piše: Slobodan Vasković
Negdje u maju 2006. godine, dok je još Dragan Čavić bio predsjednik RS, a Milorad Dodik premijer, koji isijava čistu energiju, upitao me je Ognjen Tadić, tadašnji Čavićev savjetnik, u kafanskom druženju: “Šta misliš da li ćemo Igor (Radojičić, op.aut.) i ja uskoro ovako kao Čava i Mile”!
“Igor možda i hoće, ali ti svakako nećeš”, odgovorio sam mu. Bilo je to preoštro, posebno za kafanu, malo sam se ujeo za jezik, Tadić se kiselo nasmijao i na tome je i završilo.
Gotovo deset godina kasnije, obistinilo se ono što sam rekao - Tadić je politički mrtvac, a što se Igora Radojičića tiče, ubijeđen sam da, uprkos akutnoj hiberniranosti, on još uvijek nije svoje rekao. Štaviše, ubijeđen sam da će u vrlo bliskom periodu odigrati izuzetno značajnu ulogu i da to neće trajati kratko.
Ne pišem sve ovo kako bih se prikazao dobrim procjeniteljem, već da bih izrazio žal što je jedna vrlo inteligentna, relativno mlada i veoma obrazovana osoba završila političku karijeru tako što je, praktično, ogadila samog sebe svima.
Realno, za Ognjenom Tadićem ne treba niko da žali; Štaviše, trebali bi svi biti zadovoljni što je otjeran na marginu i što je, pri tom, prezren. Ali itekako treba žaliti za svim onim što je Tadić propustio da uradi, za svim onim prostorom koji je zauzimao drugima, za svim onim što je uloženo u njega i za svim onim našim vremenom koje je protraćio i proćerdao taj nedovršeni šešeljevac, nesvršeni političar, nedorasla ličnost, infantilni mislilac, polukarakter, koji je smatrao da su nerad, laž i manipualcija sasvim dovoljna sredstva za uspjeh u ovoj zemlji.
Prevario se; To je sasvim i jedino dovoljno za samouništenje i on je žrtva sopstvene pogrešne matrice. On jeste demonstrirao određene kameleonske sposobnosti, ali nedovoljno je mijenjati face, važno je imati stav. Može biti i pogrešan, ali bitno je da je stav i da se stoji iza njega. Ognjen Tadić nikada nije saznao stvarno značenje tog pojma.
Tadić, koji je mogao imati blistavu političku karijeru, sopstvenim greškama doživio je nečastan kraj. Kakav je i zaslužio.
Zajedno sa Tadićem, poništen je i Branislav Borenović, predsjednik PDP-a, koji je za dvadesetak dana provedenih na toj funkciji, pokazao čitavu paletu nekompetentnosti, laživosti, plitkosti, nepromišljenosti, političke gramzivosti i, što ne reći, političke korumpiranosti. Jer, ucjenjivanje političkih partnera jeste politička korupcija; To je najprljaviji mogući vid trgovine uticajem, a pokazalo se da je Borenović i u toj ravni puki amater, neznalica i patuljak. Za razliku od svog Đepeta, Mladena Ivanića.
Borenović je pokazao/dokazao da nikada neće uspjeti izaći iz Đepetove sjene, čak ni dospjeti do njenog ruba i da će uvijek/zauvijek biti i ostati njegov politički batler; Dovoljno sposoban za nošenje Ivanićevog kišobrana, ali nikada osposobljen i da ga sam nosi.
Borenović na političkoj sceni BiH/RS nikada neće predstavljati ništa, sem, u najboljem slučaju, zakrpe.
U samo tri dana, Borenović je dva puta izvršio političko samoubistvo, a u dvadeset dana vladavine PDP-om pokazao svu nedosljednost i trulost tog organizma. I sopstvenu bezvrijednost.
Tadić je (dobrim dijelom, iako nikada do kraja) razumio političke procese, Borenović ne razumije ništa: On zbog kradljivca ćilima i lične simpatije poništi proklamovane osnove politike stranke (borba protiv nepotizma): Otpočne približavanje Režimu (na najgori mogući način), kopirajući izjave i stavove Milorada Dodika; Javno ucijeni Savez za promjene da će zbog kradljivca ćilima istupiti iz njega, da bi nakon toga polizao popljuvano, pa javno obznanio kako može koalirati i sa SNSD-om (u 10-15 opština), pa lažno optužio medije (ATV) da je pogrešno prenesen i na kraju poljubio ruku Mladenu Bosiću i pokazao svu spremnost za saradnju!!! Nakon što je Ivanić zamolio Bosića da ga sasluša.
