piše: Slobodan Vasković
Anton Kasipović uspio je u
samo 24 časa da godinama o sebi stvaranu sliku lisca, mudraca, opreznog i
odmjerenog političara pretvori u srču i javnosti predstavi svoje bezlično lice malog
aparatčika, nesposobnog da iznese sopstvenu odluku do kraja. I to odluku o „principijelnoj
ostavci zbog neizvršenja preuzetih obaveza“ koja ga je, da ju je kojim slučajem
ispoštovao, postavljala u izvrsnu poziciju jedinog političara u ovom entitetu koji
je znao kada reći – Dosta je bilo.
Kasipović je prvo podnio
ostavku (i zahtjev za razrješenjem sa pozicije Ministra prosvjete i kulture),
da bi nepun dan nakon toga istu povukao, objašnjavajući svoj smiješni pokušaj
salta patetičnim razlozima tipa: „Nisam se mogao nositi sa tim da sam jednog
dana rekao nešto studentima, a da to nisam izvršio. Imao sam psihičke probleme
zbog toga...“. (Kasipović je od premijera Aleksandra Džombića
zatražio da ga razriješi ministarske dužnosti, jer do kraja juna nije počela
izgradnja studentskog paviljona u Banjaluci, kako je obećao u aprilu).
Džombić se, zvanično, pokazao kao izvrstan terapeut i pomogao
je „psihotičnom“ Kasipoviću da povuče ostavku, te nastavi da radi na svom „ozdravljenju“.
Ipak, presudna je bila „terapija“ Milorada Dodika koji se javno i arktički
hladno pozdravio sa Kasipovićem („...iskazao je umor radom u Vladi Srpske. Duže vrijeme se
razgovaralo s Kasipovićem. To je čin njegovog ličnog odnosa, a u suštini smo
imali korektnu saradnju"), od čega su, psihozama sklonom ministru, ledeni
srsi poparali fizikus i vijuge. S pravom mu se učinilo da će psihoze od Dodikove
hladnoće biti mnogo jačeg intenziteta od onih paviljonskih, te je, brže bolje,
podvio rep i vratio se u kućicu. Jednostavnije rečeno, Kasipović je bio prinuđen
da povuče ostavku, a sva ostala priča spada u domen verbalne onanije…
Pokazalo se i
na ovom primjeru da je Dodik za svoje potčinjene bog, ali, Boga mi, i Batina
koje se itekako boje. Pokazalo se i da je Kasipović precijenio sebe i svoje
snage, smatrajući da sebi može priuštiti “besplatan ručak sa Dodikom” i otići
prije dolaska “krčmara”, te da u ostatak mandata ulazi mnogo slabiji nego što
je to do ostavke bio.
Najvažnije pitanje je zašto je Dodiku bilo bitno da
Kasipoviću slomije kičmu i prisili ga da ostane u Vladi RS?! Nekoliko je
razloga, a najbitniji je, svakako, da mu je najmanje potrebno bilo da se, tri
mjeseca prije lokalnih izbora, izvršna vlast počne značajnije parati i na taj
način javno demonstrirati da u Vladi RS nemaju načina da prevaziđu sve veće i
veće ekonomske i socijalne probleme; Dodik nije htio da dođe do neravnoteže u
Vladi RS, jer da je Kasipović zaista otišao Zoran Tegeltija i Srebrenka Golić,
predvodnici antidžombićevske linije, ovladali bi ovom institucijom i
multiplicirali sukobe sa premijerom, što je već situacija koju ni svemoćni
lider SNSD-a ne bi mogao kontrolisati; Dodiku treba slab, a ne „mrtav“ Džombić,
a premijer bi bez Kasipovića i Džerarda Selmana, koji je već napustio Vladu RS,
bio tek „lešina“ sa kojom se poigravaju Tegeltija i Golićeva; Dodik nije
htio/smio dozvoliti da političar za kojeg se drži da mu je veoma veoma blizak
napusti njegov „Ukleti brod“ prije zadnje stanice, jer je to loša poruka
ostatku „posade“ da plove u sigurnu propast.
Dodik je Kasipovića i njegov umišljeni autoritet veoma lako,
(„lijevom rukom“), polomio, natjeravši ga da (povučenom ostavkom) potroši sam
sebe, zakrpivši na taj način jednu od rupetina u izvršnoj vlasti. Međutim, tamo
duva na sve strane i to do te mjere da su poslovično alavi socijalisti odbili
da njihov kadar Gorana
Zlatković, ministar trgovine i turizma RS, preuzme funkciju ministra pravde. "Na
ovaj način Izvršni odbor podržao je stav Zlatkovićeve da ostane na mjestu
ministra trgovine i turizma. RS ima mnogo respektabilnih kadrova iz oblasti
pravosuđa. Uvjeren sam da se iz reda bošnjačkog naroda može naći takav
kadar", rekao je Đokić.
Objašnjenje,
očekivano, demagoško, ali je važno znati da su socijalisti odbili i da preuzmu
taj resor u potpunosti, što bi povećalo njihovu ministarsku kvotu u vlasti
(ostajalo im je i Ministarstvo trgovine). Takav postupak već ozbiljno ukazuje
da je Ministarstvo pravde prava “nuklearka”, ne samo zbog restrukturiranog dijaloga
sa EU oko reforme pravosuđa, već i zbog činjenice da je taj resor ključni za
pritisak na sudove i tužilaštva, kako se ne bi miješali u svoj posao. Selman je
izvrsno urušio funkciju sudova i tužilaštava, te je “zaslužio” Ustavni sud RS,
ali, očito je, da Zlatkovićeva (koja trenutno, odlukom premijera, radi i u pravdi,
do izbora novog ministra) nema “stomak” za takve stvari, posebno zbog činjenice
da joj je nedavno serviran spisak krivičnih prijava protiv nekolicine visokih
funkcionera RS “koje se moraju obustaviti”.
Postupak
socijalista koji su odbili da preuzmu cijelo jedno ministarstvo izuzetno je
neobičan i gotovo nevjerovatan, ali ta iznenadna “prosvijećenost” nije
posljedica njihove, preko noći stečene, hrabrosti, već činjenice da je Drug Ivica
Dačić već viđen kao premijer Sbije. A ta situacija ovdašnjim socijalistima, s
razlogom, je dala krila, jer će im i rejting i značaj porasti, a da to sami
ničim nisu zaslužili. Kako “Kanabe nikad nije prestao da radi” nema dileme da
je koautor njihove odluke da odbiju i ministarstvo i ministra pravde u
Beogradu. Odbacujući Dodikov prijedlog o Ministarstvu pravde, socijalisti su po
prvi put u šest godina pokazali neposlušnost, a to može značiti samo jedno:
Beograd više nije ono što je za Dodika do juče bio. Ni tamo nema besplatnog
ručka.
