петак, 23. октобар 2015.

Kriza - nastavak

Piše: Slobodan Vasković

Godinu proteklu od održavanja parlamentarnih izbora u Republici Srpskoj obilježilo je permanentno vanredno stanje koje generiše i održava Režim Milorada Dodika.

Vanredno stanje direktna je posledica straha Milorada Dodika i njegove oligarhije od odgovornosti za uništavanje institucija sistema, potpunu kriminalizaciju društva i stvaranje mafijaške države na teritoriji Republike Srpske.

Tri su ključna događaja koja nesporno potvrđuju Dodikov strah: Afera „Dva Papka“, koja je dala trajni karakter aktuelnom Režimu – Mafijaški i pokazala strah njegovih vođa od gubitka vlasti na nivou RS, što su spriječili ne pitajući za cijenu; Odluka o raspisivanju referenduma, kojom su demonstrirali strah od gubitka vlasti na nivou BiH i pokušali ucijeniti SAD i EU da ih prihvate kao „Nezaobilazni faktor“; Odluka o izmjeni Krivičnog zakona, kojim se uvode kaznene odredbe za „prenos nadležnosti sa nivoa RS na nivo BiH“ i Vladi RS daju nadustavna ovlašćenja, kojom Oligarhija demonstrira strah od učvršćivanja Saveza za promjene u vlasti na nivou BiH i njihove namjere da istragama krupnih afera doprinesu slomu Dodikovog Režima. Odluka Režima o institucionalnom „Progonu Izdajnika“ i pučističkom pokušaju stavljanja „Skupštinskih odbora i Vlade RS iznad bh. institucija“ pokušaj je ucjene Saveza za promjene ne bi li prihvatili Dodika&Režim kao „Nezaobilazni faktor“.

Nijedna od ucjenjivačkih Odluka nije dala nikakve pozitivne efekte po Režim; samo je stvorila/pojačala veliku Krizu i dodatno produbila (od prije izbora) postojeći jaz između RS i SAD/ EU; Vladajuće Oligarhije u RS i SzP, dok su „Dva Papka“, bez ostatka, učinili svoje i aktuelnu nomenklaturu zauvijek žigosali kao korumpiranu falangu.

Istovremeno, Rusija nije značajnije stala na stranu Režima, niti ga je finansijski pomogla, a činjenica je da znalački koriste njegovu sukobljenost sa Zapadom, kako bi svojim hladnoratovskim neprijateljima zadali pokoji besplatni udarac u BiH. Besplatan, jer se Režim sam nudi za batine kako bi stvorili privid ruske zaštite.

Srbija se drži podalje od sukoba unutar RS, istrajava na forsiranju dobrih odnosa sa BiH, čime demonstrira namjeru da ni na koji način ne doprinese bilo kakvom talasanju sa ove strane Drine u jubilarnoj, dvadesetoj, godišnjici Dejtona. Srbija se nada i otvaranju pregovaračkih poglavlja sa EU, što joj je dodatni motiv za bijeg od svake, pa i najmanje primisli destabilizacije prilika u BiH, jer bi učešće u nečemu takvom moglo biti pogubno po njihova htijenja.

Dodik je u nekoliko navrata pokušao uvući Srbiju u dešavanja u BiH, ali je svaki put naišao na vrlo hladno odbijanje, pa je mnogo oprezniji na tom polju. Ne zato što je razumniji, već politički znatno slabiji nego u oktobru prošle godine.

Poseban problem za Dodika je što nije uspio Krizu, koju je sam izazvao, zadržati u Sarajevu, gdje je ona jedno vrijeme buktala, jer se u zajedničkim institucijama odvijao sukob SNSD-a i SzP. U tome mu je pripomagala i kriza vlasti u Federaciji BiH, koja je sada prošlost.

Dodiku, koji je izazvao Krizu, desilo se ono što je najmanje želio: Kriza se skroz prelila u RS, došla je do pred vrata predsjedničke Palate; On je više ne uspijeva kontrolisati, pa mu jedino preostaje njeno dalje zaoštravanje, ne bi li na novom višem podioku uspio da zajaše talas, koji prijeti da njega samelje. Otud i Odluka o krivičnom progonu „Izdajnika“!   

