Dramatično upozorenje Gorana Zupca Savjetu ministara BiH: SIPA više ne može presretati SMS poruke i prisluškivati razgovore kriminalaca

piše: Slobodan Vasković

Mnogi su skloni ustvrditi da je BiH „Raj za kriminalce“ i što je najgore, potpuno su u pravu. „Raj“ će tek da doživi ekspanziju, jer se Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) nalazi u veoma složenim problemima, koje neće nikako moći da riješi bez intervencije Savjeta ministara i značajne finansijske podrške.

Direktor Državne agencije za istrage i zaštitu Goran Zubac uputio je, prema našim saznanjima, (polovinom maja), pismo Savjetu ministara BiH u kojem poziva na hitno rješavanje problema u radu Sistema za zakonito presretanje komunikacija.

Sistem koji pominje Zubac pruža podršku svim policijskim agencijama u zemlji, dok SIPA jedina do sada rješava probleme u njegovom funkcionisanju vlastitim kadrovskim i materijalnim resursima.

Zubac upozorava da su se vremenom problemi umnožili, a da SIPA više nije u stanju sama da ih rješava. On takođe podsjeća da sve troškove održavanja sistema snosi SIPA, iako je Savjet ministara BiH još 2006. naložio da se troškovi dijele na sve korisnike, u mjeri u kojoj ih oni koriste.

Direktor SIPA upozorava je Sistem preopterećen, zbog čega su krajnji rezultati presretanja sporni kao dokazi na sudu, a upitna je i njihova operativna upotrebljivost.

Zubac je naveo da je oprema zastarjela, te da SIPA nikada nije dobila tehničke priručnike o radu Sistema kojim upravljaju.

Prema njegovim riječima, u narednom periodu neće biti moguće vidjeti presretnute SMS poruke i faks poruke, dok će snimljeni razgovori imati samo audio sadržaj, bez ostalih bitnih informacija o onima koji su učesnici u razgovoru.

Direktor SIPA pozvao je Savjet ministara da što prije riješi ove probleme, upozoravajući da bi Sistem za zakonito presretanje mogao potpuno prestati da radi i to u situaciji kada je ogromna ekspanzija krivičnih djela, za čije razotkrivanje je postojanje pomenutog Sistema od ključne važnosti. 

S obzirom na činjenicu da je (gotovo) usvojeni budžet BiH potpuno restriktivan i nerazvojni, teško je za povjerovati da će se novac za obnovu Sistema naći.  

Prijetnje, psovke i kaciga

piše: Slobodan Vasković

Intenzivno razmišljam da li ubuduće treba da stavim kacigu na glavu kada krenem ka centru Banjaluke, ili je, bar još neko vrijeme, dovoljno da vatom začepim uši, kako ne bih slušao poruke koje mi „u mimohodu“ emituju pripadnici režima. Problem sa vatom je što, za razliku od kacige, ne štiti glavu (jagodične kosti, arkade, vilične koske...), a dosta je onih koji bi me, kako stvari stoje, upravo po tim dijelovima tijela „išarali“. Uz to, kako da kacigom zaštitim rebra, a o rukama, nogama, karlici... ne treba ni da razmišljam.

Gdje je problem i šta će mi kaciga? Pa u činjenici da su me u samo sedam dana (i to u po bijela dana) presrela dva tipa i prijetila mi da će me polomiti, uništiti, razvaliti..., a sve to obilato garnirajući (ima se, može se) sočnim presočnim psovkama (karlica ti materina, je najbenignija).

Ko su tipovi? Prvog ne znam, a drugi je visoko na hijerarhijskoj listi tajkuna Milorada Dodika, čak i kum mu je.

21.05.

