piše: Slobodan Vasković
Srpski samit u Beogradu: Mladen
Bosić došao je pola sata ranije, Milorad Dodik i Igor Radojičić kasnili su pola
sata; Sastanak je trajao dvadesetak minuta, a potom je uslijedio zajednički
pres; Nakon konferencije za novinare Vučić je sa delegacijom RS, koju je
predvodio Dodik ostao još dvadesetak minuta.
Ključni detalji: Bosić i Vučić
bili su nasamo sat vremena i detaljno razgovarali o situaciji u BiH i RS; Dodik
je namjerno zakasnio na sastanak, jer smatra da Bosić nije trebao biti pozvan;
Na samom sastanku nije bilo nikakvih loših tonova, popili su kafu, Vučić
demonstrirao izvrsno poznavanje situacije u BiH, a posebno u RS; Vučić je,
tvrde beogradski izvori, veoma veoma zadovoljan Bosićem i njegovim poimanjem
politike i situacije u BiH i regionu.
Navedeno su najinteresantniji
detalji sa i oko sastanka Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i Mladena Bosića,
kojem je prisustvovao i Igor Radojičić.
Ovi podaci i istupi na presu
ukazuju da je Vučić sazvao sastanak primarno iz svojih unutrašnjopolitičkih
potreba, jer u Srbiji traje kampanja; Ogradio se i od Dodika i njegovog
poimanja BiH (Dodik: „ BiH je neodrživa zemlja“; Vučić: „To je Dodikov stav, mi
uvažavamo integritet BiH“), što mu je bitno zbog odnosa sa Svijetom; Vučić je
politički priznao Bosića kao faktor podjednak Dodiku, čime je i u ime zvaničnog
Beograda dao podršku lideru SDS-a; Vučić je osudio nasilje, ali je podržao i
mirne proteste i demonstracije.
Dodik je kašnjenjem pokazao da
je svjestan Vučićeve namjere da promoviše Bosića, ali javno nije ni okom
trepnuo da pokaže tu ljutnju; Nastupio je opušteno, svjestan da još uvijek
njegov jeftini populizam i radikalne izjave plijene pažnju javnosti; Njegov
istup na presu bio je nesadržajan i, sem velike retorike o „lošim namjerama“ svih kojih se sjetio, sa akcentom na BiH,
ništa konkretno nije rekao. Teorije zavjere za lajt morbidno nedeljno popodne.
Bosić je na presu bio mnogo
koncizniji od Dodika, ukazujući na dio stvarnih problema sa kojima se susreću
građani u RS; Vješto je izbjegao da potvrdi Dodikove teorije zavjere i napade
na BiH; Najavio je da će SDS organizovati i predvoditi (mirne) demonstracije (ukoliko
procijene potrebu za takvim aktom), čime je otvorio novu dimenziju djelovanja
SDS-a i odbacio ranije uspostavljen stav da je „SDS protiv demonstracija“, koji
je zastupao i promovisao potpredsjednik te stranke Ognjen Tadić i marginalna grupacija
koju on predvodi.
Beogradskim sastankom mogu biti
zadovoljni svi: Vučić, jer se lako nametnuo kao otac nacije, koji stvari drži pod
kontrolom; Bosić, jer mu je Vučić pred cjelokupnom javnošću i Dodikovim nosom
dao snažnu i otvorenu podršku; Dodik, jer je uprkos Bosićevoj velikoj
promociji, prigrabio i svoj dio kolača iz ove priče.
Nažalost, sadašnjost ne završava
na ovom mjestu i ogromna većina građana, nakon uzbudljivog beogradskog sastanka
i očekivanja od njega, neće mirno počinuti, jer sutra ih čeka novi dan pun
neizvjesne borbe za goli život. Svi problemi, koji su bili prije sastanka,
ostali su i nakon njega.
Ma koliko kompletan vladajući
establišment RS činio gigantske napore da proteste koji se dešavaju lociraju
samo na „dio Federacije gdje su Bošnjaci većinski narod“, oni i dalje lebde nad
svakim gradom/mjestom u BiH.
I
u RS su ogromne klasne razlike; Na jednoj strani je ekstremno bogata manjina,
mahom tajkuni i vodeći političari; Na drugoj ekstremno siromašna većina, bez
ikakvih izgleda za boljitak u neko skorije vrijeme.
Dodikov
Režim nema više novaca da kupuje socijalni mir; čak ni za minimum. Ukoliko žele
da spriječe da do velikih demonstracija dođe, morali bi preduzeti drastične
rezove – hapšenja tajkuna, korumpiranih političara, veliko kresanje privilegija
političkim funkcionerima, minimalno pokretanje privrednih aktivnosti, brutalno sasijecanje
korupcije…
Sve
to usporilo bi pokušaje izlaska na veće proteste, ali nije za vjerovati da će
se Dodik odreći ijednog Stankovića, Ćubića, Miće Kaldere, Škrbića…; Nije za vjerovati
da će iz skupštine izbaciti presuđenog otmičara Kraljevića, a iz Vlade RS presuđenog
kriminalca Đokića; Nije za vjerovati da će Tužilaštva i Sudovi odjednom i preko
noći shvatiti da bi trebalo da procesuiraju odgovorne za pljačku zemljišta Poljoprivredne
škole, Balkan investment banke, Birča, zdravstva, školstva, privrede, ekonomije…
Prije
će Režim pokušati izazvati demonstracije u Bijeljini i Doboju, decenijskim
SDS-ovim uporištima, kako bi ih odagnao od sebe i spriječio Bosićeve namjere da
njegova stranka bude ta koja će kanalisati političke zahtjeve ogromnog broja
nezadovoljnih svim aspektima života u RS. I na krilima tih zahtjeva realno osvojiti
vlast.
