Dodik na i(I)vici

piše: Slobodan Vasković

Odnos zvaničnog Beograda i Banjaluke napravio je nekoliko snažnih i velikih koraka unatrag u odnosu na vrijeme kada je u Srbiji stolovao Boris Tadić. Tada je Dodik djelovao i ponašao se kao dio državnog vrha Srbije, dok je Tadić svako malo demonstrirao svoju “privrženost” RS, primarno kroz jačanje kulta ličnosti ovdašnjeg čelnika, što je za posljedicu imalo ustoličenje totalitarnog režima u ovom entitetu, kakav u Evropi postoji još samo u Bjelorusiji.

Koristi od veze Tadić-Dodik nisu imale ni Srbija ni RS, već isključivo tajkuni koji su maksimalno iskoristili to ”javno-privatno” partnerstvo za enormno bogaćenje i pljačkanje kako Srbije, tako i ovog entiteta (čitaj “Agrobanka”, IRB…). Odvlačenjem Tadića na političku deponiju, došlo je i do velikih turbulencija na relaciji Beograd-Banjaluka, koje nisu samo posljedica političkih i ličnih animoziteta između tamošnjih novoustoličenih čelnika (Tomislav Nikolić, Ivica Dačić&co) i Dodika, već i spoznaje srbijanskog vrha da je potpuno neprirodno, (i politički i ekonomski i na svaki drugi način), da oni prate htijenja šefa jednog entiteta, ma koliko on bio bitan u avlijici kojom vlada.

Jednostavnije rečeno, aktuelna Srbija ima namjeru da vodi sopstvenu međunarodnu politiku, bez suflera iz RS i, posebno, bez udovoljavanja hirovima tog suflera. Takva namjera je i više nego dovoljna za narušavanje odnosa između Srbije i RS, jer razmaženi Dodik nije u stanju da prihvati da je u odnosu Beograd-Banjaluka on tek “rođak sa sela”, te da je Beogradu veoma važno da ima kvalitetne odnose sa Sarajevom, bez obzira na to kako na te veze gleda ovdašnji šerif. Bez dobrih odnosa sa Sarajevom, Srbija ne može naprijed u odnosima sa Evropom i SAD-om i, što ne reći, Dodikovo rušilačko ponašanje im je mlinski kamen oko vrata, i to ne samo nakon uspostavljanja tamošnje vlasti, već dugih šest godina. Tadić je tu činjenicu ignorisao, što je uveliko doprinijelo padu njegovog kredibiliteta u međunarodnoj zajednici.

Tomislav Nikolić i Ivica Dačić svjesni su okolnosti u regionu i statusa Srbije u tim okolnostima i stoga je potpuno jasno zbog čega je srpski premijer (u tom kapacitetu) posjetio prvo Sarajevo, pa onda (nakon tri dana) Banjaluku. Njegova poruka glasi: priznajemo BiH onakvu kakva ona jeste - suverena država sa dva entiteta i imamo namjeru u budućnosti ponašati se u skladu sa tim.

Dovoljno da Dodik podivlja, jer je to posve suprotno njegovoj proklamovanoj politici, koja poručuje “BiH je neodrživa”.

Jedina istina je da je neodrživa njegovo destruktivno djelovanje, što mu je Dačić jasno stavio do znanja dvodnevnim boravkom u Sarajevu, gdje nije prezao da u neformalnim kontaktima kaže da neće dozvoliti da mu Dodik “soli pamet”, te "Ja sam, a ne Dodik, srpski premijer koji provodi srpsku politiku i koji je odgovoran za Srbe"!

Ovakav zaokret Beograda poguban je po Dodika i sasvim je očekivan njegov ishitreni, plitkoumni politički odgovor i snažno kontriranje Dačiću, koje se ogleda kroz minimiziranje i ignorisanje njegove posjete Banjaluci, jer je izbjegao da se zvanično sretne sa njim (16.09.). To je gaf bez presedana, krajnje nepolitičan, pa čak i bezobrazan, jer ponižava Srbiju, a ne samo njenog premijera, i pokazuje da su Dodikove “svesrpske težnje” iskrene samo ukoliko on od njih ima neku ličnu korist. Nije to samo akt osionog i bahatog vlastodršca, već i demonstracija nesigurnosti i uplašenosti.

Dodik je u strahu, jer zna, (a i na svojoj koži je to već jednom iskusio 2000. godine), da Beograd ne preza da promijeni/sruši/udalji čelnike RS ukoliko im je to potrebno za njihove političke akcije.

Stoga je on odlučio da udari prvi, te je krenuo u namjensko hapšenje visokih funkcionera Socijalističke partije RS, sijući tako strah u redovima koalicionog partnera, ne bi li ih natjerao da “ni u snu” ne pomisle da ga napuste.  

