Piše: Slobodan Vasković
„Najveća šansa SNSD-a na
sljedećim opštim izborima je nesposobnost i nejedinstvo opozicije i njihov
nevjerovatno loš odabir kadrova za pozicije načelnika opština. Prosto je neshvatljivo
kakve osobe su oni izabrali za načelnike“!
Ovom rečenicom mi je, nedavno,
visoki funkcioner SNSD-a oslikao političku scenu iz vizure vladajuće partije.
Jezgrovito i izuzetno precizno. I, što je najbolje/najgore (dođe ti na isto) u
svemu, njegova ocjena je gotovo pa stopostotno tačna.
Istina, izrečena
konstatacija jedna je od najoštrijih
kritika vladajućeg režima; pokazuje svijest njegovih pripadnika da nemaju ništa
za ponuditi, potpuni nedostatak vizije, mirenje sa poražavajućom situacijom u
svim segmentima u ovom entitetu..., ali i (kojeg li apsurda) optimizam koji
grade na impotentnosti, bezličnosti, bezidejnosti, kukavičluku, trulom
kompromiserstvu... druge, protivničke strane. I to s pravom.
Osvrnimo se nakratko na protekla
tri mjeseca u kojima je pozicija lažno optužila opoziciju za pripremu
antidodikovskog proljeća! U ta tri mjeseca Milorad Dodik uspio je da potpuno
pretumba izvršnu vlast, promijeni premijera, direktore Javnih preduzeća dovede
(iznuđenim bjanko ostavkama) na rub nervnog sloma, utjera strah svima onima u
sopstvenim redovima koji su počeli da se bave projekcijama „Šta nakon Kalifa“,
izljubi se sa državnim vrhom Srbije (premda bi jedni drugima najrađe bacili
kiselinu u oči), natjera SDS da mu poljubi Kumovsku ruku, (pre)otme člana
predsjedništva PDP-a, spriječi bilo kakve demonstracije zbog smanjenja plata i
sveopšte socijalne bijede, dogovori sa Karadžićem nastup u Hagu... Još mu je to bilo malo pa je otpočeo direktan
TV (i svaki drugi medijski) prenos propasti „Birča“, sprečavajući na taj način
nekontrolisanu reakciju hiljadu radnika te firme, (nesvjesnih da već odavno imaju
iluziju, ali ne i posao), jer je nekadašnji gigant nepovratno pao ispod nivoa
patuljka. Kojem su i staklene noge popucale.
Realno, sve osim „Birča“ je
presipanje iz šupljeg u prazno, ali Dodik bar presipa, i to uporno i
svakodnevno; toliko posvećeno da je stvorio privid da nešto vlast radi i
rješava. Premda ne čine ništa; još manje rješavaju. Samo konstatuju nove crne
rupe u poderanom i proćerdanom finansijskom štofu.
„Birač“ je nevjerovatna
politička priča. Režim, koji je uveliko doprinio propasti ove firme i strašnom
kriminalu, što je u njoj počinjen, sada se javlja kao spasilac. Hodaju po
oštrici, ali hodaju, za razliku od najvećeg dijela opozicije koja ne mrda i još
se ponaša kao da je afera „Birač“ isto što i pljačka malo snabdjevenijeg
kioska.
Privatizacija „Birča“ jedan je od
nekoliko Dodikovih „životnih poslova“. On jeste sve dogovorio i izgurao, ali je
malo šta potpisao. Mahom su to učinili Dragan Mikerević i Aleksandar Džombić,
posebno najsumnjivije i izuzetno štetne ugovore po RS. Kriminalna „Birač“
storija je „politički korektan“ igrokaz, jer su u njemu negativci - akteri iz
svih stranaka u RS. (I iz SNSD, i iz SDS, i iz PDP). I tu ima svih „fela“ - premijera,
ministara, direktora, šefova agencija..., u svim stranačkim bojama i dezenima.
Ukoliko MUP RS krene da mrežom „zahvata“ iz zvorničkog mora kriminala, niko
neće moći reći „Hajka“, „Politički progon“, „Režim hapsi“... ili neku sličnu
parolašku krilaticu, zato što će se u mreži naći ribe iz svih ribnjaka.
