Prijedlozi mjera za oporavak privrede Republike Srpske (1)

 Bloggost – Siniša Božić, ekonomista

                                             

Ovim člankom započinjemo serijal tekstova o predmetnoj temi. Budući da je tema složena, a problem istraživanja jasno definisan, u uvodnom tekstu ćemo okvirno ukazati na probleme u funkcionisanju privrede, te moguća rješenja, a u daljim tekstovima, svaki problem ćemo posebno analizirati.

Mjere koje bi mogle da, direktno ili indirektno, utiču na oporavak privrede Republike Srpske:

1. Izmjene Krivičnog zakona Republike Srpske

Veliki problem Krivičnog zakona Republike Srpske predstavlja zastara. Vrijeme prolazi, poratni, privatizacioni i postprivatizacioni kriminal zastarjeva, a Republika Srpska ništa ne čini da zaštiti svoje i interese većine svojih građana. Rješenja su: izmjene i dopune Krivičnog zakona, uvođenje statuta veleizdaje, posebno za privredni i organizovani kriminal, ukidanje zastare za krivično djelo veleizdaje, i retroaktivna primjena takvog Krivičnog zakona.

2. Donošenje Zakona o zaštiti interesa malih akcionara

Prava akcionara u Republici Srpskoj su definisana Zakonom o privrednim društvima. Iako taj zakon predstavlja napredak u odnosu na prethodni Zakon o preduzećima, u pogledu postojanja instituta koji omogućavaju bolju zaštitu malih akcionara, potrebno ga je nadograditi sa posebnim zakonom koji bi se bavio zaštitom malih akcionara, (imajući u vidu značaj ove populacije u RS). Manjinskih akcionara u Republici Srpskoj  je inicijalno bilo preko 1 milion. Vaučerskom privatizacijom je vaučere dobilo oko 1,4 miliona lica, od kojih je 83% iskorišteno, (uloženo u tadašnje privatizacione investicione fondove-PIFove, i u preduzeća). U Republici Srpskoj, malih akcionara u investicionim fondovima, (koji  su se transformisali  iz PIF-ova u ZIF-ove zatvorene investicione fondove), danas ima preko 450.000, dok malih akcionara u preko 600 akcionarskih društava, koja su kotirana na berzi, ima preko 280.000, ne računajući preduzeća u stečaju i likvidaciji, (najveći broj akcionara je u preduzećima Elektroprivredi RS 21.000, Naftna industrija RS 15.000, Telekom Srpske 27.000 akcionara...).  Do sada, institucije Republike Srpske se nisu bavile problemom zaštite malih akcionara. Krajnje je vrijeme da počnu razmišljati u tom pravcu.

3. Izmjene Zakona o tržištu hartija od vrijednosti

Izmjenama i dopunama ovog zakona se želi promijeniti ustroj Komisije za HOV RS, kao državne regulatorne institucije. KHOV RS prema sadašnjem zakonskom rješenju čini pet članova, koji se imenuju na mandat od 5 godina, i koje bira Narodna skupština RS. Članovi i zaposleni imaju imunitet od krivične i građansko-pravne odgovornosti, što je krajnje nepotrebno. Tržište kapitala treba liberalizovati, otvoriti, i učiniti dostupnim domaćim i inostranim investitorima, radi prikupljanja prijeko potrebnog kapitala.

4. Izmjene Zakona o reviziji privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama

Revizija privatizacije nije dala željene efekte. Dovoljno je uporediti preko 600 raskinutih privatizacionih ugovora u Srbiji sa 0 raskinutih privatizacija u RS. Revizija privatizacije mora da se kontinuirano odvija, jer samo tako  će se kontrolisati kome je  prodat državni kapital, odnosno da li je sama privatizacija bila svrsishodna ili su preduzeća nakon privatizacije ugašena, mali akcionari upropašteni, radnici otpušteni, a njihova imovina-otuđena. Republika Srpska je pokazala da je nesposobna da izvrši reviziju privatizacije, što se mora mijenjati.

5. Donošenje Zakona o nacinalizaciji strateških preduzeća

Nacionalizacija se nameće kao jedino rješenje u onim preduzećima koja su od značaja za Republiku Srpsku, a koja su u privatizaciji, poklonjena stranom vlasniku, koji dalje upropaštava kupljeno preduzeće.  Nacionalizacija treba biti sprovedena kao metod raskidanja privatizacionih ugovora, i to u onim preduzećima za koja se procijeni da su strateški bitna za Republiku Srpsku, a koja su privatizacijom uništena  ili koja se rapidno dovode do propadanja i nestanka, (kriterijumi su kretanje visine kapitala, zaduženost i nivo prihoda).

6. Izmjene Zakona o stečajnom postupku

Cilj stečaja u RS prema trenutnim zakonskim rješenjima je grupno namirenje povjerilaca stečajnog postupka, što znači uništenje - likvidaciju preduzeća radi namirenja povjerilaca. Od preko 200 završenih stečajeva, u samo 8 slučajeva se pristupilo reorganizaciji stečajnog dužnika (preduzeća) i nastavkom rada istog. Dakle, cilj stečaja je uništenje preduzeća. Stečajni upravnici imaju  široka ovlaštenja i njihov cilj je da naplate svoj rad. Svi bi da se naplate od dužnika koji posrće, (preduzeća). To je nemoguće.

7. Donošenje Zakona o reviziji stečaja

Potreba donošenja zakona o reviziji stečaja dolazi od realne situacije da je privreda RS uništavana u brojnim lažnim stečajevima, u kojima je većinski vlasnik privatizovanih preduzeća namjerno 'naduvavao' lažne  fakture tj. stvarao lažna potraživanja, a zatim preduzeće gurnuo u stečaj, u kome se pojavio kao većinski povjerioc, preduzeće se likvidiralo u stečajnom postupku a većinski vlasnik je zaposjeo nekretnine preduzeća. Ovakvih lažnih stečajeva je u RS na desetine i o njima postoji detaljna dokumentacija.

