piše:
Slobodan Vasković
Vratili
smo se na nivo prvobitne ljudske zajednice. Gledamo u Nebo i očekujemo Milost.
I Spas.
Kada dodatknete dno, kao što se
to desilo sa ovom Zemljom, samo vas Nebo može spasiti. A ono i nije uvijek tako
milostivo. Kao što to ovih mračnih dana osjećamo na vlastitoj koži. Moleći se Bogu
da popusti.
Naši lokalni, nametnuti nam
bogovi, pokazali su se lažnim, nemoćnim, izgubljenim, nesposobnim, laživim,
nespremnim, nejakim... Nebitnim.
Svaki čovjek u ovoj zemlji postao
je drama za sebe; Svaka kuća je kamerna scena u kojoj se odvija po nekoliko
drama.
Brojne su i tragične. Borhesovi
svijećnjaci u kojima se gase životi.
Svaki grad u ovoj Zemlji je Tragedija.
I to velika.
U kojima je zaplet na vrhuncu.
A rasplet? Njega samo Nebo zna.