Dodik se, u ovom trenutku, nalazi u krajnje nezavidnom položaju: Institucije BiH djeluju, istina sporo, ali svakim danom SzP osvaja sve više vlasti i uticaja u njima i samim tim stvara uslove da krene u obećano razrješenje afera; protiv Dodikove krizne politike su veoma oštro SAD i, u nešto blažoj formi, EU; Srbija se drži po strani, jačajući institucije BiH sve tješnjom saradnjom, a samim tim i SzP, dok Rusija gleda gdje može upisati koji poenčić u okviru globalnog sudara, pritom ne ulažući ništa u Dodika&Režim. Istovremeno, RS je u fazi finansijskog, ekonomskog i privrednog raspada.

Čelniku Režima ne preostaje ništa drugo do dalje zaoštravanje krize, a ono je već projektovano u narednih devedeset dana, koliki je rok Vladi RS da prdkloži izmjene KZ-a i obogati ih „izdajničkim članovima“. Kada Vlada RS to i učini, uslijediće novi zamah krize i biće dovedena gotovo do vrhunca.

U ta tri mjeseca Dodik će i dalje pokušavati da se nametne što Zapadu, što SzP-u, a 5. novembar je novi datum tog pokušaja: tada u Bijeljinu dolazi patrijarh Irinej, crkveni promoter ovdašnje režimske politike, sa namjerom da pokuša ishoditi približavanje SzP-a Oligarhiji. Uzaludan pokušaj, čiji je inicijator upravo Dodik. Uz to, sramota je za SPC da se Irinej stavio potpuno u službu jedne u osnovi antisrpske politike. Nažalost, Crkva je već predugo preokupirana sopstvenim materijalnim interesima, unutrašnjim sukobima i klijentelističkim pristupom pravoslavlju, da bi imala vremena sagledati stvarno stanje naroda. (Irinej, po Dodikovom diktatu, direktno pokušava srušiti efekte posjete Aleksandra Vučića Sarajevu, koja će se, takođe, desiti 4. i 5. novembra).

Jedini pozitivan efekat koji je Dodik polučio iz Krize jeste privid u javnosti (poslednjih par mjeseci) da je on u ofanzivnom političkom položaju, iako je, suštinski, u potpunoj defanzivi i sa sve manje manevarskog prostora. Ovoj varki pridonijelo je i dijelom disharmonično djelovanje SzP-a, koje je najočitije u potpunom nedostatku bilo kakve medijske strategije i taktike. I, što je i važnije, neprisutnosti bar naznaka sledećih koraka u borbi protiv Režima.

Utisak je da SzP, bar njegov ključni dio – SDS i Mladen Bosić, sve karte stavljaju na razotkrivanje afera, njihovo institucionalno procesuiranje, što jeste važno, ali ne i dovoljno. Koliko god to plašilo Režim, a plaši ga, istovremeno služi i sabijanju njegovih redova i spremnosti na svako zlo. A SzP nema adekvatan odgovor na čitavu paletu institucionalnog nasilja koju proizvodi Dodik, a čiji je biser poslednje Posebno skupštinsko zasjedanje, pokušaj puča i podjela na „Patriote“ i „Izdajnike“.

Poseban problem u djelovanju SzP-a jeste što oni parlamentarnim političkim sredstvima pokušavaju da se izbore sa nasiljem Režima, koji se ogleda kroz silovanje institucija, njihovo nepoštivanje i stavljanje u funkciju ličnih obračuna.

To su dva kolosijeka koja omogućavaju dalji opstanak na vlasti obesmišljenom Dodiku i trulom Režimu i, što je gore od toga, dublje razaranje RS i uništenje njenih institucija.

U situaciji kada SzP optužuje Dodika za totalitarizam, samoizolacionizam i getoizaciju RS, kada za to postoje brojni dokazi, neshvatljivo je da se protiv toga bore politikom koja se vodi kao da je riječ o švedskom društvu.