Ovakav
scenario Režima je krajnje hazarderski i odluče li se za njega, lako mogu da
sagore na vatri koju polako podlažu.
Bosić
je svjestan SDS-ovih “Ahilovih peta”, što jesu Doboj i Bijeljina, i na
demonstracije će se odlučiti samo ukoliko uvidi da se i u RS spremaju protesti,
u kojima bi mogle biti oduvane tradicionalne stranke, kao što se to desilo u
Federaciji. Iako bi, za početak, mogao da se odluči i da sam SDS ukloni odmah Obrena
Petrovića, čime bi pokazao da zaista razumije svu složenost situacije, ali i opasnosti
koje ona nosi po partiju koju on predvodi.
Bio
bi to, za ovdašnje uslove, potpuno netipičan potez, što bi Bosiću itekako
priskrbio pozitivne poene. Na Bosiću je.
Bosić
je izbjegao zamku da paljenje zgrada pet kantonalnih vlada, nekoliko opština i Predsjedništva
BiH, proglasi napadom na Republiku Srpsku, čime je demonstrirao da narod ne smatra
stokom koja ništa ne razumije. A upravo to čine Dodik i njegov hor, čvrsto
vjerujući da će građanima u RS ovaj put prodati
sarajevska/tuzlanska/zenička/mostarska/bihaćka zgarišta kao zavjeru što će da
ih uništi, pa bi zbog toga morali da ćute i dalje ropću dok njegovi nastavljaju
nemilosrdno da pljačkaju.
Nasilje
nad zdravim razumom koje ovih dana praktikuje Režim u RS može samo nakratko
odagnati njihove najgore noćne more, koje su se, zasad, materijalizovale u
gradovima Federacije. Ne shvate li to odmah svi političari u RS, sami će biti
krivi za sve ono što će uslijediti i u ovom entitetu i što niko neće moći
spriječiti, ma koliko pozivao na razum.
Za
kraj, dva razgovora koja sam u subotu vodio na relaciji Mokro-Jahorina.
Vozim
niz Romaniju, vjetar šiba, negdje iznad Mokrog žena u crnini stopira kraj puta.
Stopirao sam u ratu godinama, smrzavao se, nerijetko pješačio, i uvijek stajem.
Ulazi
gopođa Anić, šezdesetak godina, donja vilica pet zuba, gornja vilica nijednog.
Teško
diše. “Može do Pala”! Potvrđujem.
Počinje
priču: Kćerka starija završila fakultet, posla nema pet godina; Kćerka mlađa
studira, neće ni ona imati posla kad završi. Džaba sve. Džaba gladujemo. Nemamo
para nikog da platimo da bar starijoj nađemo posao. Odričemo se svega, rajšta”?
Ćutim,
slušam muku.
Nastavlja:
”Djeca nam se drogiraju, a šta da rade; Kradu, kako neće kad su besposleni;
Tuku se i premlaćuju, ne znaju šta će sa sobom; A oni se razbacuju milionima. Ne
znaju šta će od bijesa, limuzine, kućerine, zgradurine. Sve to treba popaliti”.
“Draga
gospođo, opet ćemo mi sve to morati izgraditi”.
“Znam,
ali onda popaliti njihovo. Ja bih prva išla u Pale, samo da krene. Potpuno
razumijem one dole”!
Izlazi
u Palama, hukće, želi svako dobro i sretan put. Pozdravljam je. Nastavljam.
Par
stotina metara dalje još jedna stoperka.
Ide
na Jahorinu. Tamo radi. Dvoje djece, muž ne radi, firma mu propala. Ni djeca ne
rade, a ni njena plata nije redovna. I ne pitam od čega žive.
“Umro
nakav, pa kombi što nas vozi odvezao na sahranu. Pa se svako snalazi kako zna i
umije”.
Ćutim,
šta da joj kažem.
“Okle
si”?
“Iz
Banjaluke”.
“Kad
će kod vas”?
“Šta”?
“Protesti”.
“Ne
znam. Možda uskoro, samo da nasilja ne bude. Sve razumijem, ali nije u redu da
se pali”, oprezno počinjem vruću temu.
“Tebi
izgleda nije toliko loše”, konstatuje gopođa Maksimović.
“Ne
razumijem vas gospođo”?
“Pa
čim si protiv paljenja. Ja bih sve popalila, pa sebe na kraju. Samo da vidim
kako gore ovi banditi”!
Ostatak
puta ćutimo. Koji put se nakašlje. Ostavljam je na Jahorini, ispred jednog od
hotela. Kratko me pozdravi, lagano se pogrbi i ode svojim putem. U najcrnjim
mislima.
