piše: Slobodan Vasković
Još uvijek se vodi polemika oko toga zbog čega se Ognjen Tadić ponašao na način na koji se ponašao u ključnom predizbornom TV duelu sa Miloradom Dodikom, na Alternativnoj televiziji. Ogromna većina posmatrača ubjeđenja je da je upravo taj TV duel bio ključni za Tadićev poraz u trci za predsjednika. Po ovom pitanju sam apsolutna manjina, na nivou statističke greške. Ključno pitanje na koje niko nije odgovorio jeste i ko je pripremao Tadića za taj duel?!
U proteklom periodu saznao sam dvije vrlo bitne stvari: Tadića su pripremali savjetnici Milorada Dodika. I to njih dvojica, sa kojima se našao u Budvi, nekoliko dana prije TV duela. To su mi lično rekli narečeni Dodikovi savjetnici, čija imena ne mogu navesti iz razumljivih razloga, ali biće vremena i za to.
Pri tom su obojica Tadića ocijenili kao nezrelu ličnost i konstatovali da nije nikakva šteta što je izgubio. Dapače.Drugačiju ocjenu od Dodikovih savjetnika i Tadićevih trenera nisam ni očekivao.
Međutim, TV duel nije jedini razlog za njegov poraz; Štaviše on je manji dio tog razloga. Mnogo veći je nepodrška Aleksandra Vučića, premijera Srbije.
Vučić jeste dao svoje ljude, piar stručnjake, da vode kampanju SDS-a i učinili su to oni odlično, ali on lično nije htio podržati Tadića. Razlog je sugestija njegovih bezbjednosnih agencija koje su Tadića ocijenili kao “osobu vrlo niske bezbjednosne kulture”, što u prevodu znači da svi zainteresovani imaju dokaze o njegovim kontaktima sa osobama vrlo vrlo problematične prošlosti, sadašnjosti i vrlo neizvjesne budućnosti, kada je sloboda u pitanju.
Vučić, koji mnogo toga zna o Dodikovim nelegalnim poslovima, procijenio je, na osnovu izvještaja sopstvenih bezbjednosnih službi, da ne treba ni Dodika, ali ni Tadića javno podržati, pa kako bude.
Imao je Vučić, osim preporuke bezbjednosnih službi, i dodatni razlog: Tadić je zajedno sa Dodikom uništitio Srpsku radikalnu stranku u Republici Srpskoj. Desilo se to tokom 2002. godine, a oni koji pamte ta vremena, sigurno će se prisjetiti da je Tadić tada, zajedno sa Mirkom Blagojevićem, survao SRS RS, opetovanim udarima na Nikolu Poplašena i vrh te stranke (posjedujem kompletnu dokumentaciju iz tog vremena). Tada je na izborima za člana predsjedništva BiH Tadić nesebično pomagao Dodiku protiv SDS-a, jer se kandidovao za tu poziciju (2002. godine), kako bi urušio MIrka Šarovića. Šarović je pobijedio i od tada njih dvojica su u vrlo lošim odnosima.
Odmah nakon Šarovićeve pobjede, Ognjen Tadić, tadašnji generalni sekretar SRS RS, pravi koaliciju sa Dodikom i SNSD-om, pod imenom “Partnerstvo za Srpsku”.
Tu vijest objavila je agencija SRNA, a prenio “Glas Srpske” u vikend izdanju 25.10.2002. godine. Bilo je to samo tri godine nakon smjene Nikole Poplašena sa pozicije predsjednika RS, za šta je Dodik najzaslužniji.
Te 2002. godine, Tadić je bio najoštriji protivnik SDS-a, koalicije sa njima, i javno ih je optuživao za “izdaju RS zajedno sa Harisom Silajdžićem”. Danas ih Dodik optužuje “za izdaju RS zajedno sa Bakirom Izetbegovićem”. “Probosanstvo SDS-a” je Tadićeva kovanica iz 2002., koju je SNSD preuzeo 2015.
Tadić je 2006. ušao u SDS.
Danas je Tadić angažovan na poslovima rušenja SDS-a i radi to relativno uspješno, premda ne tako efikasno, kao u slučaju SRS RS.
Tadić je zamalo uništio Gradski odbor SDS Banjaluka, kada je 29. avgusta ove godine pokušao da nametne svog kandidata Branka Blanušu, a nakon što je to odbijeno, jer su članovi stranke izrazili protest onemogućavanjem kvoruma, Tadić je bezočno slagao da on ima podršku GO. Pokazalo se u narednim mjesecima da je bez te podrške, te je nedavno bio prisiljen da demisionira sa čela GO SDS BL, iako i dalje rovari i pokušava dodatno okruniti to tijelo.
Taj 29. avgust bio je početak njegovog pada, a Tadić se konačno survao 17.12., kada je podnio neopozivu ostavku, suočen sa odlukom deset šefova područnih jedinica SDS-a da ga smijene sa čela GO SDS BL.
