Piše: Slobodan Vasković
1.
Marijan Beneš, veliki šampion, veliki čovjek, pjesnik, muzičar, Jugosloven, preminuo je 04.09. ove godine u Banjaluci, u Domu za stare.
2.
Ispraćen je “uz najveće počasti”, sahranjen na groblju “Sveti Marko” (07.09.), a Banjaluka je tako ostala bez još jedne legende, prema kojoj se decenijama odnosila kao da je niko i ništa.
3.
Beneš je u svom bogatom, osebujnom, životu imao sve, ali nije mogao sebi ispuniti jednu želju: Da sahrani dostojanstveno svog brata Ivicu, nestalog/ubijenog 1992. godine. Niti da doživi da njegove Ubice budu zasluženo kažnjene.
Čak je i grobnicu za likvidiranog brata napravio, ali nije doživio dan da njegove zemne ostatke položi u nju.
4.
Beneša su na komemoraciji “u zvijezde ukivali” i “ispratili” upravo oni, među njima i ljudska Nakaza Igor Radojičić, koji su u koaliciji sa osobom za koju je Beneš smatrao da je odgovorna za otmicu i ubistvo njegovog brata.
5.
Beneš je ime te osobe rekao u izjavi MUP RS 18.02.2011. godine, kada je prvi put pozvan da kaže šta zna o nestanku brata Ivice.
6.
Ivica Beneš je nestao/ubijen 02.05.1992. godine. U trenutku kada se to desilo, Beneš je bio pripadnik VRS.
“Svih ovih 20 godina traganja za tijelom mog brata Ivice, a po mojoj skromnoj logici, putevi su me vodili uvijek u istom pravcu, tj prema komandantu Crvenih beretki Stevandiću”, rekao je istražiocima MUP RS Marjan Beneš, navodi se u dokumentima Tužilaštva BiH, koje vodi istragu o ovom ratnom zločinu.
Pisao sam o tom ratnom zločinu i naveo brojne dokumente koji direktno ukazuju na Nenada Stevandića, kao jednog od učesnika likvidacije Miodraga Šušnice.
7.
“Ubijeđen sam da bi vam u istrazi mogao pomoći tadašnji komandant Crvenih Beretki Stevandić, kojem ne znam ime”, rekao je Beneš istražiocima.
On je još naveo da se nikome nije ni pokušao osvetiti zbog ubistva svog brata i da smatra da nije pogriješio.
Veliki čovjek Beneš opisao je i nestanak svog brata Ivice.
8.
“Od 02.05. mu se gubi svaki trag. Ja sam se nalazio u kasarni Kozara, kao pripadnik VRS…. Pozvao me moj komšija Orhan Jamaković, te mi je tom prilikom saopštio da su osmorica naoružnih vojnika, koji su bili u maskirnim uniformama i crvenim beretkama došli u stan, te kako mi je on saopštio tada pucali u ulazna vrata stana, nakon čega su kroz razvaljena vrata stana ušli u stan, galamili na Ivicu, nakon čega su ga sproveli kroz hodnik i izveli iz zgrade, gdje ih je ispred zgrade čekao jedan kombi, japanske proizvodnje, boje bijele kafe, gdje su istog uveli, kako se sada mogu sjetiti vezanog sa rukama na leđima, te su se tim kombijem i još jednim vozillom odvezli u pravcu Gundulićeve ulice”, opisao je otmicu svog brata Ivice Marijan Beneš.
9.
Prema njegovim riječima, on se, odmah nakon što je saznao za otmicu brata, uputio u Komandu grada gdje je pitao da li se tu nalazi Ivica.
“On mi je tada odgovorio da prema njegovim saznanjima Ivica je odveden u u Rakovačke bare (predgrađe Bajaluke, op.aut.) u kamp Crvenih beretki”, svjedočio je Marijan Beneš, prema dokumentima Tužilaštva BiH.
10.
Navodi da je potom otišao do Hotela “Bosna” gdje se obratio uniformisanim licima sa crvenim beretkama, za koje je, kako je rekao, pretpostavio da su komandanti.
“Kasnije sam saznao da je među uniformisanim ljudima u hotelu Bosna bilo lice po prezimenu Stevandić, meni tada nepoznat”, rekao je Beneš.
Dalje je naveo da mu je saopšteno kako je njegov brat u Rakovačkim barama, gdje je on odmah otišao, ali tu su mu rekli da je Ivica prebačen u Doboj.
11.
Izjavio je da je htio da ide u Doboj, ali da nije mogao da dobije dozvolu za kretanje van Banjaluke, jer je bio vojno angažovan, kao i zbog borbenih dejstava na području Doboja.
Prema dokumentima Tužilaštva BiH, Beneš je naveo da su mnogi od njega tražili novac da mu saopšte gdje mu se nalazi tijelo brata, da je novac davao, ali da bi bio izvaran. Nije odustajao od potrage za zemnim ostacima brata Ivice.
12.
“Bio sam ubijeđen da nije živ, ali nikada nisam imao uvjerljivu informaciju za nestanak ili grob mog brata”, rekao je Marijan Beneš.
Beneš je krajem 1995. godine morao da napusti Banjaluku zbog prijetnji, ali se u grad vratio nakon potpisivanja Dejtona.
