Posvećeno Draganu Lukaču i Želimiru Lepiru: Dosje/Škrbić 3: Fabrika bolesnika

piše: Slobodan Vasković

Dragan Lukač, ministar policije, i Želimir Lepir, glavni okružni tužilac, svjesno ne žele učiniti ništa na rasvjetljavanju brojnih zločinačkih djela u UBKC Banjaluka. Štite kriminalce, a samim tim štite i atake na novorođenčad i bolesnike, koji su izloženi životnoj opasnosti u nehumanim i neljudskim uslovima, kakvi vladaju na Paprikovcu. I koje je stvorio Mirko Stanetić.  

Nastavljam da podsjećam na zlodjela Ranka Škrbića, bivšeg ministra zdravlja.

Anestezirana javnost nije uopšte reagovala na trovanje novorođenčadi u UBKC Banjaluka, niti je reagovao bilo ko iz institucija RS. Svi čekaju fatalne ishode višegodišnjeg uništavanja zdravstvenog sektora kako bi se oglasili. Licemjeri. I Kukavice. Isto se odnosi i na stranke tzv opozicije.

Uputio sam 17.12. ove godine dopise Želimiru Lepiru, Glavnom okružnom tužiocu i ministru policije Draganu Lukaču, u kojim sam od njih zatražio odgovore da li su i šta preduzeli povodom potvrđenih informacija o trovanju novorođenčadi, o povećanju smrtnosti u UBKC Banjaluka, o teškim pljačkama u toj ustanovi, ali nikakav odgovor nisam dobio. Nije ni čudo, jer za Lepira i Lukača je, valjda, najnormalnije da se životi novorođenčadi ugrožavaju godinu dana, a da pacijenti umiru i u situacijama kada su mogli bez neke veće muke biti spaseni.

 Lepir i Lukač su zbog svog nedjelovanja i nečinjenja saučesnici u uništavanju zdravlja i života nacije. I to voljni saučesnici.

Dosje Ranko Škrbić 3: Fabrika bolesnika (19.07.2014)

piše: Slobodan Vasković

Ranko Škrbić, koji je osam godina (2006.-2013.) vodio sve poslove oko nabavke lijekova u Republici Srpskoj, u tom periodu je za nabavku insulina potrošio oko 81 milion konvertibilnih maraka.

To znači da je prosječno godišnje Fond zdravstva izdavajao za insuline cca 10 miliona maraka. Koliko je to visoka i pretjerana potrošnja novca svjedoči podatak da je 2005. godine Fond zdravstva RS za insuline utrošio 4.079.832,31 KM.

Škrbić je, po dolasku na vlast marta 2006. godine, na insuline potrošio 4,7 miliona; U godinama koje su dolazile utrošak novca bio je sve veći i veći, pa je 2008. na insuline Fond potrošio 6.737.456,98 maraka.

Ključna je 2009. godina, kada Škrbić dekretom ukida humane insuline i nameće svim pacijentima insuline analoge: te godine za ovu vrstu lijekova utrošeno je 7.919.144,85 KM, da bi godinu kasnije, 2010.g., ta cifra narasla na 9.856.121,77 maraka, a 2011. Fond je za insuline utrošio 11.231.752 KM.

I u naredne dvije godine raste cifra koju Fond izdvaja za insuline, pa je 2012. potrošeno 11,5 miliona, a 2013. godine oko 12 miliona maraka.

Od 2009., kada je donio dekret o ukidanju humanih insulina i mimo svake medicinske prakse namtenuo insuline analoge, Škrbić je na ove lijekove utrošio nevjerovatnih 52.507.18,62 KM.  

monopol

Ta cifra je izuzetno visoka i jasno govori da se u insuline „ugrađivalo“ maksimalno.

U tom vremenskom periodu, firma „NovoNordsik“ imala je potpuni monopol na snabdjevanje Fonda zdravstva insulinima analozima.

Ova firma je od Fonda za vrijeme Škrbićevog mandata za samo tri svoja lijeka (Levemir, NovoRapid i Novomix) inkasirala preko 60 miliona KM. Znači, od ukupno 81 milion KM, koje je Škrbić potrošio u insuline, za samo tri lijeka NovoNordisk je naplatila cca 60 miliona KM.

Od te cifre je za Levemir izdvojeno cca 12 miliona KM, za NovoRapid gotovo isto toliko, a za Novomix 35.506.467,34 KM.

Cijena Levemira, koji je uveden u upotrebu po dolasku Škrbića na čelo ministarstva zdravlja, bila je 119,304 KM i tako je ostala sve do kraja 2013. godine. (Odlaskom Škrbića iz ministarstva i Gorana Kljajčina sa čela Fonda, novi direktor Darko Tomaš uspio je sniziti cijenu tog lijeka i Fond ga sada plaća nešto iznad 90 KM. Isti slučaj je i sa ostala dva lijeka, NovoRapid-om i Novomix-om, koji sada koštaju manje od 60 maraka. Na ovaj način u Fondu će ostati milioni maraka godišnje, koji su u ranijem periodu završili u privatnim džepovima.)

rast cijena

Dolaskom Škrbića na vlast, rastu i cijene NovoNordiskovih lijekova.

NovoRapid i Novomix su 2004. i 2005. godine koštali 73,6 KM po komadu, da bi, nakon što je Škrbić ovladao zdravstviom, 2006. cijena oba ta lijeka narasla na 84,24 marke, odnosno poskupili su za 10,64 KM.

