Za Želimira Lepira i Dragana Lukača/Dosje R. Škrbić (2): Dijabetičari kao zamorčad (19.07.2014.)

piše: Slobodan Vasković

Nastavljam da podsjećam na zlodjela Ranka Škrbića, bivšeg ministra zdravlja.

Anestezirana javnost nije uopšte reagovala na trovanje novorođenčadi u UBKC Banjaluka, niti je reagovao bilo ko iz institucija RS. Svi čekaju fatalne ishode višegodišnjeg uništavanja zdravstvenog sektora kako bi se oglasili. Licemjeri. I Kukavice. Isto se odnosi i na stranke tzv opozicije.

Uputio sam 17.12. ove godine dopise Želimiru Lepiru, Glavnom okružnom tužiocu i ministru policije Draganu Lukaču, u kojim sam od njih zatražio odgovore da li su i šta preduzeli povodom potvrđenih informacija o trovanju novorođenčadi, o povećanju smrtnosti u UBKC Banjaluka, o teškim pljačkama u toj ustanovi, ali nikakav odgovor nisam dobio. Nije ni čudo, jer za Lepira i Lukača je, valjda, najnormalnije da se životi novorođenčadi ugrožavaju godinu dana, a da pacijenti umiru i u situacijama kada su mogli bez neke veće muke biti spaseni.

 Lepir i Lukač su zbog svog nedjelovanja i nečinjenja saučesnici u uništavanju zdravlja i života nacije. I to voljni saučesnici.

Dosje Ranko Škrbić (2): Dijabetičari kao zamorčad (19.07.2014.)  

piše: Slobodan Vasković

Ranko Škrbić, kao ministar zdravlja, 02.11.2009. godine, na memorandumu ministarstva, uputio je dopis (broj: 11/04-500-10-17/09) svim direktorima Domova zdravlja, Opštih bolnica i Kliničkih centara, u kojem ih obavještava da ukida humane insuline i, umjesto njih, uvodi insulinske analoge.

„S tim u vezi, neophodno je obezbijediti zamjenu insulinske terapije u što kraćem roku, a prema preporukama da se do sada korišteni preparati: Actrapid NovoLet i Insulatard NovoLet  zamijene sa preparatima NovoRapid Flexpen i Levemir“, navodi se u Škrbićevom dopisu.

Ovim dekretom on je potpuno promijenio način liječenja dijabetičara, i to i ne krije.

„Shodno tome, Actrapid NovoLet  je humani insulin koji bi se ubuduće koristio samo kod djece do dvije godine starosti. Svi ostali pacijenti trebali bi koristiti NovoRapid Flexpen. Takođe, Insulatard NovoLet  je humani insulin koji bi ubuduće koristila oboljela djeca do šest godina starosti, dok bi svi ostali pacijenti trebalo da koriste Levemir. To bi značilo da će količine insulina Actrapid NovoLet i Insulatard NovoLet  biti obezbijeđene samo za pacijente oboljele od šećerne bolesti koji su mlađi od dvije, odnosno šest godina“, naredio je Škrbić u svojoj odluci.

U dekretu on naređuje šta sve ljekari treba da preduzmu u vezi sa liječenjem dijabetičara novouvedenim lijekovima, što dokazuje da su prvo ukinuti humani insulini i nametnuti analozi, da bi se tek potom razmišljalo i o pacijentima. Potvrđuje to i podatak koji je Škrbić naveo, a koji kaže da je „Fond zdravstva obezbijedio potrebne količine insulina i njihova isporuka je počela 01.09.2009. godine“.

Nakon njegovog dekreta, humani insulini potpuno nestaju sa teritorije Republike Srpske. Nije ih bilo čak ni za djecu oboljelu od dijabetesa, a koja su mlađa od dvije, odnosno šest godina. Stoga ljekari toj djeci prepisuju insuline analoge, iako njihova upotreba za taj uzrast nije bila dozvoljena. Užas.

Nametnuti su analozi, vrste insulina novije generacije, koji su nedovoljno dugo bili u upotrebi da bi zvanično bili odobreni za liječenje male djece i trudnica. Primjera radi, Levemir  je tek u decembru 2012. godine odobren za upotrebu u trudnoći. Ovaj lijek, 2009. godine kada je njegovu upotrebu naredio Škrbić, nije bio odobren za upotrebu najosjetljivijoj populaciji - kod djece ispod 6 godina i kod trudnica- i nije se znalo kakve sve posledice on ostavlja.

To znači da je čitave tri godine taj lijek prepisivan trudnicama-dijabetičarima u Republici Srpskoj, iako se to nikako nije smjelo činiti, jer nisu bile poznate kontraindikacije, odnosno nisu bila sprovedena sva klinička istraživanja.

Škrbić u svom dekretu uopšte ne pominje trudnice-dijabetičare. Stiče se utisak da su one (i ne samo one), mimo svoje volje, čitave tri godine učestvovale u završnoj fazi ispitivanja pomenutog lijeka. Niko trudnice-dijabetičare nije pitao da li su spremne da dobrovoljno učestvuju u eksperimentu, već im je lijek jednostavno nametnut, iako nije bio odobren za upotrebu u trudnoći. Bile su dovedene pred svršen čin.

Na ovom mjestu postavlja se logično pitanje: da li je sve ovo učinjeno, kako bi se nakon perioda od tri godine utvrdilo da li su se rađala djeca sa deformitetom, nakon što su trudnice-dijabetičari koristile lijek, koji nije bio odobren za njihovu upotrebu?! Postoje takvi slučajevi, ali ne postoje odgovorne osobe koje bi utvrdile da li su deformiteti ISKLJUČIVO posledica uzimanja pomenutih lijekova.