Slobodan Vasković-Kralj stočara

Nas i Kineza milijardu i trista i jedan milion

Južna pruga: bloggost - Nikola Sekulović, ekonomista

Autor je predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala i inicijator mreže NVO „Pokret za Istok“, čiji je cilj decentralizacija države i stvaranje nove regije unutar Republike Srpske

Poslije velike „pobjede“ našeg Vožda iz Laktaša nad EU i verifikacije iste od strane Srbije, teško je bilo šta pametno i kritički napisati na račun režima u RS! Ova pobjeda „srpskog“ projekta najviše podsjeća na onu iz 1999. godine kada je jedan drugi Vožd, tvorac ovog današnjeg, proglasio pobjedu nad mnogo jačim protivnikom, (nego što ga danas pobijedi njegov nasljednik), NATO-paktom! Ovoj velikoj pobjedi prethodile su prijetnje i čvrst stav našeg novog i mlađeg Vožda da će, ako se ne udovolji njemu (čitaj: njegovom ličnom spašavanju), održati referendum koji će otvoriti vrata (čitaj: Pandorinu kutiju) za izlazak RS iz BiH, tj. razvaljivanje državnih institucija (opet čitaj: Suda BiH) koga se, u stvari, i najviše plaši iz svima dobro poznatih razloga - sopstvenog krminala. Od tog istog novca koga je uzeo iz naših đžepova, preko svojih tajkuna, potkupljujući razne belosvjetske mešetare, pokušava da kupi sebi slobodu. I to sve predstavlja kao lobiranje za Srpsku i srpske interese, tj srpski narod!

Obećanja, obećanja...

O visokoj politici i „vaskolikim pobjedama“ toliko. Sačuvaj nas Bože ovakih pobjeda! Zato se od velike politike „spuštam“ na malu teritororiju za koju bi, neko ko se informiše preko medija bliskih režimu, pomislio da se radi o novom Raju! Iako ima samo oko 100.000 stanovnika, Hercegovina, (istočna i stara), stvarno je raj i oaza velikih laži i obećanja čovjeka koji „referendisanjem“ i potkupljivanjem pokušava da briše sve ispred sebe. Od dolaska na vlast, 2006. godine, niko toliko laži i neispunjenih obaćanja nije narodu saopštio kao laktaški vožd i njegovi lokalni papagaji! Krenimo redom. Spomenuću samo najkrupnije. „Gacko nema šta da se brine. Gacko će sigurno u narednih nekoliko godina biti najveće gradiliše ovog dijela Balkana!!! Ono što će se ovdje uložiti jeste izgradnja i rekonstrukcija postojeće TE Gacko i izgradnja još jedne, nove. Radiće 4 do 5 hiljada ljudi na novom objektu, pored ovog broja koji sad radi, sigurno još par stotina ljudi. To je investicija vrijedna milijardu i 400 miliona KM“, reče ovo Vožd iz Laktaša na predizbornom mitingu u Gacku 2006. godine. Obeća on, a naivni gatački narod povjerova i dade mu svoj glas i povjerenje. A kad ovaj zajaha u svoju premijersku fotelju kao da zaboravi šta je obećao.

Od silnih milijardi, hiljada radnih mjesta i stotina kilovat časova električne energije od ČEZ-a i Vožda, samo smo dobili ČEZ-ovu tužbu u kojoj je zatražena nadoknada štete u iznosu od 60 miliona KM, koju će opet platiti građani Hercegovine i ostatka Republike Srpske. Poslije ovih laži, na istom mitingu Vožd nastavi još više i jače da obećava: „Znate da će u idućoj godini, u Nacionalni park Sutjeska biti uloženo četiri miliona evra, koje će udružiti Vlada Srbije i Vlada RS, i Tjentište će ponovo da bude važno na turističkim mapama u ovoj regiji. I konačno, i opet zajedno sa Vladom Srbije, dogovaramo da u idućoj godini otpočnemo izgradnju hidroelektrane Buk Bijela“. Ni u Foči nije izostala podrška ali jeste ispunjenje ovih obećanja jer je Vožd umjesto četiri miliona evra u NP „Sutjeska“ odlučio da evropskom investitoru da koncesiju da u nacionalnom parku gradi tri minihidrocentrale pa će valjda turisti obilaziti turbine i generatore, a ne prašumu "Perućicu". Buk Bijela je i dalje pusti san.

Projekat izgradnje puta Gacko – Foča, preko prevoja Čemerno, ide po sistemu korak naprijed - dva nazad, ali i šta će nam taj put kad ćemo uskoro svi letjeti avionima sa Trebinjskog aerodroma i, dok budemo gledali prelijepu novu gatačku termoelektranu, zaslađivaćemo se kolačima iz transformisane Industrije alata Trebinje, o kojoj ćemo nekom drugom prilikom. O čemernom tunelu se dosta pisalo i priča još nije završena. Zna se da su radovi do sada koštali, bar zvanično 75.000.000 KM. Kako sada stvari stoje trebaće još novca da se projkat završi. Koliko i do kada to niko ne zna. Geologija je ovdje gadna i skupa. Preskupa. Uglavnom, pare su i prije početka radova završile u đžepovima Voždovih tajkuna, koji su onda tim istim parama gradili velelepne komplekse poslovnih prostora, što su po diktatu, a kako drugačije, morale kupiti državne institucije poput ERS-a, Poreske uprave RS i drugih.

“Trebinje, gradić na krajnjem jugoistoku Bosne i Hercegovine sa velikim turističkim potencijalom i prepoznatljiv po srbijanskoj seriji „Ranjeni orao“. Ovako Trebinje poimaju oni koju u njemu nikada nisu bili, koji ne čitaju novine, i aktuelna lokalna vlast. Za sve ostale, Trebinje je grad koji zauzima vodeću poziciju na mapi kriminala, grad uništene privrede, iznevjerenih obećanja i grad u kojem se život ubrzano gasi. O korupciji, kupljenim i prodanim radnim mjestima, namještenim tenderima i korumpiranoj lokalnoj vlasti – suvišno je i govoriti.

Autobusko stajalište u parku, a park- gradski WC
Grad u kome je vlast uspjela zatvoriti autobusku stanicu i improvizovati nekakvo autobusko stajalište, u centru grada, tik uz gradski park, gdje putnici često, neznajući za postojeći WC u jednom od limenih kioska u blizini, vrše nuždu u samom parku, govori sve o kakvoj se vlasti radi. To vam je isto kao da dođete u kućnu posjetu i „prituži“ vam, pa morate do WC-a! Vi ćete, po tom istom WC-u, steći sliku o kući i domaćinu. Ali ništa ne treba da nas iznenadi ili začudi, pogotovu ako znamo da se većina naših čelnika do svoje 18 godine olakšavala u poljskom WC-u, pa stoga nema ni senzibiliteta za rješavanje ovog problema. Usput da kažem da je Trebinje za vrijeme Austro-Ugarske imalo gradski WC i gradsko kupatilo i da je u funkciji bilo sve do dolaska na vlast SNSD-ovaca, koji su i ove civilizacijske tekovine uništili! Pa sada onaj ko prodaje robu na gradskoj pijaci, a voli i malo da popije, (još, pogotovu, ako ima slabu prostatu), mora svaki čas trčati u park i „kvasiti“ negdje uz drvo, kao pas! Zato nije ni čudno, a ni slučajno, što danas sve više građana kuka da živi „pasiji život“ zahvaljujući ovoj vlasti.