Kako sam prvi objavio tu vijest i razloge njegove ostavke, optužen sam da sam “portparol kriminalnih organizacija”, a nakon što sam istražio i objavio da je Tadić svom savjetniku Aleksandru Savanoviću nelegalno isplatio cca 160 hiljada KM, optužen sam da sam u “Udruženom poduhvatu sa RTRS-om protiv Tadića”.
Optužbe mi ne znače ništa; Toliko ih je izrečeno na moj račun proteklih deset godina da sam potpuno oguglao. Nema knjige, čiji su autori Režimski skribomani, a da ja nisam u njoj zastupljen bar u jednom širem poglavlju, a čak je o meni lično, prije nekih šest godina, napisana knjiga u kojoj sam predstavljen kao Zli Gospodar Svemira, koji učestvuje i odlučuje o sudbinama ovih prostora. RTRS mi je posvetio desetine Dnevnika i tematskih emisija, a 2011. sam 58 dana zaredom bio tretiran u programu Javnog servisa kao esencija zla.
Kada Režim o tebi objavi knjigu na 187 strana i pri tom te uvrsti u sva svoja izdanja - od neprijatelja RS do rušilaca RS, kada te Vlada RS na svoj zvanični dokument stavi kao jednog od devet neprijatelja RS i taj dokument podijeli u stotinama hiljada primjeraka, kada preživiš sve što smo ja i porodica preživjeli, Tadićeve optužbe nisu ni za cigare zapaliti, a kamoli za kakvog nerviranja.
Međutim, one svjedoče o jednoj drugoj stvari: Takozvana Opozicija ima iste manire kao i Režim kada su novinari u pitanju. Spremni su na etiketu, objedu, laž, uvredu… ukoliko im pisanje ne odgovara i ukoliko procijene potrebnim na taj način spasti svoju bijednu kožu. Ne postoji razlika-matrica je ista.
Kada me već to ne vrijeđa, osnovano je pitanje zbog čega se time bavim?
Bavim se time, jer je Vlado Trišić, vlasnik BNTV, saučesnik u lažima protiv mene, a način na koji je to učinio do te mjere je bijedan, da je riječima neopisiv.
Uvažavao sam činjenicu da je Trišić oponent Režimu i nikada, ali baš nikada, svoje interese, ili, pak, svoje pisanje nisam usmjeravao protiv njega i njegove kuće. Čak ni kada je prije nekih godinu i par mjeseci na svom portalu teško zloupotrijebio jedan prastari tekst u kojem sam nagrđen (radilo se o bezočnoj manipulaciji) nisam javno reagovao, ali sam insistirao da prestane prenositi moje tekstove na svom portalu. Izignorisao je to, ali na moje ponovljeno insistiranje prestao je u januaru ove godine. Ponovo je, s vremena na vrijeme, prije nekoliko mjeseci, počeo poneki tekst da prenosi, ali nisam reagovao, smatrajući da, bez obzira na sve, ne trebam baš u svakom slučaju da idem “do kosti”.
Međutim, Trišić je nizak igrač. Prenio je pamfletić Tadićevog savjetnika i kuma Savanovića u kojem mi ta mala huljica imputira da sam u “udruženom poduhvatu sa RTRS protiv Tadića”. Sam Savanović i njegov kvaziintelektualni pamfletić mi ne znače ništa, jer on nije čak ni nula za mene. Iskreno, kada tog parazita i ispraznog pozera, bez ikakvih kvaliteta, sem uvlakačkih, ne bih mogao raznijeti malim prstom, ne bih više nikada ni riječ napisao.
Da budem iskren: meni čak odgovara da me stavljaju u “Udruženi poduhvat sa RTRS”, jer to širi kontroverze oko mene, čini me jakim, jačim nego što jesam (ja sam ipak samo bloger), pošto RTRS ima snagu, bez obzira na činjenicu da su privatni Javni servis Milorada Dodika.
Čemu onda srdžba na Trišića? Zato što on pamfletić nije prenio kako bi meni digao rejting, već kako bi me predstavio dijelom Režima. I kako bi, što je mnogo važnije, tim aktom za sebe vezao Tadića i njegovu poraženu kriminalnu ekipu unutar SDS-a, koju čine Jelena Dabarčić, medijski savjetnik Mladena Bosića i Vladislav Babić, generalni sekretar stranke.
Zašto su Trišiću potrebni Tadić, Dabarčićka i Babić?
Zato što se smatra dovoljno jakim da RTVBN izvede na izbore i osvoji gradonačelničku poziciju u Bijeljini. Njegov kandidat je Zlatko Maksimović, koji je i njegov kum, ali i poslanik u Narodnoj skupštini RS.
Trišić već dosta dugo nekritički i bjesomučno promoviše Maksimovića kao “najpopularnijeg bijeljinca”, tu su i pripadajuće ankete i standardni arsenal populističkih i manipulativnih sredstava: od kritika rada Miće Mićića, gradonačelnika Bijeljine, pa do “razigranih” Maksimovićevih izjava nakon skupštinskih zasjedanja, koje, kakve li smijurije, Maksimović obično prespava.