U Jevrejskoj ulici, u strogom centru Banjaluke u 10 časova i 20 minuta, ničim izazvan ostrvio se na mene NN Ćelavac, psujući mi i prijeteći. Visok 172-175 centimetara, izbrijane glave, 80-ak kilograma, masa mišića..., jezik mu Crven Ban - redaljka po mojoj najužoj rodbini. Situacija groteskna, jer nemam pojma ko je. Pitam ga šta mu je; on krenu prijeteći prema meni: „Majku li ti jebem, razvaliću te sada ovdje, polomiti, zbog tebe i tvog priloga sam izgubio posao prije pet godina...“. Psuje li psuje i prijeti li prijeti, opasno se približavajući. Ništa drugo mi nije preostalo već da se okrenem i razgulim kod zubara, gdje sam i krenuo. Malo je trebalo da mi zubar i ne treba. Pitam se zašto je čekao pet godina, ako je zaista izgubio posao zbog nekog mog priloga? A teško da jeste; biće da je nešto drugo po srijedi.

Naravno, kao uzoran građanin, koji vjeruje ju profesionalnost stranačke milicije, odmah nakon zubara odem u CJB Banjaluka da prijavim prijetnje.

Portirnica, druga vrata lijevo, dva policajca, izvolite, sjedite, šta je bilo... Kažem, takva i takva stvar... Je li rekao da će vas ubiti? Nije. Onda ništa, nema tu prijetnje, čitao sam ja malo zakon. U redu, kažem, možda bih podlegao poslije batina, šta je sa tim? Dobro, sad ću zvati krim službu, okreće telefon, javlja se izvjesni Škrbić: Nije za nas; upućuju me na parking hotela „Palas“, gdje me čekaju tri pozornika, sve im detaljno ispričam, nešto pribilježiše...      

Ne budi mi mrsko, pošaljem nakon svega SMS jednom visokom funkcioneru MUP-a RS (čisto traga radi), napišem, ukratko, šta je i kako bilo, i još dodam da ne očekujem nikakvu reakciju policije (kao ni u ranijim slučajevima kada mi je prijećeno), te da i ja kao i policija „čekam da me neko fizički masakrira pa da se onda nešto preduzme“.

Sutradan zove onaj Škrbić: G. Vaskoviću, vi ste juče bili, to nije za nas, ali bila je intervencija, pa smo odlučili da radimo...“... Šta da mu kažem, sem da nema nikakve potrebe da se bilo kakva istraga/istragica provodi nakon bilo kakve intervencije, (koju ja nisam ni tražio), ako je već normalno/prihvatljivo/društveno opravdano da se na ulici može presretati i prijetiti u po bijela dana i bez ikavog straha od mogućih posljedica takvog akta.

28.05.

Epizodica je ovim završena i ne bih je ni objavljivao da 28.05., maltene Tačno u Podne, na gotovo istom mjestu nisam sreo tajkuna Budu Stankovića, bliskog prijatelja i kuma Milorada Dodika. Priznajem, pogledao sam u njegovom pravcu (kakva provokacija!!!), nakon čega je on osuo po meni psujući i prijeteći. „Šta me gledaš“, zaurlao je Stanković, prijeteći mom fizikusu. Šta da radim, slegnuo sam ramenima i krenuo dalje.

Objavio sam o Stankoviću nekoliko priloga u kojima sam ukazao na teške kriminalne radnje koje je počinio. Ljubio Gladović ga je javno optužio da mu je poslao profesionalne ubice u Zagreb, koji su mu pucali u usta. Srećom je preživio.    

Ovaj slučaj nisam prijavio u CJB, jer mi nije rekao da će me ubiti. A prijetiti može, kao što mi je „objašnjeno“, sasvim slobodno.

Iskreno, nije mi baš prijatno kada mi prijete i psuju u centru Banjaluke, u po bijela dana, ali ne bojim se. Nastaviću kao i dosad da pišem o raznoraznim stankovićima  i sličnim bitangama i kriminalcima, koji su opljačkali ovaj narod.

Što se tiče kacige i vate, neću koristiti ni jedno ni drugo. I dalje ću hodati ovim gradom u po bijela dana, pa šta bude.