aerodrom

To ne smeta lokalnoj vlasti, a ni Voždu da obeća, ni manje ni više, nego izgradnju aerodrom i ubijedi nas da je to odlična investicija, iako u radijusu od 150 km imamo pet aerodroma koji skoro i da ne rade, a i njegov Banjalučki ovih dana je pred izdisajem. „Napravićemo ovdje i bolnicu, da se liječe oni kojima je to potrebno. Aerodrom će biti urađen naredne godine u značajnom dijelu, pokušaćemo da ga završimo iduće godine. I Distribucija je ovdje, u Trebinju. Od njih tražim da mi do Nove godine obezbijede 10 miliona km za investicije. Petnaest godina ništa nisu radili, samo su krali! Ništa nisu radili! Ako nema 100 miliona, mora novi rukovodilac. Natjerali smo ih da sačine planove i  da se ovaj aerodrom završi. Elektroprivreda će to isfinansirati, zajedno sa Vladom, a opština mora da riješi imovinsko-pravne odnose. Kad dobijete aerodrom, vidjećete šta to znači.“ reče Vožd, na mitingu SNSD 15.09.2006. godine u Trebinju.

Sve ovo je blagoslovio njegov lični vladika Grigorije, koji je i šakom i bradom hvalio vlast, i ubjeđivao narod da je to vrlo važna stvar za Trebinje i Hercegovinu. Od svega bi samo registrovano preduzeće i otvorene kancelarije u koje je zaposleno 3 radnika. Do sada je na nepostojeći aerodrom potrošeno oko milion marka, što na razne studije koje su se pokazale neupotrebljive, što na plate zaposlenih koji ni sami ne znaju šta tu rade! Danas, iz Trebinja ne "lete" ni autobusi, a posebno ne avioni. Odlaze jedino mladi ljudi, nepovratno, trbuhom za kruhom.

Odmaralište u minskim poljima

Jedno u nizu velelepnih obećanja SNSD-ove vlasti jeste izgradnja turističkog kompleksa „Trebinje resort“, vrijednog milijardu KM! U turističkom naselju, kako je rečeno, biće 5 do 8 hiljada kreveta u hotelima, apartmanima i rezidencijalnim vilama, u kategoriji četiri do pet zvjezdica. Ponuda, osim hotela i apartmanskih vila, predviđa i bogat programski sadržaj koji podrazumijeva rekreativni sport, velnes, bazene, kongresne programe, kazina, golf terene i slično. Predviđa se da će posao biti obezbjeđen za najmanje 2000 ljudi. I sve to planirano je u gradu koji ne može da ostvari ni par stotina noćenja godišnje i to na krševitom terenu, još uvijek miniranom od ratnih dejstava, na liniji razgraničenja, na kojem već vijekovima nije napravljeno ništa, a da ne govorimo da još pola teriotorije opštine nema ni pijaću vodu. Ako se, kakvim čudom, ovo i relizuje bar djelimično, naša Vlada, nezadovoljna sadašnjom ponudom njenog kompanjona i novog hotelijera Grigorija Durića, neće morati noćivati po skupim hotelima Budve i Crne Gore.

Ubi ih prejaka cifra

Dan je 23.07.2010.godine. Opet smo u Trebinju. “Vlada Republike Srpske je тokom svog mandata, po različitim projektima, u opštinu Trebinje uložila 47,1 milion KM; putem Razvojno-investicione banke odobreno je 13,5 miliona KM za privredna preduzeća i stambene kredite, a riješeno je i nekoliko veoma važnih infrastrukturnih projekata“, rekao je danas u Trebinju premijer Srpske Milorad Dodik. Kakva laž! Čak 47 milona KM za Trebinje. A mi od toga, ni luk jeli ni luk ni mirisali.

I opet aerodrom... Kinezi, Rusi i nafta

Osvrćući se na izgradnju aerodroma na Zupcima kod Trebinja, Dodik je naglasio da je to pitanje definisano, da je Vlada RS obezbijedila određena sredstva, a da je u fazi traganja za eventualnim partnerom koji bi to uzeo u koncesiju. "Ukoliko se to ne desi Vlada RS će naći načina da izgradi neophodnu infrastrukturu", rekao je Dodik i dodao da su u toku razgovori sa jednom kineskom korporacijom, koja se bavi velikim građevinskim radovima, o mogućnostima njihovog angažovanja. On je dodao da je predata dokumentacija i da se u narednih mjesec do dva čeka dostavljanje ponude, kako bi se ustanovilo na koji način pristupiti realizaciji tog projekta. Poslije, Njemaca, Rusa i Jevreja, Vožd prvi put spominje kao moguće investitore Kineze, pa mnogi naši rusofili počinju sumnjati u ovu investiciju. Isto to, prije neki dan, ponovi i novi premijer Aleksandar Džombić. Mnogi se i obradovaše, jer je veća milijarda, pa to bili i Kinezi, od 200 miliona Rusa! U međuvremenu, iz Vlade RS, smo čuli priču da Republika leži na nafti i da bi se predratna, (devedesetih prošlog vijeka), istraživanja mogla nastaviti, čim Rusi otklone kvarove na njihovim ogromnim mašinama za istraživanja i bušenja. Pa opet oživi priča nas i Rusa 200 miliona… Pogotovu što se naši djedovi sjećaju poslijeratnih obećanja kompartijaca o sovjetskim mašinama koje će samljeti sav hercegovački kamen i od krša napraviti plodno mjesto, kao Misir… Nešto slično, 60 godina poslije, zagovarao je i preosvećeni vladika Grigorije, ali čini mi se da mu nije uspjelo. Hvala Bogu da nije, jer bi to bio još jedan u nizu gubitničkih projekata koji u posljednjih 10 godina napravi ovaj neiživljeni svaštar opšte prakse!