Koliko je Dodik zaslijepljen strahom, ali i mržnjom prema Dačiću, svjedoči i činjenica da je Čerek uhapšen samo dva dana prije njegovog dolaska i da je to žestoka šamarčima premijeru Srbije, bez obzira na činjenicu da on nema nikakvu suštinsku vlast nad ovdašnjim socijalistima, ali, itekako, ima snažnu simboličnu vezu.

Nije samo Dačićeva posjeta Sarajevu izazvala Dodikovu patološku političku reakciju, već i podatak da su se na udaru srbijanskih istražnih organa kroz slučaj “Agrobanka” našli njegovi bliski poslovni partneri i prijatelji. Uz to, Dodik se Dačiću sveti, jer ga je namagarčio tokom formiranja srbijanske vlade, “gurajući ga” na Čedu Jovanovića: Dodik je smatrao da tim napadom snižava cijenu lideru LDP-a, a, u stvari je širio manevraski prostor predsjedniku socijalista za napuštanje saveza sa Demokratskom strankom, što je takođe bitan segment osvetničkog pohoda šefa ovdašnjeg režima.  

Pokazivanje mišića Srbiji i otvorena (i unaprijed izgubljena) bitka za prevlast među Srbima koju Dodik pokušava da vodi protiv Beograda dokaz su njegovog političkog sljepila i pogrešne ubijeđenosti da je regionalni lider koji može iznijeti taj “borbeni komplet”. Ne može on iznijeti ništa, a kamoli sukob sa Beogradom, a jedino u čemu ne griješi jeste osjećaj straha od “puštanja niz vodu”, koje je već počelo.

Svi ovi Dodikovi potezi koje je povukao u posljednjih mjesec dana potpuno su kontraproduktivni po njega i, kratkoročno, mu mogu donijeti poneki poenčić, ali dugoročno će mu nanijeti ogromnu štetu. Posebno kada su hapšenja koalicionih partnera u pitanju.

Nije sporno da su pohapšeni članovi socijalista (Srđan Ljubojević, Milovan Čerek…) itekako zaslužili da se nađu iza rešetaka, ali je nesporno da oni nisu činili/učinili ništa drugo što ne čini/učini i 95 posto ostalih visokih funkcionera RS, jer pljačkanje i otimačina zbog kojih su soc. perjanice završile u zatvoru u stvari je obrazac svakodnevnog djelovanja i ponašanja vlasti ovog entiteta. I to bez izuzetka. To je činjenično stanje koje je poznato svima, a slugansko ponašanje Dodikovog ličnog Specijalnog tužilaštva ništa tu ne može promijeniti.

Hapšenja su pokazala i koliko je opasno i dramatično visok stepen sadejstva Dodika, Specijalnog tužilaštva, policije i određenih medija, što je protivno svim zakonskim normama. Da je Specijalno tužilaštvo iole nezavisno, kao što tvrde, onda bi se sa Ljubojevićem na optuženičkoj klupi (za početak) našao i Posrednik (ime mi je poznato, kao i dokazi protiv te osobe) između njega i vlasnika firme “Vral”, kojeg su zajedno reketirali. Ali, Posrednika u optužnici nema, kao što nema ni drugih slučajeva iznude u kojima je Ljubojević učestvovao, a koje su brojni drvoprerađivači prijavili MUP-u RS.

Isto tako, Specijalno tužilaštvo neće istražiti sve kriminalne radnje (teške milione KM) koje je počinio Čerek, a brojne su, već će pažnju zadržati na onih stotinjak hiljada KM, uzetih od izvođača radova na izgradnji bazena. Poseban aspekt je vrijeme hapšenja, koje je tempirano pred same izbore, kako bi se dao vjetar u leđa Dodikovom SNSD-u.

Ovakav način djelovanja Specijalnog tužilaštva jasan je dokaz da su ovdašnji socijalisti pohapšeni iz političkih razloga (kao opomena da ne napuste koaliciju sa SNSD-om i zbog poruke Dačiću), a ne zbog borbe protiv kriminala i korupcije. (Takođe to pokazuje da je RS samo na korak od ambijenta u kojem će preko noći nestajati protivnici društva Jednog Lica.)   

Šaljući ove “brze” i “plitke” poruke, Dodik je odaslao još jednu, ali mnogo dublju i opakiju: “Spreman sam za svoju kožu prodati bilo čiju, jer ja sam gospodar vaših sudbina”! Mnogi u njegovoj blizini, koji su se, itekako, okoristili tom prisnošću, bez sumnje su naježeni od straha i neće prezati da se zaštite. Jednostavnije rečeno: hapšenjem socijalista Dodik je probio posljednji tunel koji ga ravno vodi do pozicije ovdašnjeg Sanadera. Vrijedilo je, nema sumnje, jer je svojim nepametnim postupcima preko noći stvorio armiju potencijalnih zaštićenih svjedoka, spremnih da prodajom njegove kože sačuvaju svoju.