravde u Hagu. A nije tako.
Bakir Izetbegović jeste glavni krivac što je propuštena šansa da se zadovolji pravda. Ali nije jedini. Ni Fahrudin Radončić, ni Nermin Nikšić, ni Željko Komšić, ni svi oni intelektualci opće i sveopće prakse nemaju pravo na kritiku nakon odluke Međunarodnog suda pravde da na nivou registrara odbije dokument nazvan „Revizija“.
Jer, svi su svojim svojim djelovanjem podržali ideju Bakira Izetbegovića da u proces revizije uđe parainstituicionalnim djelovanjem. Radončić je „podržao sve što odluči Izetbegović“, Komšić bi „uradio isto što i Izetbegović“, a Nikšić se čak hvalio da je on predložio održavanje „sastanka probosanskih snaga“.
VIJEĆNICA KAO PARADŽEMAT
I onda se desila Vijećnica - paradžemat, na kojem je saopćeno da će BiH, zasupana po Sakibu Softiću, agentu koji sam sebe nije priznavao, zatražiti reviziju presude. Ishod je, naravno, očekivan. Međunarodni sud pravde, za razliku od bh zvaničnika, priznaje institucije Bosne i Hercegovine.
„Sud smatra da nikakvu odluku nisu donijela nadležna tijela, u ime BiH kao države“, ključna je rečenica u pismu koje je registrar poslao trojici članova Predsjedništva BiH.
Uzalud se bošnjački član Predsjedništva BiH sada pravda rečenicom da je „Međunarodni sud pravde donio političku odluku“. Ne, Međunarodni sud pravde donio je očekivanu odluku, temeljenu na činjenicama koje su samozvane probosanske snage ignorisale.
Nije odluka Suda da odbije ovakvu reviziju – politička. Politička je bila odluka iz Vijećnice da se na ovakav način uđe u reviziju. I sada će cijenu platiti pravda. Bakir Izetbegović je napravio tri ključne greške.
TRI KLJUČNE GREŠKE
Prvo, vjerovao je svojim saradnicima, okupljenim oko Dževada Mahmutovića, kriminaliste koji se predstavlja pravnikom, da BiH nakon isticanja svih propisanih rokova može pokrenuti reviziju.
Drugo, Bakir Izetbegović je izjegavajući neželjeni ishod izbjegavao institucije države Bosne i Hercegovine. Nije, dakle, smio napustiti sjednicu Predsjedništva kada je na njoj trebalo biti razmatrano pitanje revizije. Time je samo dao argument Mladenu Ivaniću da izvijesti Međnarodni sud pravde da BiH institucije nemaju stav kada je u pitanju ovaj pravni slučaj. Što je Sud, u konanici, i uvažio.
Treće, Bakir Izetbegović je, umjesto kao državnik, nastupao kao vođa. Nije predstavljao državu Bosnu i Hercegovinu, na koju je izvršena agresija, već je predstavljao samo jedan njen narod.
Da je pitanje revizije rješavao kroz institucije, Bakir Izetbegović bi danas bio i moralni i politički pobjednik. Pravni ishod bi, naravno, bio isti. Ali Izetbegoviću niko ne bi mogao prigovoriti ništa. Da je došao na sjednicu Predsjedništva BiH, na kojoj bi insistirao na reviziji presude, vjerovatno bi bio preglasan od Mladena Ivanića i Dragana Čovića, ali niko mu ne bi mogao prigovoriti ništa, jer bi tako poštovao institucije BiH i kroz njih bi tražio pravdu.
POBJEDNIK & GUBITNIK
No, djelujući vaninstitucionalno omogućio je Ivaniću da danas slavodobitno kaže da je „pobjednik“. Da, Ivanić jeste pobjednik. Formalno-pravni. No, Ivanić je moralni gubitnik. Kao predsjednik države bio je protiv prijedloga da država na čijem je čelu pravdu traži pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.
Za razliku od njega, Izetbegović je i moralni i proceduralni gubitnik. Zajedno sa partnerima Radončićem, Nikšićem i Komšićem koji zbog sitnog političkog interesa nisu imali hrabrosti da kažu – nemamo šanse u Hagu.