HE Dabar novi Gornji Horizonti
“Vlada Republike Srpske donijela je na jučerašnjoj tematskoj sjednici u Trebinju Odluku o realizaciji projekta Hidroelektrana Dabar koji pripada sistemu Gornji horizonti i koji će, kako je ocijenjeno, biti od ogromnog značaja za razvoj ovog dijela RS. Direktor tog preduzeća biće bivši ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Radivoje Bratić. Riječ je o investiciji vrijednoj 180 miliona evra, a elektrana će imati instalisanu snagu od 159 megavata uz projektovanu prosječnu godišnju proizvodnju 251 gigavat-čas struje. Elektroprivreda RS i Hidroelektrane na Trebišnjici izdvojiće oko 40 miliona maraka, dok će preostala sredstva biti obezbijeđena iz kreditnih aranžmana“, saopšteno je iz Vlade RS. Premijer  Aleksandar Džombić izjavio je da će ovaj projekat biti realizovan u idućih pet godina i da će na tim poslovima biti angažovano oko 1.700 ljudi. Opet cifre od kojih boli glava. „Realizacijom ovog projekta dobićemo efikasnije upravljanje i vodama i poljoprivrednim zemljištem, a prije svega značajno ćemo povećati proizvodnju struje. Potrebno je da izgradimo još četiri hidroelektrane - Dabar, Nevesinje, Bileća i Dubrovnik 2 kako bi cijeli sistem bio efikasan“, reče Džombić i osta živ. Izgradnju "Hidroelektrane Dabar" podržao je i predsjednik RS.

“Ovaj projekat traje već gotovo 50 godina. Izgradnjom HE Dabar, RS daje veliki doprinos elektroenergetskoj stabilnosti i mogućnost da se snažnije pojavi na tržištima u zemljama okruženja sa viškom struje“, istakao je Dodik. Lijepo, i skoro, tačno reče naš Vožd. Međutim, prećuta da se za 50 godina priče o Gornjim horizontima uradio samo 21 kilometar tunela koji nije betoniran, (tj. šupalj je kao i njegova priča), i koji, čim padnu prve veće kiše, (a malo se duže drži zatvorena klapna), poplavi pola Bileće. Izgleda da hercegovački narod treba da čeka narednih 50 godina, pa da se uvjeri da je i HE „Dabar“ stara, priča samo upakovana u novo ruho.

Epilog

Došlo je vrijeme da se nosioci vlasti uskoro pogledaju u oči sa građanima i objasne im zašto ništa od obećanog nije urađeno. A obećano je ulaganje od skoro 3, 5 milijarade KM!!! Saberite sve ovo i vidjećete o kakvoj se cifri radi! Da vam se zjenice zalede.
Sve dok se ne probudimo iz sna i Voždove hipnoze i ne nađemo u stvarnosti, (negdje između Biroa za zapošljavanje i narodne kuhinje), neće biti sreće za narod Hercegovine, koji sve više nema ni ognjišta, ni posla, ni budućnosti - sve to odavno je rezervisano za Vožda i njegove epigone.

Najveće poniženje Narodne skupštine od osnivanja Republike Srpske

Bloggost: Igor Crnadak, visoki funkcioner Partije demokratskog progresa

Već sam nekoliko puta postavljao sebi pitanje da li može  ova vlast, Milorad Dodik i njegov SNSD, još nešto napraviti što će nas iznenaditi, što će biti još veća katastrofa od ovoga što su do sada radili? Na žalost, odgovor je uvijek isti - mogu. Ovaj put su i sebe prevazišli: donijeli su, usvajanjem pa odustajanjem od odluke o referendumu, najveće poniženje i sramotu za institucije Republike Srpske od njihovog osnivanja.

Bez obzira na to, od petka je pokrenuta režimska medijska mašinerija sa jedinim ciljem da se narodu poruči da ne vidi dobro i da je kapitulacija Republike Srpske, (ovako je odustajanje od referenduma prije nekoliko dana nazvao SNSD), zapravo velika pobjeda Dodika, SNSD-a i Republike Srpske. Dobro se zna da se u procesu pridruživanja bilo koje zemlje Evropskoj uniji obavezan dio aktivnosti odnosi na monitoring pravosudnih organa i institucija. Isto to će, zajedno sa EU, raditi i BiH. To je u petak u Banjaluci rekla i gospođa Ketrin Ešton. I to je sve. Niti je Eštonova obećala da će EU nametnuti neke od Dodikovih zahtjeva, niti je obećala da će ih prihvatiti partije iz Sarajeva. Pored toga, čak i da je nekakav dil o Sudu BiH i Tužilaštvu BiH  napravljen, (a, nažalost, nije), postavlja se pitanje zašto je Dodik odustao od referenduma o ostalim nametnutim odlukama i zakonima OHR-a i njihovoj ‚‚neustavnoj verifikaciji“?! I zašto je odlučio da poništi, pored odluke o referendumu, i zaključke Narodne skupštine?! Očito je da je taj dan Dodik bio spreman da poništi sve što se od njega tražilo, u zamjenu za jednočasovni izlet gospođe Ešton u Banjaluku i zajedničko slikanje. Prema tome, stvar je jasna, ovo je poraz i Dodika i Republike Srpske.

Ipak, mora se reći puna istina. Nije Dodiku bilo lako prethodnih dana, valjalo se suočiti sa posljedicama sopstvene neodgovorne politike. Kad je vidio da je pretjerao i da su sankcije realnost, Dodik se prepao. On i njegovi saradnici su se, poput najvećih kukavica, povukli i  sve što su govorili i za šta su se zalagali proglasili  su nevažećim. Najgore od svega je to što je predsjednik RS javno saopštio da referenduma neće biti, iako je odluka najvišeg zakonodavnog organa u RS i dalje na snazi. Postoji li veće nipodaštavanje narodne volje nego kad predsjednik Republike  kaže da ne važi odluka koju su, u zakonskoj proceduri, donijeli narodni poslanici?! Odluka Narodne skupštine koju su donijeli predstavnici naroda proglašava se nevažećom jednom, jedinom izjavom – to se više ne dešava ni u banana državama!

Posebno mi je žao Igora Radojičića. Uz mnogo političkih neslaganja sa njim, mislim da je pokušavao da održi dostojanstvo i ugled Narodne skupštine. Sve to je srušeno u jednom danu. Vjerovatno se i on ovih dana pita ono što se pitaju svi koji bar malo misle svojom glavom – kada će ponovo neko uzimati za ozbiljno našu skupštinu, kada će neko ponovo uvažavati neku njenu odluku ili zaključak? Nikad, sve dok ovi isti ljudi vode RS. Jer, poruka je jasna. Sve što odluče institucije RS može, a i ne mora da važi.Vlast u Republici Srpskoj je pokazala da ne drži do svojih institucija i zbog toga ne može očekivati ni da respekt prema istim tim institucijama pokazuju drugi. Posljedice SNSD-ove avanture i igranja sa referendumom su nesagledive, a šteta učinjena institucijama RS je ogromna i nepopravljiva.

Pored ovoga, Dodik i SNSD su ponizili i osramotili i Đokića i Pavića i Ćurguza i studente i onog nesretnog Dukića i privatnog Dodikovog penzionera Rakulja i sve druge koji su, što samoinicijativno, što uz ‚‚dobronamjernu“ sugestiju, izjavljivali kako je referendum „prava stvar“, kako ga, svakako, „mora biti“, kako je to „suštinsko pitanje“, „dokaz demokratije“, „pravo svakog naroda“... Šta će sad svi ovi ljudi, kad je Veliki Šef rekao da referendum ipak ne treba?