  

Zbog poskupljenja od 10,64 KM, Fond je na ova dva lijeka za osam godina izgubio više od 6 miliona maraka. Taj novac je, bez sumnje, završio u privatnim džepovima. U zagradi su cifre koje su se po osnovu poskupljenja dva lijeka odlile iz Fonda (Novorapid: 2006.-33.143,6 KM; 2007.-54.104,4 KM; 2008.-80.587,36 KM; 2009.-107.091,6 KM; 2010.-166.047,84 KM; 2011.-212.065,84 KM; 2012.-250.000 KM; 2013.-270.000 KM; Novomix:

2006.-112.762,72 KM; 2007.-173.708,64 KM; 2008.-262,956,96 KM; 2009.-394.669,52 KM; 2010.-615.055,84 KM; 2011.-903.985,04 KM; 2012.-1,2 miliona KM; 2013.-1,4 miliona KM).

I na Levemiru je, na osnovu napuhanih cijena, iz Fonda istočeno cca 4 miliona KM, pa je ukupna šteta samo po tom osnovu oko 10 miliona maraka.

Nikakva to šteta ne bi bila da Škrbić nije dekretom naredio da se svi pacijenti liječe insulinima analozima, bez ikakve prethodne pripreme i protokola i bez odgovarajućih kontrola, kada je, nakon njegovog neljudskog postupka, i počelo liječenje neviđeno do tada u svijetu.

potpuno ukidanje humanih i stopostotno uvođenje insulina analoga

Tokom 2005. godine Fond zdravstva nabavio je ukupno 74.203 komada humanog insulina i 6.634 komada insulina analoga.

Dolaskom Škrbića na vlast, omjer između humanih i analoga počinje drastično da se mijenja u korist potonjih. (Treba znati da su analozi mnogo skuplji od humanih insulina. Prvi koštaju od 84 - 119 KM po komadu, zavisno od vrste lijeka, dok drugi ne prelaze cijenu od najviše cca 56 maraka po dozi, a mnogi su značajno jeftiniji. Samo na razlici u cijeni između humanih i analoga, Fond je za Škrbićevog mandata platio više za cca 37 miliona maraka.)

Već 2006. godine, nabavljeno je 14.209 analoga i 61.056 humanih insulina.

I u godinama koje dolaze broj analoga raste, a 2009. Fond nabavlja veći broj skupljeg insulina od onog jeftinijeg. Te godine, ukupno je nabavljeno 56.879 komada analoga i 49.039 komada humanih.

Te 2009. godine, Škrbić donosi dekret da se skroz ukidaju humani insulini. On, kao ministar zdravlja, 02.11.2009. godine, na memorandumu ministarstva, upućuje dopis (broj: 11/04-500-10-17/09) svim direktorima Domova zdravlja, Opštih bolnica i Kliničkih centara, u kojem ih obavještava da ukida humane insuline i, umjesto njih, uvodi insulinske analoge.

„S tim u vezi, neophodno je obezbijediti zamjenu insulinske terapije u što kraćem roku, a prema preporukama da se do sada korišteni preparati: Actrapid NovoLet i Insulatard NovoLet  zamijene sa preparatima NovoRapid Flexpen i Levemir“, navodi se u Škrbićevom dopisu.

Dekret je dao rezultate, jer se 2010. nabavlja 90.339 komada analoga i 28.539 komada humanog insulina. U godini koja je uslijedila, 2011., Dekret je još snažnije djelovao i nabavljeno je samo 3.466 komada humanog insulina i 123.057 komada analoga. U naredne dvije godine humani insulini potpuno su izbačeni iz upotrebe i nisu se uopšte dodjeljivali na recept, kako mi je potvrđeno u brojnim apotekama.

U tom periodu su trudnicama i djeci ispod šest godina prepisivani analozi, što je potpuno nezakonito i riječ je o najtežem krivičnom djelu. (Nakon dolaska Tomaša na čelo Fonda, humani insulini se na mala vrata vraćaju u upotrebu.)

Fabrika bolesnika

Kada je Škrbić postao Ministar zdravlja 2006. godine u Republici Srpskoj bilo je zvanično registrovano 10.735 dijabetičara koji su primali insulinsku terapiju. U naredne tri godine taj brost raste frapantnom brzinom i kobne 2009. bilo ih je 13.208. To znači da je za samo tri godine, broj insulinskih dijabetičara porastao za nevjerovatnih 2.473 bolesnika, odnosno u prosjeku za 824 pacijenta godišnje.

U periodu od 2009.-2013., broj dijabetičara na insulinu povećao se na 14.430 ili za 1.222, što je prosjek od 305 pacijenata godišnje.

Da li je moguće da je u periodu od 2006.-2009. u RS vladala „epidemija dijabetesa“, jer je broj ovih bolesnika povećan za šokantnih 2.473/824 pacijenta godišnje? Nakon toga se „epidemija“ smirila, pa ih je godišnje obolijevalo 305! To znači da je tokom 2007., 2008. i 2009. na insulin prevedeno gotovo 300% pacijenata više (godišnje) nego 2010., 2011., 2012. i 2013. godine.

Nije realno da je bila „epidemija“, niti je realno da su ljekari odjednom otkrili ogroman broj dijabetičara koji moraju na insulin. Realno je da su pacijentima koji su oboljeli od dijabetesa Tip2 (manje opasan oblik te opake bolesti i drži se pod kontrolom strogom dijetom i tabletama), Škrbićevi saradnici prepisivali insulin i to bez potrebe, te ih prevodili u Tip1 (riječ je o zavisnom dijabetesu i pacijent mora uzimati insulin).

Na taj način su pripremani za ekspanziju analoga, koja je uslijedila 2009. godine i koja je njenim tvorcima donijela desetine miliona maraka zarade. Na živim ljudima, čije zdravlje je zbog pohlepe zauvijek uništeno. (nastaviće se)