Sve sem Ajkule, koja bi trebalo
da padne na kraju balade, ali MUP RS i ovdašnja tužilaštva nemaju šanse da ovu
istragu iznesu do kraja. (Da je hoće iznijeti bar do pola, bilo bi odlično). Upravo
tu „svestranačku kriminalnu činjenicu“ Dodik će maksimalno iskoristiti,
svjestan da istraga vrlo teško u narednih godinu i po dana (do izbora) može
stići do njega (posle će on „lako“). Ali itekako može do onih na koje je javnost
gotovo zaboravila (čitaj Mikerević plus ostali odgovorni iz njegove vlade), ili
što su do juče bili vlast, a sada su na političkoj deponiji (čitaj Džombić).
Slučaj „Birač“ biće pokazna
vježba kako vlast, u po njih izgubljenoj situaciji, ubire političke poene, a
opozicija, kojoj su veliki dobici bili ponuđeni na pladnju, ne smije ni da
pogleda u taj veliki poklon. Valjda, jer su mu zubi strašni, čak i kada se u
njih ne gleda.
Dok vlast preduzima raznorazne
akcije oko zvorničke firme, snažno medijski promovišući ulazak kontrolnih
institucija u nju, opozicija, oblivena samrtnim znojem, stidljivo progovori riječ
dvije, gurajući u vatru funkcionere koji nemaju blage veze o tamošnjim
dešavanjima, ili emitujući saopštenja, koja su najbolje svjedočanstvo njihovog
kukavičluka, straha i površnosti.
SDS je prvo izdao saopštenje,
koje ne liči ni na šta, da bi potom gurnuli u vatru Zorana Latinovića,
načelnika Gradiške. Fin čovjek, mnogo vrijedan, ali, realno, nije on kalibar koji bi pokazao javnosti da se SDS ozbiljno bavi ovim slučajem. U PDP-u je još gore – dok oni
okarakterišu stanje u „Birču“, ta se firma možda i oporavi.
Slučaj „Birač“ tek se zahuktava
i nema sumnje da ćemo gledati kako pozicija, za čijeg vremena je počinjen
ogroman broj kriminalnih akata, skuplja brojne poene na tom terenu, a opozicija
gubi, grčeći se u strahu od pitanja koliko je iz njihovih redova na platnom
spisku Litvanaca i za koliko?!
„Birač“ i dešavanja oko njega,
te reakcije na njega, obrazac su dejstvovanja pozicije koja poraz pretvara, ako
ne u pobjedu, a ono u neriješen rezultat i nedjelovanja opozicije, što, čim im
napune kantu, redovno „prospu miljeko“.
Pogledajmo sada učinak opozicije
u protekla tri mjeseca u kojima ih je pozicija lažno optužila za pripremu
antidodikovskog proljeća. Njihov učinak potpuno je negativan. Definitivni
minus.
Mladen Bosić je poljubio veću platformašku
ruku, snažno i slasno gutajući izdajničke, kriminalne, interesne i sve druge
epitete kojim ga je Dodik počastio. Odmah nakon tog čina, Bosić je ispričao
„sirotinjku bajku“ o „sirotom SDS-u“ koji „zbog interesa RS radi na svoju
štetu“ sa onima koji „uništavaju iznutra RS“.
Lider „sirotih“ nije izišao u
javnost i progovorio nijednu suvislu riječ o aferi svih afera „Birču“, niti
propasti „Balkan Investment Banke“, niti o licemjerstvu pozicije koja baca
maglu građanima u oči; nije zatražio kažanjavanje odgovornih, nije ...
Umjesto toga učinio je sve da
potvrdi Dodikovu izjavu da „sirotima“ nije ponudio nikakvu izbornu koaliciju na
sastanku na kojem je upriličeno „ljubljenje platformaške Kumovske ruke“, premda
je to najobičnija laž. Istina je da im je Dodik ponudio zajednički nastup na
predsjedničkim nivoima, kao i da je, nakon što je vijest procurila u javnost,
zvao čelnike „sirotih malih hrčaka“ i ultimativno od njih zahtijevao da
demantuju medijske navode. I demantovali su.
Dodik nije želio/htio pokazati
slabost u stranci i pred koalicionim partnerima DNS-om i SP-om, što ponuda
„hrčkima“ jeste, a SDS mu je u sakrivanju slabosti maksimalno pomogao.
Pri tom su iz Štaba osuli paljbu
po medijima i novinarima, što više nije izuzetak kada je ta stranka u pitanju,
već pravilo koje ukazuje da se SDS, po
pitanju pritiska na medije i novinare, uopšte ne razlikuje od SNSD-a. Dapače.