Kako izgleda jutarnji susret sa ogledalom Branislava Dukića, predsjednika Udruženja logoraša RS, to samo on zna. Kada ste na moralnom dnu, poput ovog čovjeka, vjerovatno nije jednostavno pogledati se u lice. Dodikov džuboks-logoraš je najveća sramota za sve poštene, namučene ljude koji su prošli golgotu muslimanskih i hrvatskih logora. Poput džuboksa, Dukić je prije nekoliko dana pjevao naručenu pjesmu o ‚‚izdajničkoj partiji PDP“, zato što nismo podržali ovaj besmisleni referendum. Gledam neko veče, u džuboksu naručena nova pjesma, pa Dukić pjeva o tome kako referendum i nije potreban. Valjda smo sada i mi prestali biti izdajnici.

I na kraju, referendum donosi nastavak tužne priče o Borisu Tadiću i Vuku Jeremiću, kao ljudima koji su podjelili nas u RS na SNSD i one druge, lošije Srbe. Počelo je sa Tadićevim pojavljivanjem na predizbornom mitingu u Doboju i Jeremićevom sramotnom porukom biračima, na Trgu Krajine u Banjaluci, da ‚‚ako žele da Republika Srpska opstane, glasaju za SNSD“. Evo, nastavlja se sa čestitkom Borisa Tadića upućenoj Miloradu Dodiku za ‚‚uspješan sporazum sa EU i gospođom Eštonom“. Ako je to uspjeh, zašto Srbija ne gazi svoje institucije i ne poništava odluke i zaključke svojih narodnih poslanika? Svaka čast, predsjedniče.

Slobodan Vasković-Cesta srama

“Optima grupa” - Milijarda KM prihoda

Bloggost: Siniša Božić, ekonomista

“Optima grupa” predstavlja preduzeće osnovano kao društvo sa ograničenom odgovornošću koje upravlja radom preduzeća iz sastava naftne industrije RS: Rafinerije nafte Brod, Rafinerije ulja Modriča, te (Nestro) “Petrola” Banja Luka. Sva tri pobrojana preduzeća su akcionarska društva, a njihovim radom i poslovanjem upravlja društvo sa ograničenom odgovornošću. Pored toga, sva ova preduzeća su povezana pravna lica, i to po osnovu vlasništva, jer je 100% - ni vlasnik “Optima grupe”, istovremeno i većinski (ne i jedini) vlasnik rafinerija i “Petrola”. “Optima grupa” je preduzeće koje je osnovano nakon privatizacije naftne industrije RS, dakle, nije ranije postojalo. Za kratko vrijeme, nakon tri godine od osnivanja, “Optima grupa” je postala najveće preduzeće u BiH! Uspješno preduzetništvo, sposoban menadžment, ili nešto sasvim treće?

Prema finansijskim izvještajima koje je “Optima grupa” predala APIFu, 2010. godine je ostvarila 940 miliona KM prihoda iz poslovanja. To svrstava ovo preduzeće na ubjedljivo prvo mjesto po prihodu bh - preduzeća. Da podsjetimo, tradicionalno najveća preduzeća u BiH su godinama Elektroprivreda BiH, sa prihodom od oko 870 miliona KM za 2010. godinu, ASA Prevent Group, sa prihodom od 600 miliona KM u 2009. godini, te BH telekom i “Telekom Srpske” sa 600, odnosno 480 miliona KM prihoda u 2010. godini... Sva ova preduzeća imaju kapital od više stotina miliona KM i postoje desetinama godina.

S druge strane, “Optima grupa” postoji tri godine i ima kapital od 50.000 KM. U 2009. godini je ostvarila 570 miliona KM prihoda. Odakle ovo preduzeće generiše ovakav enorman prihod?

Pošto je vlasnik “Optima grupe” isti kao i većinski vlasnik rafinerija, i “Petrola”, sve finansijski značajno poslovanje prelazi sa pomenutih akcionarskih društava na “Optimu”. Tako, Rafinerija nafte Brod u 2010. godini ostvaruje 40 miliona KM prihoda, Rafinerija ulja Modriča 58 miliona KM prihoda, a “Nestro petrol” Banja Luka 156 miliona KM prihoda. Sama činjenica da “Optima grupa” iskazuje 940 miliona KM obrta, govori o tome da je sve poslovanje prebačeno na to preduzeće – “Optima” nabavlja sirovu naftu, prodaje je rafinerijama, koje zatim prodaju finalni proizvod natrag “Optima grupi”, koja ga opet prodaje “Nestro petrolu”, koji prodaje gorivo krajnjim potrošačima. U ovim transakcijama, “Optima” samo manji dio vrši sa svojim zavisnim preduzećima, a veći dio transakcija obavlja sa licima izvan ovog kruga (tj. prodaje direktno). Vidi se to iz finansijskog izvještaja “Optima grupe” za 2010. godinu, gdje u strukturi ukupnog prihoda stoji da je prihod od prodaje robe povezanim pravnim licima oko 104 miliona KM, a prihod od prodaje robe na domaćem tržištu 633 miliona KM, te prihod od prodaje robe na inostranom tržištu 204 miliona KM! To, zapravo, znači da se “Optima grupa” miješa u nezavisno poslovanje akcionarskim društvima i da je formirana nelegalna i nezakonita poslovna struktura matično-zavisnih preduzeća! Jer, poslovanje u grupi nije nezakonito (što je tipičan model poslovanja npr. banaka, gdje je centrala banke u jednoj državi, a 'filijale' u drugim, ali ne i u istoj državi), ali se pravila matično-zavisnog preduzeća moraju znati, objelodaniti i biti usklađena sa zakonom! Da je vlasnik sva četiri preduzeća naftne industrije RS ujedno i 100% - ni vlasnik, navedena šema poslovanja bi se donekle mogla i tolerisati, (ne i sa poreskog stanovišta, koje bi opet bilo upitno). Međutim, ovakvim poslovanjem se nanosi šteta akcionarskim društvima Rafinerija nafte Brod, Rafinerija ulja Modriča i “Nestro petrol” Banja Luka, jer bi, (umjesto da ova društva nezavisno posluju, odnosno da se sve poslovne promjene adekvatno registruju u njihovom računovodstvu), njihov prihod bio višestruko veći! “Njeftegazinkor”, koji je 100% vlasnik “Optima grupe”, mora da trpi postojanje 20% malih akcionara u ostala tri preduzeća – i nije njihov jedini vlasnik! Ovakvim poslovanjem se većinski vlasnik ponaša kao da je jedini, a država ga ne primorava da ide u preuzimanje kako bi zaokružio svoj paket akcija na 100%, (što očigledno želi). Nadalje, sam proces privatizacije je u najmanju ruku problematičan. Dok su sve okolne zemlje privatizovale svoje naftne industrije na znatno transparentnije načine, naftna industrija RS je privatizovana direktnom prodajom, bez javne ponude na berzi i obaveznog preuzimanja. I, dok se vodi prava bitka oko vlasništva nad akcijama hrvatske Ine, i srpskog NIS - a, uz široko učešće državnih organa (tužilaštava, komisija za hartije od vrijednosti i istražnih organa), naftna industrija Republike Srpske predstavlja tipičan primjer pljačkaške i kriminalne privatizacije, kojoj je jedini cilj bio nelegalno bogaćenje onih koji su prodavali (Vlada RS), te onih koji su za male pare dobili sva tri preduzeća, (“Njeftegazinkor” dobio većinske pakete akcija u naftnoj industriji RS). Navedena problematika je previše obimna za izlaganje u jednom tekstu, ali pozabavimo se dalje problematičnim finansijskim izvještajem “Optima grupe”.