Lagumdžija na koljenima pred Radončićem i Čovićem

piše: Slobodan Vasković

Lider SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija potpuno je van sebe i definitivno je izgubio svaki dodir sa realnošću. Nakon njegovih posljednjih poteza, jasno je da on nikada nije imao nikakvu političku opciju, platformu, ravan…, već da se oduvijek i prvenstveno vodio željom za revanšizmom i osvetom. Lagumdžija je nakon oktobarskih izbora učinio sve da napravi koaliciju sa SDA na svim nivoima i da, ne birajući sredstva, izbaci HDZ iz vlasti; prvo na nivou Federacije BiH, a potom gdje stigne. Išao je tako daleko da je lažirao potvrdu Vlade FBiH u Domu naroda parlamenta tog entiteta i uspio da onemogući da HDZ uđe u vlast na federalnom nivou.

Nakon toga pokušao je isto i na nivou zajedničkih organa BiH, te se na formiranje Savjeta ministara čekalo bezmalo 15 mjeseci. Epilog: HDZ je ušao u vlast, Lagumdžiji nije pošlo za rukom da ih se otarasi, ali je zato i lider SDP BiH postao ministar spoljni, što je i bio jedan od ciljeva opstrukcije formiranja vlasti.

Djelujući poput “pomahnitalog bolida” bez ikakve kontrole, Lagumdžija je potpuno potpao pod uticaj Milorada Dodika i Dragana Čovića i sa njima dogovorio budžet BiH, koji gotovo parališe institucije države. SDA nije podržala taj dokument, što je dovelo do krize odnosa sa koalicionim SDP-om. Lagumdžija je, očekivano, krenuo putem osvete. 

Lider SDP BiH, kako nam je potvrđeno u vrhu ove stranke, ponudio je koaliciju Savezu za bolju budućnost BiH na svim nivoima. Ponuda podrazumijeva izbacivanje SDA iz vlasti na državnom nivou, te iz Federalne vlade, kao i iz kantonalnih organa vlasti, gdje god je to moguće. Uz to, iz vlade Federacije BiH bili bi izbačeni HSP i i Narodna stranka Radom za boljitak, dok bi njihova mjesta bila dodijeljena Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Od kadrovskih rješenja poznato je jedino da bi, prema Lagumdžijinom prijedlogu, mjesto ministra bezbjednosti u Savjetu ministara BiH pripalo Fahrudinu Radončiću.

Osnivač i lider SBBBiH Fahrudin Radončić još uvijek nije ni prihvatio, ali ni odbio Lagumdžijinu ponudu, svjestan da je ona vrlo teško provodiva u djelo, jer je, de fakto, nemoguće izbaciti SDA iz vlasti na državnom nivou upravo bez volje SDA. Stranka koju vodi Sulejman Tihić svaki pokušaj rekonstrukcije Savjeta ministara BiH može opstruisati na najjednostavniji mogući način: nedolaskom na zasjedanje Doma naroda parlamenta BiH, što bi dovelo do nedostatka kvoruma i nemogućnosti održavanja sjednice.

Situacija za Lagumdžiju i njegov najnoviji “projekat”, porođen iz želje za osvetom, nesprovodiv je i na nivou Federacije BiH, jer bi inicijativu (prijedlog) za smjenu Vlade FBiH trebao potpisati Živko Budimir, predesjednik Federacije, što on, izvjesno, neće učiniti. Razlog je jednostavan: potpisivanjem takvog dokumenta, i on bi ostao bez funkcije, koja bi pripala HDZ-u. Takođe bi njegov HSP bio izbačen iz vlasti, tako da je “veliki” Lagumdžija sada postao talac sopstvene politike i uvlačenja minornih političkih partija sa hrvatskim predznakom na veliku scenu. Indikativno je i da se Budimir u posljednje vrijeme sve češće oglašava u takozvanim “Selimovićevim medijima”, bliskim SDA, što svjedoči da ni Tihić ne sjedi skrštenih ruku.

Nisu samo Budimir i HSP prepreka Lagumdžiji, već i porodična manufaktura Lijanovići-Radom za boljitak. Između njih i Lagumdžije je “krv”, budući da je lider SDP-a BiH, u svom poznatom podzemnom maniru, namjestio/smjestio ministru poljoprivrede Jerku Ivankoviću Lijanoviću “policijsku obradu i istragu” zbog “osebujnog” načina podjele poticaja. Upravo zbog toga su Lijanovići i oborili Izvještaj o izvršenju budžeta za 2011. godinu Vlade Federacije BiH, što je događaj bez presedana, koji pokazuje da se “platformaši” međusobno žderu, a da riječ saradnja ne postoji u njihovom riječniku. Što se tiče Lagumdžije, on neće odustati od svog najnovijeg “projekta”, a sama činjenica da je došao u situaciju da ga spasava Dragan Čović, kojeg je do juče progonio i politički i kazneno, dovoljno svjedoči o kolikom političkom gubitniku se radi.