Činjenica da se jedan medij pojavljuje kao politička stranka sama po sebi je zapanjujuća novost, ali Mićo Mićić ipak nije ostao ravnodušan na sve, pa je Gradski odbor SDS Bijeljina i prijevremeno njega proglasio za kandidata na predstojećim lokalnim izborima. Na taj način sužen je prostor Maksimoviću za kandidaturu i taj prostor Trišić želi da proširi preko Predsjedništva i Glavnog odbora SDS-a.
Zato mu je potreban potrošeni politički mrtvac Tadić i njegova psihotična ekipa. Zato mu je potrebna i Dabarčićka, koja novinare/novinarke BNTV naziva “glupačama”, “kravama”, prijeti im otkazima i na kojekakve druge načine, ali nigdje nećete naići na osudu takvog primitivnog ponašanja SDS-a prema novinarima. Jer se taj prljavi veš krije u BNTV. Za razliku od Režimskog, iako su prijetnje uvijek prijetnje ma od koga dolazile.
Trišić može na lokalnim izborima kandidovati koga hoće, to je njegova lična stvar i briga me za nju, sve dok svoje igre ne igra preko mojih leđa. A to mu svakako neće poći za rukom, bez adekvatnog odgovora. Ni on ni bilo ko drugi neće udarati po meni lažima i objedama i ugrožavati mi slobodu.
Zato i pišem ovaj tekst, vrlo spreman da se sukobim sa Trišićem i njegovim klovnovima, kako bih odbranio sebe od njegove interesne grupacije.
Ima tu još nekoliko značajnih činjenica potrebnih za potpuno razumijevanje cijele ove situacije i pozicija igrača na tabli.
Maksimović, koji je, po meni, ispodprosječan političar (to je moj lični utisak i ne znači da je i definitivno tačan), svjestan je, zajedno sa Trišićem, da ne može sam pobijediti MIćića.
Stoga je Maksimović koalirao sa Slavišom Markovićem (potpredsjednik PDP-a), bijeljinskim SNSD-om i, posebno, sa Milicom Marković i dr Sinišom Maksimovićem, visokim funkcionerima SNSD-a, kako bi sebi obezbijedio logistiku za sudar sa Mićićem. Maksimovićevi finansijeri biće Dodikovi tajkuni, bliski Ranku Škrbiću.
Sledeća faza je pritisak na Mladena Bosića da se detronira Mićić, a progura Maksimović. I taj pritisak ići će iznutra, preko Tadića, Dabarčićke i Babića, i izvana, preko BNTV.
Budićevo pismo Šešelju: Zaustavite bolesne ambicije Ognjena Tadića
Jula 2002. godine, na čelu SRS bio je Vojislav Šešelj, a generalni sekretar te stranke Aleksandar Vučić, dok je potpredsjednik SRS bio Tomislav Nikolić.
U RS, na čelu SRS je bio Radislav Kanjerić, a generalni sekretar Ognjen Tadić.
U julu 2002. godine Drago Budić, predsjednik OO SRS Laktaši, uputio je pismo Šešelju i vrhu SRS u Beogradu, zatraživši od njega da “preduzme sve što je u njegovoj moći i zaustavi lične interese i bolesne ambicije Ognjena Tadića i Mirka Blagojevića”.
Budić je u pismu naveo da je došlo do približavanja Tadića i Blagojevića lideru SNSD-a Miloradu Dodiku.
“Riječ je o sklopljenom savezu i dogovoru sa Dodikom na sastanku održanom u Laktašima u prvoj polovini aprila”, piše Budić, ističući da su tada precizirani aranžmani dogovora, kao i to da SRS putem elektronskih medija krene u žestoku kampanju protiv SDS i PDP.
Budić je Šešelja, Nikolića i Vučića još upozorio da Tadića i Blagojevića “u njihovim namjerama niko ne može zaustaviti, pošto je Dodik u obećanjima darovit i sve obećava”. On još dodaje da je Tadić potpuno marginalizovao Poplašena i to po nalogu Dodika.
Na oktobarskim izborima te 2002. godine, Tadić je vodio kampanju po smjernicama iz štaba SNSD-a i doživio debakl.
Prema tvrdnjama Dodikovih savjetnika, sa kojima sam razgovarao prije nekoliko mjeseci, očito je i da je predsjedničku kampanju na izborima 2014. godine takođe vodio po smjernicama iz SNSD-a.
Falsifikatima, manipulacijama i bolesnim lažima, Tadić je pokušao da se održi u vrhu SRS RS, ali je ta stranka 08.12.2002. godine održala Vanrednu skupštinu na kojoj je iz stranke istjeran Ognjen Tadić. Za predsjednika stranke izabran je Milanko Mihajlica.
Iste metode koje je primjenjivao tokom 2002. godine, kako bi opstao u vrhu SRS RS, Tadić primjenjuje i od avgusta ove godine do danas, kako bi opstao u vrhu SDS. Šešeljev sjemeništarac dlaku mijenja, ali prljavi način igre nikada. Kao takav izvrsno je došao Trišiću za njegove političke ambicije.