Nabavna vrijednost prodate robe, kao dominantan trošak, je 995 miliona KM. U nabavnu vrijednost spadaju sirova nafta za preradu, te ostali bazni proizvodi za rafineriju ulja. Prihod od prodaje je, vidjeli smo, 940 miliona KM. Postoji li ijedna rafinerija na svijetu koja je više platila sirovinu nego finalni proizvod? Dalje, obaveze prema povezanim pravnim licima iznose 114 miliona KM. O kojim se obavezama radi i po kom osnovu? Kratkoročni krediti iznose 289 miliona KM! Kome su dati? Gubitak preko visine kapitala “Optima grupe” iznosi 197 miliona KM! Zajedno sa 255 miliona KM gubitka Rafinerije nafte Brod, 50 miliona KM gubitka Rafinerije ulja Modriča, te 15 miliona KM gubitka “Nestro petrola” Banja Luka, ukupan rezultat poslovanja naftne industrije RS od privatizacije 2007. godine iznosi minus 609 miliona KM! Dodajmo tome poresko dugovanje od 133 miliona KM (iako je ukupan poreski dug Rafinerije nafte iznosio oko 200 miliona KM, višak preko 133 miliona je otpisan zakonski), te 174 miliona KM potrošenih iz budžeta RS za isplatu dugovanja Rafinerije nafte, te 220 miliona KM kredita koji je većinski vlasnik dao sam sebi, ispada da je ukupna dubioza ovog poduhvata oko 1 milijardu KM!

Nadalje, društva sa ograničenom odgovornošću, kakvo “Optima grupa” jeste, nemaju obavezu revizije finansijskih izvještaja, pa detalje koji se kriju iza grupnih računa, (analitička konta), nećemo moći saznati. Ne izrađuje se konsolidovani izvještaj, a stvorena je formacija matičnog i zavisnih preduzeća, čime se krše odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o računovodstvu i reviziji. Revizorski izvještaj Rafinerije nafte je za 2009. bio sa uzdržanim mišljenjem, što će vrlo vjerovatno biti i za 2010. godinu, budući da je gubitak u nerevidiranom finansijskom izvještaju precijenjen za 112 miliona KM, a uvedena fantomska stavka revalorizacione rezerve, od 250 miliona KM.

Mali akcionari naftne industrije, njih petnaest hiljada, može očekivati da nikad neće dobiti dividendu, pored toga im slijedi još jedno smanjenje kapitala u Rafineriji nafte, a vjerovatno i u “Nestro petrolu”. Niko ne trguje akcijama naftne industrije na Banjalučkoj berzi, niti će trgovati. Vlast i dalje servira vijesti o jednom od najuspješnijih privatizacionih poduhvata.

Jedina nada Republici Srpskoj ostaje nacionalizacija naftne industrije. Da bi se to desilo, vlast mora da se promijeni, da kriminalci izađu iz državnih fotelja, nebodera od stakla i čelika i blindiranih limuzina, i odu na zasluženo mjesto, a da državnom počnu rukovoditi stručni, pošteni i moralni ljudi.

Grigorijevo proročanstvo

Južna pruga: bloggost Nikola Sekulović, predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala

Novoteks je napokon mrtav! Živio Novoteks!

Nekad, davnih 80-tih, najveća konfekcijska kuća na jugu BiH, sa preko 2000 zaposlenih, ovih dana se definitvno gasi i pobada joj se krstača za vijeki vjekova! Otpočeo je dugo obećavani stečaj, tako da je sadašnji predsjednik RS Milorad Dodik ispunio svoje predizborno obećanje dato u Trebinju na centralnoj promociji „SNSD-crvenih brigada“, 20.9.2010. godine! Takođe, obistinilo se i proročanstvo preosvećenog vladike Grigorija izrečeno u kancelariji NVO Liga za zaštitu privatne svojine i ljudskih prava, marta 2009. godine, da „sve što je nastalo u komunizmu mora propasti jer je prokleto“! Ali vratimo se na momenat baš na tu „prokletu“ prošlost.

Ova nekad respektabilna firma poznata po lon poslovima uglavnom za ino-partnere nastala je sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je od propale „ćilimare“ sa oko stotinjak radnika, a uz pomoć tada bratskog Novog Mesta, te sposobnog i ambicioznog direktora Borivoja Bora Vučurevića, narasla u firmu sa preko 2000 radnika i platama skoro najvećim u istočnohercegovačkoj regiji!!! Trebinje je tada bilo šesta opština po razvijenosti u BiH i među 30 u bivšoj SFRJ! Više od 20 godina Novoteks je pod čvrstom rukom Bora Vučurevića i njegovog tima funkcionisao besprijekorno. Mnogi su zavidili Vučureviću što u socijalizmu funkcioniše na kapitalistički način i što njegove radnice imaju dobre plate. Zbog uspješnog poslovanja Vučurević je sebi mogao dozvoliti takav luksuz da čak ne bude ni član SK što je za ono vrijeme bilo nezamislivo! Onda dolazi period kada „crvene“ komesare zamjenjuju „crni“! Dolaze godine rata i borbe za „Vaskoliko Srpstvo“. I u tim uslovima, iako ne radi, Novoteks isplaćuje svojim radnicama kakve-takve plate!!! Rat se završava a Boro Vučurević odlazi u penziju. Iza Vučurevića ostaje sve čisto, osim „priče“ o nekakvim milionima koje su, navodno, završile na nekoj o stranih banaka ili naftnim platformama, a koje plasiraju njegovi politički protivnici. Namjerno kažem priče, jer nikada ništa nije dokazano niti se po tom pitanju vodila istraga. I tada, po odlasku Vučurevića, Novoteks kreće četvrtom brzinom u ambis bez povratka.

