piše: Slobodan Vasković
Intenzivno razmišljam da li
ubuduće treba da stavim kacigu na glavu kada krenem ka centru Banjaluke, ili
je, bar još neko vrijeme, dovoljno da vatom začepim uši, kako ne bih slušao
poruke koje mi „u mimohodu“ emituju
pripadnici režima. Problem sa vatom je što, za razliku od kacige, ne štiti
glavu (jagodične kosti, arkade, vilične koske...), a dosta je onih koji bi me,
kako stvari stoje, upravo po tim dijelovima tijela „išarali“. Uz to, kako da
kacigom zaštitim rebra, a o rukama, nogama, karlici... ne treba ni da
razmišljam.
Gdje je problem i šta će mi
kaciga? Pa u činjenici da su me u samo sedam dana (i to u po bijela dana)
presrela dva tipa i prijetila mi da će me polomiti, uništiti, razvaliti..., a
sve to obilato garnirajući (ima se, može se) sočnim presočnim psovkama (karlica
ti materina, je najbenignija).
Ko su tipovi? Prvog ne
znam, a drugi je visoko na hijerarhijskoj listi tajkuna Milorada Dodika, čak i
kum mu je.
21.05.
U Jevrejskoj ulici, u
strogom centru Banjaluke u 10 časova i 20 minuta, ničim izazvan ostrvio se na
mene NN Ćelavac, psujući mi i prijeteći. Visok 172-175 centimetara, izbrijane
glave, 80-ak kilograma, masa mišića..., jezik mu Crven Ban - redaljka po mojoj
najužoj rodbini. Situacija groteskna, jer nemam pojma ko je. Pitam ga šta mu je;
on krenu prijeteći prema meni: „Majku li ti jebem, razvaliću te sada ovdje,
polomiti, zbog tebe i tvog priloga sam izgubio posao prije pet godina...“. Psuje
li psuje i prijeti li prijeti, opasno se približavajući. Ništa drugo mi nije
preostalo već da se okrenem i razgulim kod zubara, gdje sam i krenuo. Malo je
trebalo da mi zubar i ne treba. Pitam se zašto je čekao pet godina, ako je
zaista izgubio posao zbog nekog mog priloga? A teško da jeste; biće da je nešto
drugo po srijedi.
Naravno, kao uzoran
građanin, koji vjeruje ju profesionalnost stranačke milicije, odmah nakon
zubara odem u CJB Banjaluka da prijavim prijetnje.
Portirnica, druga vrata
lijevo, dva policajca, izvolite, sjedite, šta je bilo... Kažem, takva i takva
stvar... Je li rekao da će vas ubiti? Nije. Onda ništa, nema tu prijetnje,
čitao sam ja malo zakon. U redu, kažem, možda bih podlegao poslije batina, šta je
sa tim? Dobro, sad ću zvati krim službu, okreće telefon, javlja se izvjesni
Škrbić: Nije za nas; upućuju me na parking hotela „Palas“, gdje me čekaju tri
pozornika, sve im detaljno ispričam, nešto pribilježiše...
Ne budi mi mrsko, pošaljem
nakon svega SMS jednom visokom funkcioneru MUP-a RS (čisto traga radi),
napišem, ukratko, šta je i kako bilo, i još dodam da ne očekujem nikakvu
reakciju policije (kao ni u ranijim slučajevima kada mi je prijećeno), te da i
ja kao i policija „čekam da me neko fizički masakrira pa da se onda nešto
preduzme“.
Sutradan zove onaj Škrbić:
G. Vaskoviću, vi ste juče bili, to nije za nas, ali bila je intervencija, pa
smo odlučili da radimo...“... Šta da mu kažem, sem da nema nikakve potrebe da
se bilo kakva istraga/istragica provodi nakon bilo kakve intervencije, (koju ja
nisam ni tražio), ako je već normalno/prihvatljivo/društveno opravdano da se na
ulici može presretati i prijetiti u po bijela dana i bez ikavog straha od mogućih
posljedica takvog akta.
28.05.
Epizodica je ovim završena
i ne bih je ni objavljivao da 28.05., maltene Tačno u Podne, na gotovo istom
mjestu nisam sreo tajkuna Budu Stankovića, bliskog prijatelja i kuma Milorada
Dodika. Priznajem, pogledao sam u njegovom pravcu (kakva provokacija!!!), nakon
čega je on osuo po meni psujući i prijeteći. „Šta me gledaš“, zaurlao je
Stanković, prijeteći mom fizikusu. Šta da radim, slegnuo sam ramenima i krenuo
dalje.
Objavio sam o Stankoviću
nekoliko priloga u kojima sam ukazao na teške kriminalne radnje koje je
počinio. Ljubio Gladović ga je javno optužio da mu je poslao profesionalne
ubice u Zagreb, koji su mu pucali u usta. Srećom je preživio.
Ovaj slučaj nisam prijavio
u CJB, jer mi nije rekao da će me ubiti. A prijetiti može, kao što mi je „objašnjeno“,
sasvim slobodno.
Iskreno, nije mi baš
prijatno kada mi prijete i psuju u centru Banjaluke, u po bijela dana, ali ne
bojim se. Nastaviću kao i dosad da pišem o raznoraznim stankovićima i sličnim
bitangama i kriminalcima, koji su opljačkali ovaj narod.
Što se tiče kacige i vate,
neću koristiti ni jedno ni drugo. I dalje ću hodati ovim gradom u po bijela
dana, pa šta bude.
