piše: Slobodan Vasković
Javni servis Srbije ugostio
je predsjedničke kandidate Borisa Tadića i Tomislava Nikolića, pred odlučujući
drugi krug izbora (20.05.) koji će dati novog predsjednika Srbije. Svaki
kandidat imao je po tri minuta za odgovor na jedno od osam tematskih pitanja,
plus replike. Nisu iskoristili ni po tri sekunde od sveg tog vremena da bi bar
u tragovima naznačili kakva je njihova vizija budućnosti Srbije, odnosa u
regionu, ekonomije, borbe protiv organizovanog kriminala... Uspjeli su pokazati
i dokazati da nemaju pojma šta će sa Srbijom.
Teško Srbiji u narednim
godinama, ko god da pobijedi, bilo (sve manje prikriveni) diktator Tadić ili
negdašnji radikal Nikolić, koji jeste bio manje loš u duelu od svog protivnika.
Međutim, apsolutna negacija načina vladanja svog suparnika, nije politička
platforma sama po sebi. Nikolić bi to morao da zna, jer je u areni gotovo
vijek, ali nije ponudio ništa. Tadić je na trpezu iznio još manje od njega.
Činilo se na početku duela
da će Tadić samljeti Nikolića: čvrst, retoričan, naoko autoritativan...,
dominirao je eterom i prostorom, ali kako je vrijeme odmicalo sve više je Tadić
„curio“, da bi se na kraju skroz „prosuo“. Potpuno potrošen političar, bez
ikakve ideje, vizije, čak i bez političkog gega, kojim bi stvorio privid
visprenosti i vladanja situacijom. Tadić nije čak ni uspješan tehnolog vlasti,
iako suvereno drži u svojim šakama sve njene poluge u Srbiji. Pokazao se baš
onakvim kakav, suštinski, jeste:
nekompetentnim za bilo koje pitanje! Tadić je istureni igrač interesne
grupacije koja nemilosrdno hara Srbijom, ali i Republikom Srpskom, u kojoj je
proteklih godina stvorila najgori i najcrnji režim u ovom dijelu Evrope. „Elitnu
tajkunsko-kriminalnu postrojbu“ koju predvodi Tadić ne interesuje Srbija, Srbi
još manje; njih interesuje novac i mogućnost njegovog ubiranja bez ikakvog
otpora. Da je drugačije, ne bi danas plate i penzije u Srbiji bile najniže u
Evropi, a stopa nezaposlenosti najviša.
„Rupetine“ u Tadićevom
istupu vješto je iskoristio Nikolić, natjeravši svog protivnika čak da se brani
od optužbi da je „čovjek prošlosti“. Odlično odigrana kontrateza, koja sama po
sebi nije dovoljna da bi se Nikolićev nastup ocijenio kvalitetnim, a ni grama
državničkog nije bilo ni kod jednog ni kod drugog takmaca.
Mnogi smatraju da bi
eventualna Nikolićeva pobjeda (u koju malo ko vjeruje) značila „nazadovanje
Srbije“, dok bi Tadićev treći mandat „predstavljao kontinuitet“. Čega? Gordog
posrtanja, brzog siromašenja građana i galopirajućeg gubitka svakog
integriteta, samopoštovanja i dostojanstva?!
Srbiji je potrebna
promjena. Hitna. Nikolić nije promjena, ali bi njegova pobjeda bila „prelazno
rješenje“. Bolje i to nego neko novo loženje lomače u Skupštini, kako bi,
pobijedi li Tadić i njegov crni i zloguki orkestar, moglo završiti.