Za direktora, tadašnja vlast koalicije „Sloga“, postavlja Dragomira Benderaća, provjerenog kadra i istaknutog člana Socijalističke partije, a danas novopečenog SNSD-ovca! To se sve dešava samo dva mjeseca poslije prvog dolaska Milorada Dodika na čelo Vlade RS! Od tada Novoteks se zadužuje kreditno, ne ispunjava obaveze prema državi, ali uspjeva da povrati dio tržišta i da uspostavi proizvodnju! Međutim, plate radnica su slabe, uslovi za rad isto, ali poslijeratna „obnova“ ljude prisiljava da rade kako im nalažu uslovi! Sve to vrijeme sindikat kao da i ne postoji, jer se ne oglašava. Dešava se i „prva vaučerska“ privatizacija 2001. godine, kada država „dijeli“ 55% kapitala i to isključivo radnicima i fondovima! Nekoliko godina firma stagnira, stoji u mjestu a radnice se ne bune, već se na razne načine „tale“ sa poslovodstvom. Privatizacija se nastavlja 2005.godine prodajom 30% državnog kapitala koji kupuje Rade Vučković, čovjek koga smatraju bliskim SDS-u. U tom momentu dug „Novoteksa“ je bio oko 15.000.000 KM! Postavlja se logično pitanje: zašto kupac 30% akcija uopšte kupuje te akcije? Očito se kupac nadao da može naplatiti ratnu štetu nastalu 1992. godine,  kao i da će doći do novca o kome se pričalo da je završio negdje na Austrijskoj banci u iznosu od 13.000.000 KM! Ko je Vučkovića loše savjetovao ili je  sam imao lošu procjenu, vrijeme je pokazalo! Izgleda da je u pitanju i jedno i drugo!

Zanimljivo je da tek u 2006. godini, 11 godina od završetka rata, direktor Benderać podnosi zahtjev Pravobranilaštvu RS za nakandu štete nastale u ratu i to u visini od 118.000.000 KM!!! Poznato je, da je u ratnim dejstvima 1992. godine „Novoteksu“ izgorjela stara hala površine 5000m2, uništene sve mašine, gotova roba, sirovine, a samim tim, stvoreni su i uslovi da zatraži i nadoknadu za izgubljenu dobit!  Novi vlasnik Rade Vučković, iako nema još uvijek većinski paket, uspjeva preko Upravnog odbora angažovati revizore i uraditi Revizorski izvještaj koji se odnosio na period zaključno sa 2007-om godinom.

Revizorski izvještaj je rađen čak osam mjeseci, krajnje je negativan, a po zakonskoj obavezi Nadzorni odbor „Novoteksa“ ga je predao Okružnom tužilaštvu Trebinje početkom 2009. godine. Ni do dana današnjeg ovaj slučaj nije procesuiran. Pored niza negativnosti u ovom izvještaju je navedeno da je sklopljen štetan Ugovor sa firmom „NOVOTEX-DEUTSCHLAND“, kontroverznog bugarskog biznismena Jerominova, što je jedan od ključnih razloga katastrofalnog rezultata u tom periodu. Ovaj period obilježen je krađama velikog broja pantalona, što se dešavalo u kontinuitetu, i nekontrolisanom nabavkom mašina i rezervnih dijelova, po znatno većim, tj. Naduvanim, cijenama od tržišnih, a sve preko navedene firme. Benderać koji je ovu firmu vodio nešto više od 10 godina i za to vrijeme napravio  gubitak od 30.000.000,00 KM, penzionisao se krajem 2008.g bez ikakvih konsekvenci. Odlazi, jer sredinom 2008. godine, kupovinom akcija Fonda PIO 10%, Rade Vučković i formalno postaje većinski vlasnik „Novoteksa“, tj. nakon skoro 4 godine može suvereno ovladati firmom kroz većinski paket dionica. Izgleda da je tada i presuđeno „Novoteksu“, jer dolaze najteži i najcrnji dani za ovu firmu koja u tom momentu zapošljava oko 800 radnika! Evo i zašto!

U 2009. godini, „Novoteks“ sa novim rukovodstvom (Upravnim odborom i direktorima) uspijeva da uplati sve poreze i doprinose u punom iznosu, što se dešava prvi put od 1996. godine. Takođe, nijedan radnik nije završio na birou kao tehnološki višak, samo su raskinuti ugovori sa radnicima koji su radili na određeno vrijeme. Plate i topli obroci isplaćuju se redovno, s tim da neto primanja iznose 443,00 KM po radniku mjesečno, što je iznad republičkog prosjeka u grani „tekstil, koža i obuća“. U toku 2009. godine Poreskoj Upravi RS, „Novoteks“ je uplatio nešto više 2.000.000,00 KM po osnovu poreza i doprinosa. I kada je firma krenula sa radom na zakonit način stižu odjednom problemi.

U čemu su se problemi suštinski sastojali?