Osobe iz Bosićeve neposredne
blizine vode vrlo intenzivnu i prljavu kampanju protiv medija, koji se nikako
ne mogu okarakterisati režimskim, dok, istovremeno, novinarskim slugama režima
„idu niz dlaku“, poltronišući im gdje god stignu. Nije to posljedica
„Štokholmskog sindroma“ od kojeg pati SDS, već uticaj „kožnih kaputa“, koji
nikada nisu prestali da djeluju u vrhu te partije. Kada se „čekisti“ pomnože sa
zaljubljenicima u lik i djelo MD, (kakvih u vrhu SDS-a itekako ima), te ispraznom
i impotentnom kvazielitom (sastavljenom od politikanata i mahaluša), koju je
promovisao Bosić kao „mlade snage“, dobijemo grupaciju čijeg se djelovanja ne
bi postidjeli ni vrhovni režimski medijski satanisti.
(Kakvi licemjeri su u toj stranci svjedoče i dešavanja
nakon njihove posljednje Skupštine. Režimski mediji razapeli su Aleksu
Milojevića, koji je na skupštini SDS-a tražio od stranke da idu na smjenu
Dodika. Niko iz SDS-a nije okom trepnuo, a kamoli reagovao na satanizaciju
Milojevića.)
Nisu samo reakcije oko „Birča“
blijede; SDS koji ima desetine načelnika opština još uvijek nije izišao sa
„presjekom stanja“ u lokalnim zajednicama gdje su osvojili vlast. Ćute kao
zaliveni o tome šta su tamo zatekli, sem nekolicine koji su se usudili javno to
saopštiti. Ne podnose krivične prijave protiv prethodnika, premda su se kleli
da će im to biti prvi posao, ne ispunjavaju (sem rijetkih) ništa od obećanja
datih u kampanji... A prošlo je već pet mjeseci otkako su preuzeli vlast. Očito
je da SDS-ovci ili nisu sposobni čak ni da „snime“ stanje u opštinama kojima su
ovladali (kao što to smatra visoki funkcioner SNSD-a sa početka ove priče) ili
su napravili dilove sa svojim prethodnicima po principu „niste vi dirali nas,
pa nećemo ni mi vas, pa ako se opet promijenimo nećete ni vi nas, pa...“.
"Republici
Srpskoj ne prijeti opasnost od Sarajeva i inostranstva, njoj prijeti opasnost
unutrašnjeg urušavanja zbog aktuelne vlasti koja nema nikakvog osjećaja za
građane", istakao je Mladen Bosić u izjavi 14.12.2012. Bilo bi zgodno da
ga neko podsjeti da je SDS itekako dio te “aktuelne vlasti” na lokalnom nivou.
A kako stvari stoje, ne ojačavaju temelje, već…
Partija
demokratskog progresa nije neki faktor u vlasti na bilo kom nivou, a uskoro bi
mogli da postanu i prošlost, kakvo im je stanje u stranci. Toliko je loše, da
se jedna grupica čak ohrabrila do mjere da će, kako tvrde, zahtijevati ostavku
Mladena Ivanića. Ima i onih koji planiraju osnivanje sopstvene partije.
Nakon višegodišnjih trvenja
niskog intenziteta, brojnih odlazaka funkcionera nižeg i srednjeg ranga, sukob
je eskalirao otvorenim sudarom Branislava Borenovića i Zorana Đerića, a sada je
u fazi veoma zategnutih, nerijetko i neprijateljskih, odnosa Mladena Ivanića sa
brojnim visokim funkcionerima zbog Borenovića. Nevesela priča, koja postaje
vrlo, vrlo tmurna, ako se zna da su brojni unutarstranački sukobi i u brojnim odborima
u RS.
Milojko Grujičić, negdašnji član
predsjedništva PDP-a, nedavno je prešao u SNSD (lično ga je Dodik prigrlio), na
šta su u PDP-u samo odmahnuli rukom. Tipično za politiku koja ne vidi ni do
vlastitog plota, a kamoli preko njega! Da je suprotno, uočili bi da su brojni u
PDP-u popalili traktore „da krenu u izbjeglištvo“- u SNSD, u SDS, u NDP...,
gdje ih prime.
U PDP-u ne vide ni da svim
političkim akterima u RS njihova propast apsolutno odgovara, jer se nadaju
dijelu stranačkog/biračkog kolača i jer smatraju da je manje usta u podjeli
plijena vlasti. Štaviše, i SNSD i SDS i DNS i SP i novoformirani NDP udruženim
snagama će u vremenu koje dolazi komadati PDP. Ne bude li u toj stranci, (u
kojoj je potpuno zdrobljeno međusobno povjerenje), brzog buđenja neće u njoj
ostati ni čuvar plaže u zimskom periodu.