Njihov rođak sa sela

piše: Slobodan Vasković

Prije četiri godine, tokom predsjedničke kampanje u Srbiji, tadašnjeg kandidata radikala Tomu Nikolića tadašnji premijer RS Milorad Dodik nazvao je varalicom, pustahijom, štetočinom…, otvoreno podržavajući njegovog tadašnjeg protivkandidata Borisa Tadića. Nikolić je Dodika “počastio” riječima: “On je idiot, slobodno to napišite”, i izgubio izbore. Nakon toga Nikolić se odmakao od linije “Karlovac – Karlobag – Virovitica”, razvalio radikale, osnovao SNS, dešovinizirao, dogovorio sa “centrima moći”… i, konačno, pobijedio Tadića. Kojeg je, kao što znamo, ponovo snažno podržao Dodik, aktuelni predsjednik RS, igrajući kao mečka na njegovim skupovima. Dodik je bio apsolutno ubijeđen da je prva “faca” Srbije i da je sasvim dovoljno da se on samo pojavi, pa da njegov kandidat Tadić pobijedi.

Baš tako “njegov kandidat”, jer je Dodik već dobre dvije godine ubijeđen da je ključna politička ličnost u regionu, od čije volje zavise krucijalni politički događaji i odluke. Stoga je Dodik i šokiran činjenicom da Tadić nije pobijedio, iako je on imao čvrstu i jasno izrečenu namjeru da ga ponovo postavi za šefa “elitne jedinice oligarha” (Alfa tajkuni), koja je privatizovala Srbiju, ne ulažući ni centa u nju, a izvlačeći stotine miliona evra. Ovdašnji Alfa – mužjak još je u nevjerici da ga je Srbija “izdala”, a toliko joj je prazne i šuplje priče dao. I u njoj kupio vilu i par imanja.

Dodikova vjera u sebe kao univerzalnog srpskog Alfa – mužjaka, (priznatog kao takvog sa obje strane Drine plus dijaspora), zarazno je smiješna i žalosna, istovremeno. I to do mjere da se može slobodno citirati Nikolić iz 2008., ako se želi opisati u par riječi.

Za Srbiju je on uvijek bio i ostao primitivni daleki rođak, seljo, geak…, kojeg je “majka” spremna trpiti neko vrijeme, zato što joj trenutno odlično odgovaraju njegovi marifetluci, isprazna galama, i široka ruka za “majčinu” omiljenu dječicu iz Prestolnice, koji se bave biznisom svake vrste, sem onih zakonitih. I da se razumijemo: ne doživljavaju oni samo Dodika tako, već i sve njegove prethodnike, a tako će u Srbiji izgledati i svi njegovi naslednici, ma ko oni bili i ma ko tamo vladao.

Jednostavnije rečeno, Srbija ovdašnje Srbe i njene političke predstavnike vidi isključivo kao solidno gorivo za njihove političke kaljeve peći, u kojima kuhaju sopstvene interese i načine dolaska do njih. Nema tu nikakvih emocija, brastva još manje, a riječ ljubav prema bližnjem svom u Rječniku komunikacije sa “braćom” Srbima ne postoji. (Pod Lj je navedeno “interes”).

Stoga još više čudi Dodikovo blesavo ponašanje i još blesavije ubjeđenje da je (nad)srpski Alfa-(nad)mužjak, koji čak može odlučivati i o tome ko je ko u Srbiji! Kako je moguće da se usudio i pomisliti, (a kamoli povjerovati),  da će stara dobra introvertna, egoistična, ksenofobična Srbija uopšte da ga konstatuje i, bar na neki mikrotrenutak, čuje?!