To nije politika, nije ni perverzija, ni šizofrenija, to je totalna izgubljenost; Neshvatljiva je Borenovićeva ubijeđenost o sebi kao Gigantskom Patuljku, a gigantski patuljci ne postoje čak ni u bajkama!
Poseban problem za Borenovića je što su ovdašnji stvarni politički patuljci spram njega giganti.
Borenović uopšte ne može da pojmi da Savez za promjene nije zvijer koja dijeli plijen, već da bi to trebala biti ideja oko koje se okuplja kako bi se prevazišlo užasno stanje u kojem se ova zemlja nalazi. Borenović ne poima da je moguće boriti se za sopstvenu ideju, a ne biti direktor, poslanik, odbornik, savjetnik…
Savez je ideja o drugačijem pristupu politici/vlasti/narodu i postoji zametak toga u tom, još uvijek neizgrađenom mehanizmu, istina ne veliki, ali postoji. Borenović i njegov PDP nisu dio tog zametka, posebno ne dio te ideje.
Oni su tehnolozi vlasti najnižeg moralnog i profesionalnog nivoa, nesposobni da stvore bilo kakvu vrijednost, ali itekako sposobni da svaku vrijednost ako ne unište, a ono bar kvalitetno okrune.
Ivanić, koji nesporno jeste veoma inteligentna, retorična, obrazovana osoba, uspijevao je djelimično prikriti stvarno lice PDP-a. Borenović, koji je u najboljem slučaju mediokritet, ogolio je za dvadest dana PDP u potpunosti. I sebe javnosti predstavio kao nedoraslog političkog lihvara, nesposobnog i da kaže visinu kamate, a kamoli da je i naplati.
Borenovićeva misija veoma je jednostavna: zadovoljiti Ivanićeve pantagruelske prohtjeve za funkcijama i ništa više od toga. Borenović nije političar, već skupljač funkcionerskih sirovina. On je Savezu nepotreban. I on i PDP.
On i PDP nepotrebni su i političkoj sceni, jer su dio kancerogenog tkiva i kao takvi brže nego što se očekuje nestaće skroz. Poput stranke Mlađana Dinkića, po čijem obrascu su i napravljeni.
Opstaće Savez za promjene i Savez za promjene natjeraće i SDS da se brže mijenja, nego što je do sada činila ta stranka. Zvuči možda iracionalno, ali je nesporno da će SDS morati da se prilagođava Savezu, a ne Savez SDS-u; Savez, kao ideja, izvrsna je prilika za SDS da napusti sadašnje pozicije i, promovišući nove ideje (dio su već demonstrirali), promijeni sam sebe. I postane moderna stranka, neopterećena stereotipima.
Mladen Bosić će, prije ili poslije, morati izbaciti PDP iz Saveza: Što prije to učini, Savez će dobiti na težini, jer će se pokazati kao Pokret koji gramzivost ne toleriše, niti ucjene. Kada istjeraju PDP, otvoriće vrata u Savezu mnogima i iz drugih političkih opcija, posebno onih koje su sada dio Režima.
Unutar tih stranaka, posebno unutar SNSD-a, ima izvrsnih kadrova, obrazovanih sposobnih, ali zguranih na marginu od primitivne klase koja rukovodi. I ne dozvoljava im da prodru u vrh.
Taj proces je neminovan, jer je Dodik politička olupina. Njega u to agregatno stanje nije doveo ni SDS ni PDP ni NDP, već Savez za promjene. I to je ono što je važno znati i uočiti. I to jeste najveći uspjeh Saveza.
Borenović to ne razumije, jer je PDP dospio u Savez iz interesnih, a ne ideoloških/filantropskih/reformskih razloga.
Vjerujem da Bosić to razumije i da će Čavić to pratiti. I omogućiti da Savez postane organizam čiji je primarni cilj promjena svijesti, a ne promjena vlasti i zamjena onih koji su sve uništili onima koji će nastaviti da uništavaju.
Savez tako koncipiran može povući zemlju naprijed. U takvom Savezu ima i mora biti mjesta i za Radojičića i za oba Tomaša i za Račića i za Mrdu i za Ćosića i za Amidžića i za Zorana Talića i za Dragišu Delića i za značajan broj mladih privrednika, koji uspješno rade, a da nisu dio režimske mašinerije… U takvom Savezu nema mjesta ni za PDP ni za Borenovića.