Pošto su se bližili republički izbori, a postratna kontrola državne mafije nad „Novoteksom“ je prestala, u vladajućim krugovima, kojima je pripadao dojučeranji direktor Benderać, odlučeno je da se „Novoteks“ uništi „kao SDS-ovu firmu“, (tri čovjeka iz nove uprave su odbornici SDS-a u lokalnom parlamentu), firmu koja se konačno stabilizovala, pogotovu poslije reprograma dugova koji je potpisan 2009. godine sa Vladom RS!  Na scenu stupa mračni dio našeg društva, oni koje je trebalo odavno izopštiti ili lustrirati i koji ne daju da društvo krene istinskim demokratskim putem i bude dio civilizovanog svijeta! To su ostaci starih službi bezbjednosti i njihovi saradnici, koji su i danas aktivni, ali sada su na usluzi novih gospodarima i kriju se po dubinama svih institucija i preduzeća kao „spavači“, sa zadatkom da se aktiviraju kada im bude rečeno. Od juna mjeseca 2009. godine pokreću se prvi tzv. spontani štrajkovi. Tada to ne izgleda tako strašno ali su ipak primjetne tenzije unutar firme, pogotovu na relaciji štrajkači - uprava. Niko i ne naslućuje da u pozadini budućih dešavanja stoji tzv. „krizni štab za rušenje ’Novoteksa’“, na čelu sa Dobroslavom Ćukom, načelnikom opštine, (rezervnim majorom JNA), i starim saradnicima SDB-a koji predvode sindikat i tzv. spontana okupljanja radnika! Sve se ovo dešava mimo Zakona o štrajku i po scenama iz domaćeg filma „Profesionalac“ Duška Kovačevića, gdje ulogu sindikalca Trockog, inače specijaliste za dizanje štrajkova, glumi Bosa Uljaravić, (sestra ovdašnjeg građevinskog tajkuna Mate Uljarevića), koja po potrebi koristi i prezime Okiljević!!! Poslije prve obustave rada, strani partner obavještava menadžment „Novoteksa“ da će se povući iz posla ako se ne ispoštuju rokovi isporuke robe. O tome su obavješteni i radnici s kojima strani partner čak direktno razgovara. Međutim, izmanipulisani od strane sindikata i podržani od vlasti oni nastavljaju sa štrajkom, a u javnost se počinju proturati priče o stečaju firme kao najboljem rješenju za radnike! Tu priču u medijima ponavljaju i načelnik opštine Ćuk i tadašnji premijer Dodik, kao i aktuelni premijer Džombić , tada ministar finansija! Sve ovo daje krila grupi od 50-tak, što plaćenih, što zamlaćenih radnica da još žešće krenu u samokolj, tj. sopstveno uništavanje! Destrukcija kulminira početkom 2010. godine, kada kreću svakodnevne obustave rada a povod je neisplaćeni regres!!! Strani partneri (BRAX, ZERRES itd.), nisu više htjeli da tolerišu neizvršavanje obaveza, pa se povlače iz posla, a „Novoteks“ zbog toga plaća penale za nastalu štetu blizu pola miliona KM! I cijela 2010 prolazi u bukvalnoj blokadi „Novoteksa“ od „pobunjenih“. Ista ta grupa vrši pritisak i prijetnje na druge radnice koje bi i radile, ali ih je jednostavno bilo strah. Jer, prijetilo se Dodikom i Ćukom! „Novoteks“ ne uspijeva sašiti niti jedne pantalone u toj godini, iako je novo poslovodstvo obzbjedilo više poznatih kupaca kao što su italijanska grupa MIS SIXTY, GARY WEBER, TONY DRES, SECYRTY BIH, AMADEUS-Zagreb, itd.

Onda dolazi kraj ljeta i početak predizborne kampanje za opšte izbore. Drugarica Trocki-Uljarević, koja dobro zna šta radi, u samokolju i zavjeri protiv „Novoteksa“ i njegovih 750 radnica, dovodi 20.09.2011.g. na promociju SNSD-a u Trebinju, 50-tak svojih pristalica koje frenetično pozdravljaju  svaku Dodikovu riječ vezanu za stečaj njihove firme. Dodik im obećava stečaj i poslije njega preuzimanje firme koja će biti njihova ili njegova-državna, svejedno! Njihovoj sreći nigdje kraja. Izbori prolaze kako prolaze. Dodik i SNSD još jednom na velikim pričama i lažnim obećanjima ubjedljivo pobjeđuju. Konstituiše se nova vlast u RS. Dobijamo i Vladu. Niko više i ne spominje vola („Novoteks“), koji je zaklan zbog džigerice (glasova za SNSD)! Ipak, krajem godine,  23.12.2010., donosi se odluka o predstečajnom postupku a 17.2.2011. pokreće se i stečajni postupak. Većina radnica ćuti jer još uvijek ne shvata o čemu se radi. Međutim, poslije 29.4.2011.godine i održavanja prvog stečajnog ročišta, potekle su i prve suze! Nekoliko pristalica drugarice Bose Trocki je shvatilo da im je ista zajedno sa vlašću cijelo vrijeme prodavala mačka u vreći i da su izgubile svoja radna mjesta i plate koje su im omugućavale kakvu takvu egzistenciju. Kući ih čekaju gladna djeca, rate za kredite i muževi sa sličnim problemima! Suštinski, državna mafija oličena u sadašnjoj vlasti je manipulacijama preko svojih agenata natjerala radnike da sami sebi isijeku vene i ustvrde da to rade u svoju korist. Klasičan samokolj!

Poslije lažnih predizbornih obećanja i manipulacije teškim položajem radnika, sada se kroz stečaj nastavlja uništavanje, ali pod njihovom kontrolom. Za „Novoteks“, opštinu Trebinje i Hercegovinu to znači nastavak ekonomskog genocida i katastrofe. Iako stečajni postupak ima isključivo ekonomsku funkciju, Zakon o stečajnom postupku predviđa razne metode za reorganizaciju poslovanja, tj. ima puno prostora za raznovrsna kreativna rješenja. Ništa od toga se ne može naslutiti poslije dva ročišta! Stečajni upravnik Lazo Đurđević, na ispitnom ročištu, nije povjeriocima dokumentovao procjene sudskih vješataka o tržišnoj vrijednosti imovine. Zato je taj izvještaj apsurdan, površan i neupotrebljiv dokument. On znači kraj „Novoteksa“. Javnost je bila upoznata sa dugovanjima od oko 29.000.000 KM, da bi u izvještaju stečajni upravnik Đurđević saopštio da su dugovi dostigli vrijednost veću od 70.000.000 KM sa kamatom!!! Postavlja se i pitanje zašto se sudijama bez sudijskog iskustva dodjeljuje vođenje stečaja u velikim preduzećima? Kako je moguće da bivši predsjednik sindikata Bosa Uljarević bude izabrana u odbor povjerilaca (sada kao Bosa Okiljević), a zna se da početkom stečaja prestaje svaka sindikalna aktivnost! Kako će dotična gospođa zastupati interese radnika koji žele da rade, tj. da se restrukturira preduzeće i nastavi proizvodnja, a ne likvidacija, kada je ista sa svojom grupom istomišljenika, nelegalnim višemjesečnim štrajkovima, gurnula firmu u stečaj! Ovdje se očigledno očitava sprega korumpiranog i neprofesionalog pravosuđa, određenih političkih krugova i njihovih tajkuna! Jer, kako dugačije protumačiti parcelisanje „Novoteksa“, što Đurđević čini, u postupku likvidacije, pod izgovorom lakše prodaje?! Naravno da su u pitanju druge stvari. Đurđević je to uradio poslije intervencije nevesinjskog poslanika SNSD, sada nastanjenog u Trebinju! Razlog: građevinsko-tajkunska grupacija, kojoj narečeni pripada, tu parcelu će iskoristiti za stanogradnju! Da ne bude zabune radi se o staroj zgradi „Novoteksa“, koja je izgorjela tokom ratnih dejstava 1992. godine i nalazi se na atraktivnoj lokalciji odmah pored stadiona FK Leotar.