Moć, to je ono što je zaslijepilo Dodika i natjeralo ga da učini kobnu grešku - stavi sebe u istu ravan odlučivanja o srbijanskim pitanjima sa beogradskim političarima.  Moć, (proistekla iz brzopoteznog enormnog bogaćenja, apsolutne kontrole ovdašnjih medija, apsolutne mogućnosti upravljavanja gotovo svim sudbinama ljudi pobodenih naglavačke u ovaj nesretni kraj, apsolutne zloupotrebe represivnog, pravosudnog, zakonodavnog i izvršnog aparata…), pomnožena sa (dirigovanom) naklonošću beogradskih režimskih medija i kvadrirana čestim tapšanjem po ramenu druga beogradskog, navela je Dodika na fatalnu misao da odlučuje i o Srbiji. U vrlo bliskom periodu tu strašnu grešku će gadno da plati. Valjda će tada shvatiti da “tapšanje po ramenu” u beogradskom političkom žargonu ne znači pohvalu, već odlazak - na dole.      

Poraz Tadića: Kraj režima u Srbiji, početak Dodikovog pada

piše: Slobodan Vasković

Toma Nikolić novi je predsjednik Srbije. Šokantno je to iznenađenje za gotovo sve one koji se tretiraju kao „bolji poznavaoci prilika u regionu“, jer je Boris Tadić već bio viđen u trećem predsjedničkom mandatu.

Nikolić je pobijedio Tadića u nemogućim uslovima: cijeli sistem Srbije, plus gotovo svi tamošnji mediji, koji nisu birali sredstva ni uvrede, bili su upregnuti da ga poraze, ali narod je presudio drugačije. Tako je napokon poražen jedan bahati, arogantni, kvazielitistički, dubokokorumpirani režim koji je bio kamen oko vrata ne samo Srbiji, već i cijelom regionu. Boris Tadić je za osam godina provedenih na predsjedničkoj funkciji prešao dug put od demokrate do uzurpatora, koji sa malom grupicom odabranih upravljao svim resursima Srbije i to na način koji je ovu državu doveo na dno ljestvice najsiromašnijih zemalja u Evropi. Uz to je Tadić u Republici Srpskoj snažno pomogao stvaranje diktatorskog režima, koji je ovaj bosanskohercegovački entitet pretvorio u prćiju jednog lica.

Njegov odlazak na političko smetljište odlična je vijest za sve, a stav građana Srbije, iskazan na glasanju, jasan dokaz da se ovdašnji režimi mogu poraziti i glasačkim kutijama, a ne isključivo ulicom. Već prvi Nikolićev nastup, nakon što je postalo jasno da je pobjednik, ukazuje da on neće nastaviti tamo gdje je Tadić stao, odnosno da će se, za razliku od svog prethodnika, posvetiti Srbiji, ne miješajući se ni na koji način u unutrašnje stvari zemalja iz regiona, pa tako i Bosne i Hercegovine. Više od toga i ne treba, jer će takvo ponašanje i djelovanje, (obistini li se, a trebalo bi), biti najveća podrška sređivanju poslova u ovoj zemlji i ukidanju malih klerošovinističkih režima u njoj.

Nekoliko je stvari koje ukazuju na to: prije svega, Nikolić, koji je od ekstremiste stigao do evrooptimiste, upravo zbog svog begraunda držaće se što dalje od BiH. Uz to, on nije ni na koji način pokušao ojačati svoj politički angažman i uticaj u Republici Srpskoj kroz stranku-kćerku, koja u ovom entitetu postoji, tako što tavori na dubokoj margini. Izvjesno je da se ovdašnja Srpska napredna stranka ne bi nalazila na toj ništavnoj poziciji, da je centrala iz Beograda smatrala da treba drugačije da bude.

Posebna priča je odnos predsjednika RS prema novoizabranom predsjedniku Srbije, jer je Milorad Dodik otvoreno podržao Tadića, pa čak i učestvovao u njegovoj kampanji. Takvo nerazumno i antipolitičko ponašanje na kraju se obilo samom Dodiku o glavu, koji nikako sebi nije smio dozvoliti da funkciju predsjednika RS troši po srbijanskim šatorima.