Uvijek se za to može okriviti loše regulisana bolest, kada se rađaju djeca sa deformitetima. Međutim, onda je logično pitanje kako je moguće da, sa jedne strane, imamo ogroman novac uložen u projekat liječenja dijabetesa, a istovremeno i loše regulisane pacijente, posebno trudnice!!!

Nakon Škrbićeve naredbe, brojni ljekari, suočeni sa nemogućnošću da pacijentima prepišu adekvatan lijek, (i da bi im savjest bila čista), upućivali su ih u Srbiju i ostale zemlje da sami sebi nabave humane insuline.

„Humani insulini već dugi niz godina u RS omogućavaju liječenje osoba sa šećernom bolesti. Razvojem sredstava (insulinskih analoga) upotreba humanih insulina znatno se smanjila. Uz dobru opštu kontrolu glikemije, što se ogleda u kontroli parametra HbA1c, savremeni insulini mogu se, za razliku od humanih, koristiti i prije obroka. Kontrola glikemije nakon obroka, koristeći ove insuline, bolja je nego kod humanih insulina“, ustvrdio je Škrbić u svom dopisu.

Međutim, „dobra opšta kontrola glikemije“ ostala je mrtvo slovo na papiru, jer u jednom trenutku uopšte nije bilo hemoglobina HbA1c koji je ključni pokazatelj kontrole bolesti.

Uz to, nisu uopšte organizovani prateći pregledi i kontrole. A sve to trebalo je da, prema Škrbićevom dekretu, upriliči Koordinacioni komitet za borbu protiv dijabetesa.

„Koordinacioni komitet za borbu protiv dijabetesa će pružiti punu podršku direktnim angažmanom koji podrazmjeva prisustvo i rad na terenu članova koordinacionog komiteta, kao tima stručnjaka, kako bi pacijenti kvalitetno i u što kraćem roku bili prevedeni na ekvivalentnu terapiju insulinskim analozima“, naveo je Škrbić u svojoj monstruoznoj naredbi o promjeni načina liječenja čitave jedne populacije osoba oboljelih od dijabetesa.

I laiku je jasno da je Škrbić preko 13 hiljada dijabetičara, koji su te 2009. godine koristili u najvećoj mjeri humani insulin, bez ikakvih adekvatnih protokola i medicinske pripreme preveo na analoge. Mimo svih medicinskih pravila, svim dijabetičarima iz RS, koji su tada bili na humanom insulinu, naredbom su uvedeni novi lijekovi. Da je Škrbić mesar, a ne ljekar, bio bi humaniji prema bolesnim ljudima.

Jasno je i da mu je Koordinacioni komitet za borbu protiv dijabetesa bio pokriće za taj neljudski čin. Jasno je i da članovi tog Komiteta nisu stali u zaštitu pacijenata i profesije i spriječili eksperimentisanje sa živim ljudima, bez njihovog odobrenja.

Jedan od ključnih ljudi Komiteta je prof.dr. Snježana Popović Pejičić, koja je Nacionalni koordinator za dijabetes. Ona je snažno podržala sve Škrbićeve aktivnosti, što joj se itekako isplatilo. O tome svjedoči i podatak da je više vremena provela na seminarima u inostranstvu, nego u KBC Banjaluka, gdje je za vrijeme Škrbića bila načelnik Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. A te seminare finansiraju proizvođači lijekova.

Sa te pozicije smijenio ju je Duško Račić, aktuelni direktor KBC Banjaluka. Škrbićevi ljudi iz Tužilaštva i policije danas progone Račića (koji je potpuno čist) i zbog toga, ali i zbog činjenice da je on prekinuo niz štetnih ugovora, koji su potpisani u vrijeme bivšeg ministra zdravlja i aktuelnog ambasadora BiH u Srbiji. Organima gonjenja RS ne pada napamet da se pozabave Škrbićem i njegovim saradnicima, koji su svjesno uništavali zdravlje sopstvenog naroda.

Stručni konsultant projekta je i uvaženi srbijanski akademik Nebojša Lalić, koji je trenutno dekan Medicinskog fakulteta u Beogradu.     

Lalić nije u Srbiji zastupao tezu da se humani insulini potpuno izbace iz upotrebe i zamijene analozima. Štaviše, on na svim predavanjima u Srbiji zastupa upotrebu i humanih insulina i analoga. Zbog čega je prihvatio da bude pokriće za Škrbićeve eksperimente nad dijabetičarima u RS, pitanje je na koje će akademik morati prije ili poslije dati odgovor. Posebno zbog činjenice da je njegovo ime (zlo)upotrijebljeno u nehumanim poslovima i otvorenoj pljački Fonda zdravstva Republike Srpske.

Sve zlo Škrbić je počinio zbog novca. Dao je monopol NovoNordisku i njihovim lijekovima, koji su godinama bili jedini insulini što su se mogli nabaviti u Republici Srpskoj. Riječ je o desetinama miliona bez kojih je ostalo zdravstvo RS.

Razlika u cijeni lijekova to najbolje potvrđuje. Te 2009. godine lijekovi, koje je silom nametnuo Škrbić, bili su duplo skuplji od humanih insulina: Levemir  je, prema informacijama iz apoteka, koštao cca 115 KM, NovoRapid Flexpen  cca 75 maraka, a humani insulini, koje je ukinuo, nisu prelazili cijenu od cca 57 KM.

Prema dokumentima koji su u mom posjedu (emitovaću ih u sledećem nastavku), humani insulini te 2009. godine su koštali tačno 56,31 KM, a analozi 90,23 KM, s tim što je, kada su analozi u pitanju, riječ o prosječnoj cijeni, jer se odnosi na ukupnu cijenu Levemira i Novorapida, podijeljenu sa ukupnim brojem nabavljenih doza.

(sledeći nastavak u nedelju, 23.02.2014.)