Sjednica parlamenta o „Patriotama“ i „Izdajnicima“ obesmislila je dosadašnju politiku SzP-a protiv Režima i prisiljava ih na njeno redefinisanje. I to radikalno, što nikako, po automatizmu, ne znači i ulične demonstracije. Oko kojih, jasno je i to, ne postoji nikakav ni plan ni konsenzus unutar SzP-a, a poziv Dragana Čavića u tom pravcu nije bio ni bura u čaši vode. Tek incident, koji je posvjedočio da unutar SzP-a nema nikakvog stava o uličnim protestima, ali i da ih Dodik&Režim guraju ka tome.

Kriza je došla do tačke sa koje nema povratka ni za Režim ni za SzP. Niti može biti približavanja među njima, jer bi to bio debakl SzP.

Dodik je svjestan da krizu ne može držati unedogled, jer će njemu pući kičma pod njenim teretom, a u SzP-u su svjesni da moraju naći adekvatnije lijekove za sve nasilnije udare Režima.

Može se očekivati da Dodik krene u ubrzavanje krize, kako bi izdejstvovao vanredne parlamentarne izbore. Unutar Režima uveliko razmatraju tu opciju, a Radovan Višković ju je ovlaš i spomenuo u svom javnom istupu.

Očito je da bi takav scenario odgovarao Dodiku, jer bi se on zadržao na poziciji predsjednika RS, i u situaciji gubitka parlamentarnih izbora. A Dodikov opstanak u instituciji je cilj svih ciljeva Oligarha, jer on znači i mogućnost obnove vlasti i moći.

SzP bi neorganizovanim i adhok sklepanim demonstracijama išao direktno na ruku Dodikovim planovima samospasavanja. Zato primaran cilj SzP-a mora biti političko uklanjanje Dodika, a ne Vlade RS. Političko uklanjanje Dodika istovremeno znači i potpunu propast Režima i razbijanje SNSD-a, njegove najjače osovine, na paramparčad. Kompletna ta struktura bez institucionalizovanog Dodika ne vrijedi ništa!

Stranke SzP-a ka tom cilju morale bi krenuti veoma oštro, a prvi od načina koji se sam nameće je izlazak iz Narodne skupštine RS, koju je Režim srušio i u kojoj su stranke Saveza i zvanično proglašene izdajničkim. Njihovo dalje prisustvo zasjedanjima jeste mazohizam, štokholmski sindrom, agorafobičnost.

Izlazak iz parlamenta bio bi težak udarac Dodiku, koji bi snažno podvukao njegovu nasilnost. I izolovanost. I defanzivu.

Takvom vrstom protesta SzP bi ojačao sopstvenu odlučnost da politički ukloni Dodika i pokazao njegovu nemoć da promijeni stanje stvari i okrene ih u svoju korist. Uostalom, svako sledeće zasjedanje može značiti i protest opozicionih poslanika koji će se, primjera radi, okupiti na platou ispred skupštine i tako iskazati svoje nezadovoljstvo uništenjem institucija RS.

Istrajavanje na nedolasku na zasjedanja značilo bi trasiranje čvrstog puta ka Dodikovom političkom detroniranju. Koje kombinovano sa ostalim vanparlamentarnim, nenasilnim, alatima, primjenjenim na teritoriji cijele RS, može taj put učiniti veoma brzim.

Dalje statiranje SzP-a u skupštinskim klupama samo je davanje legitimiteta Režim, koji je bez njega ostao još tokom afere „Dva Papka“.

Vanredno stanje u RS neće prestati dok god su Dodik&Režim na vlasti. Takvo stanje traži i vanredne lijekove: Dodik nema kud, ići će u dalje sukobe; SzP, takođe, nema kud, a od daljih sukoba ne mogu pobjeći i kada bi htjeli!

I dalje tvdim da je epilog poznat: Dodik odlazi, samo je pitanje vremena i cijene. A te dvije stavke ne zavise samo od njega, već i djelovanja SzP-a i njihove spremnosti da se konačno suoče sa činjenicom da je Dodik zaista u stanju učiniti svako zlo kako bi opstao. Bez tog suočavanja nema ni njegovog brzog političkog uklanjanja.