Pokazalo se na kraju da je njegov vašarski angažman bio pun promašaj, te da Dodik ne uživa veliku podršku u Srbiji, kako se to pogrešno smatralo do sada. Štaviše, on u Srbiji nema nikakvu političku težinu, što je sada i golim okom vidljivo, jer da je drugačije i Tadićev rezultat bio bi povoljniji.

Iako se neće miješati u unutrašnje stvari BiH, Nikolićeva pobjeda imaće duboke i dugoročne uticaje na situaciju u zemlji, posebno u Republici Srpskoj. Prije svega, njegova pobjeda „polomila je“ interesno-političku osovinu Tadić-Dodik, koja je brutalno vladala i Srbijom i Republikom Srpskom, što je od ključne važnosti za dalju demokratizaciju ovih prostora. Dodik je danas mnogo politički slabiji, nego što je to bio do objave izbornih rezultata u Srbiji.

Podjednako značajna je i poruka koju su srbijanski predsjednički izbori poslali: glas građana može biti bitan, snažan i neumoljiv, čak i u situaciji teškog pritiska, prijetnji i sijanja straha, što su glavne odrednice Tadićeve vladavine u posljednjih nekoliko godina. Jednostavnije rečeno, ohrabreni su svi oni koji su smatrali i smatraju da bahatim vlastodršcima niko ništa ne može, kako onim u Beogradu, tako i ovim u Banjaluci. Strah je, napokon, i zvanično ukinut i to je nešto sa čim režim koji vlada ovim entitetom mora računati.

Vladajući SNSD će veoma pažljivo izanalizirati sve brojne negativne reperkusije koje su iz Beograda stigle po njihov status, i pokušati ih što više minimizirati i amortizovati. Za očekivati je dodatno sijanje straha i povećanje pritiska na sve koji su protiv režima, jer je to njihov manir, od kojeg neće odustati. Međutim, talas triježnjenja i novostečene hrabrosti koji je zapljusnuo i ovdašnje građana nemoguće je zaustaviti. Opozicija je dobila snažan vjetar u leđa, a u kolikoj mjeri će ga kapitalizovati prvenstveno zavisi od njih i njihove želje da se režimu koji suvereno vlada RS konačno kaže zbogom.   

    

Kad haustorče umisli da je jalijaš

piše: Slobodan Vasković

Mnogi smatraju da je djelovanje i ponašanje Zlatka Lagumdžije „neopisivo“, a onda krenu to „neopisivo“ opisivati od Sjeverne Koreje, preko Bjelorusije, posežući sve do daleke prošlosti i Josifa Visarionoviča Staljina. I u pravu su, s tim što izrečeno nije dijagnoza, već opis stanja. Koje se iz dana u dan pogoršava, kako Lagumdžija sve dublje i dublje tone.

Niko ne nudi odgovor na pitanje šta je to što je natjeralo/prisililo/prinudilo jednog elokventnog, veoma inteligentnog, visoko obrazovanog i sposobnog političara da se ponaša kao posljednja diktatorska kreatura, služeći se najprljavijim sredstvima kako bi odbranio tu nečasnu poziciju?

Samo mi jedan odgovor pada na pamet: Lagumdžija je haustorče koje je umislilo da je veliki jalijaš; „Bane, dobri sin“, što je odlučio da sve pozitivno, konstruktivno i plemenito baci u koš za smeće i okuša se „na ulici“, kojoj nije dorastao, ali je čitav svoj „Bane život“ sanjao da na njoj caruje! Nemoguća misija, posebno za haustorče poput Lagumdžije, koji je gotovo cijeli život proveo udobno ušuškan pod staklenim zvonom, nemajući pojma šta to znači boriti se na ulici za goli život. A to je dijametralno suprotno od onoga kako taj i takav život zamišlja mali štreber, čiji je svaki sljedeći korak i potez brižljivo isplaniran.

Čitavo Lagumdžijino „jalijaško iskustvo“ svodi se na činjenicu da je sreo/vidio/upoznao par sarajevskih jalijaša, što mu je dalo povoda da budalasto pomisli da je isti oni, te da ih je „pođonio“ u mjeri da se i sam može tako ponašati i djelovati. Te je krenuo u osvajanje ulice, nadajući se da će postati najjači u mahali, pa potom „i šire“... Tugo moja. Čak ni Gručo Marks nije uspijevao tako zasmijati, kao što to polazi za rukom Lagumdžiji u ulozi „jalijaša“.

Postoji među njima veoma bitna razlika, koja ide u Marksovu korist: Gručo je želio postati ozbiljan komedijaš, dok je Lagumdžija ozbiljan komedijaš koji je ubijeđen da je ozbiljan političar, što je ju zemlji kakva je BiH veoma opasno, jer izaziva brojne i velike štete, za čije popravljanje su potrebne decenije.

Tragikomični, groteskni „jalijaš“ Lagumdžija postao je vrlo loš derivat svoje željene uloge-opasni komedijaš, a što je još opasnije okružio se stvarnim barabama, koje u njemu vide izvrsno sredstvo za laku milionsku zaradu. Dovoljno je tek da kažu: „Šefe, danas si pravo zajeban“, pa da „jalijaški“ narcis dozvoli sve – od reketa do Rudnapa.  

Nije moglo u SDP-u ostati neprimjećeno da je Lagumdžija teško obolio od „Neronovog sindroma“, te da recituje ode sam sebi (preko FTV-a), u situaciji dok se država raspada, a nezadovoljstvo građana gori na sve strane. Stoga mu je prvo oduzeta harfa (FTV), a nakon toga se ukazao i Bahrudin Šarić, član NO Elektroprivrede BiH, koji je otvoreno progovorio o brojnim nezakonitostima u toj firmi, koja je pod direktnom Lagumdžijinom kontrolom.

„Jalijaš“ se dodatno unervozio (a počelo je ponuđenom/povučenom ostavkom Željka Komšića, koji, uzgred, stoji iza Bahrudina Šarića), te pokušava jeftinim šibicarskim trikovima da spriječi otvoreni rat unutar SDP-a BiH: snažno napada SDA zbog budžeta BiH, da bi pokušao prikriti da mu SDP-kuća gori. (Problem sa njegovim načinom „šibicarenja“ je što protivnik, kojem je namijenjena uloga žrtve, uvijek zna gdje „jalijaš“ krije kuglicu).

Nakon Šarića pojaviće se novi svjedoci i novi „Rudnapi“, što je već teret koji Lagumdžija neće moći izdržati, posebno kada SDP BiH doživi slom na lokalnim izborima, što je neminovnost.

Haustorče je tako stiglo do kraja ulice, još uvijek ne shvatajući da je ona, za tipove poput njega, uvijek slijepa, mračna i preopasna. Bez sumnje će „pravo fasovati“, a hepiend za njega je još uvijek moguć ako procesi koji su krenuli da ga melju ostanu na „popijenim batinama“, a ne presele se u klupe, gdje se ispituje kako je moguće da je tromjesečni gubitak EPBiH 37,5 miliona KM. 

Ekskluzivno: Strategija SNSD-a za lokalne izbore

piše: Slobodan Vasković

Interni dokument SNSD-a pod nazivom “Lokalni izbori 2012.-hronologija zadataka, tabelarni pregled i analize” pokazuje da se ova stranka veoma ozbiljno i temeljno priprema za oktobarske opštinske izbore, namjeravajući da ostvari ponovo ubjedljivu pobjedu, poput one iz 2008. godine.

„Pogrešno je ograničiti se i sve snage usmjeriti na šatorske i vašarske manifestacije kojima se prikriva nerad u komunikaciji sa biračima i nepostojanje organizacije na terenu“, navodi se u dokumentu.

...

U dokumentu je navedena i kratka analiza plaćanja stranačke članarine, a zanimljivo je da je Trebinje visoko na ljestvici, ali zbog toga što, kako stoji u dokumentu, „ima Elektroprivredu RS i što se veliki dio članarine prikuplja po tom osnovu“. Interesantnije od ovoga je da članovi SNSD-a iz Laktaša 

izbjegavaju da plaćaju članarinu „što nema opravdanja“.

OPŠIRNIJE NA SLOBODNI.INFO