piše: Slobodan Vasković
Godina pred nama, 2016., biće politički vrlo mučna, depresivna, sa znatno produbljenim ekonomskim, privrednim i finansijskim problemima u odnosu na odlazeću; 2016. biće i potencijalno nasilna, sa velikim izgledima da potencijalno postane realno.
Milorad Dodik i u 2016. kreiraće osnovni politički tok u RS, bez većeg uticaja na bh. nivo, ali biće prisiljen i da se konačno očituje o nekoliko vema bitnih projekata koje je započeo: Referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH i fizičkom sudaru sa Savezom za promjene!
Dodik će morati donijeti Odluku da li će Referendum biti održan ili neće, moraće saopštiti tačan datum održavanja i preuzeti odgovornost i posledice koje takvo očitovanje nosi. Postoji i srednje rješenje: da Dodik na “nagovor” Srbije odustane od Referenduma, što bi ga znatno oslabilo, ali ne bi značilo i njegov definitivni silazak sa scene. “Beogradsko rješenje Referenduma” je i najrealniji epilog. Ukoliko se on ne desi, Referendum će biti Dodikov Vaterlo. U svakom slučaju, Referendum će čekati jesen 2016., a do tada mnogo šta se mora odlučiti. I desiti.
Ono što će Dodik morati donijeti kao odluku jeste kada fizički da se obračuna sa Opozicijom/pojedincima iz nje, jer će, u suprotnom, priča o “izdajnicima” postati deplasirana. I kontraproduktivna po njega.
Dodik jeste spremio policijske snage za to, uspostavio i zakonski okvir, ali bez stvarnog fizičkog udara na nekog iz Opozicije, sve to ne vrijedi. Taj udar ne bi trebalo da se desi prije maja, ali do tada bi Dodik morao da se pokuša održati na “političkoj površini” udarom na sopstveno okruženje, u kojem su tri potencijalne mete, koje bi javnost (njen dio) doživio istinskom Dodikovom borbom za “dekriminalizaciju”. Te tri mete su Aleksandar Džombić, Miloš Čubrilović Čubri i Ranko Škrbić.
Sve ispod nivoa pomenutih imena, kada je riječ o “dekriminalizaciji” Režima, nije niti bi bilo potentno po Dodikove pokušaje održanja “na vodi”. Posebno što nikakvih para nema ni na vidiku. Odvlačenje pažnje mora biti spektakularno i gromoglasno.
Čak i da uspješno implementira “dvostruki udar”, Dodik će politički nastaviti dalje da tone, jer je to nezaustavljiv proces. Od (ne)sprovođenja/efikasnosti “dvostrukog udara”, zavisiće samo brzina tog tonjenja.
Kao i od niza drugih faktora- odnosa unutar SNSD-a i odnosa u Režimskoj koaliciji.
Sve to krenuće nakon 9. januara, proslave Dana Repubilke, što će biti vrhunac Dodikovog spin uspona, koji traje već mjesec dana. Dodik jeste jak u medijima, izuzetno agresivan i uspješan, ali je na terenu stvar sasvim drugačija. Međutim, njegova medijska dominacija još uvijek drži u strahu većinu nezadovoljnih sve gorom vlašću.
U strahu ih drži i nesposobnost opozicije da bilo koga zaštiti i da predvidi ijedan Dodikov potez: Lider SNSD-a je uvijek bar tri četiri koraka ispred njih, a Opozicija se davi u Političkom Okviru koji im je on postavio, omeđenom sa dvije dimenzije: Lažnim patriotizmom i Permanentnim vanrednim stanjem.
9. januar poakzaće i šta i kako će Opozicija u 2016.: Ukoliko dođu na Dodikov privatizovani, njegov lični, Dan Republike (a tako će sve to biti napravljeno 9. januara), onda će Savez za promjene nastaviti da djeluje u Dodikovom okviru, kao njegovi nadničari za platu. Bez ikakvog digniteta.
Ukoliko obilježe Dan Republike tako što će se stranke Saveza skupiti na, primjera radi, nekom srpskom stratištu, posjetiti mjesto neke velike srpske pobjede, obići porodice poginulih, invalide rata, Hramove…, Dodikov politički krešendo postaće dobrim dijelom kakofonija, a oni će sačuvati dignitet.
Što nikako ne znači da će Opozicione snage nakon 9. januara nastaviti da jačaju. U najboljem slučaju, one mogu da se nadaju stagniranju, ali to nije baš izvjesno.
I Opozicija će slabiti u 2016., istina ne brzinom kojom će da slabi Dodik, ali će slabljenje biti kontinuitet.
Ne postoje snage unutar Opozicije spremne da preokrenu taj tok. Bojim se ni sposobne za to.
NDP je preslab i nestabilan poput želea, jer Dragan Čavić nikako da shvati da više nije na čelu SDS-a. Čavić djeluje i ponaša se kao da ima iza sebe SDS-ovu infrastrukturu, a ne NDP-ovu izuzetno poroznu bazu, koja nije sposobna ni za kakvo ozbiljnije funkcionisanje. Razlika između mogućnosti NDP-a i Čavićevih visokih političkih želja/ciljeva ujedno je i najveća prepreka konačnoj stabilizaciji te stranke bar na nivou male, ali čvrste i djelotvorne organizacije.
Promjena na čelu PDP-a pokazala se vrlo lošom (preuranjenom) i Branislav Borenović će 2016. trošiti na pokušajima da se uspravi na čelu stranke. Vrlo je neizvjestan taj projekat i Mladen Ivanić moraće se sve češće i sve ozbiljnije baviti stranačkim pitanjima. Praktično, Ivanić će morati preuzeti ulogu Arbitra, kako bi smirio unutarstranačke borbe koje su buknule na prvi znak Borenovićeve slabosti i pretvorile se u požar, koji ozbiljno prijeti PDP-u.
SDS će nastaviti da se regionalizuje (jačanje regionalnih odbora na uštrb centralne stranačke organizacije), samim tim i slabi, jer Mladen Bosić je u potpunosti privatizovao politiku stranke i nosi je “u telefonu”. Preciznije, niko iz vrha SDS-a ne zna šta je sledeći potez SDS-a dok ga Bosić ne pozove. Ukoliko ga pozove.
Bosić je do perfekcije izbrusio svoju osobinu “nikom ne vjerujem ništa nikada”, što jeste vrlina u ovim vremenima, ali samo do mjere dok ne postane osobenjaštvo.
Sve šanse i akcije SDS-a Bosić je bacio na jednu kartu - istrage Tužilaštva BiH velikih afera u RS. To jeste značajna karika, ali istrage i njeni epilozi, čak i da postanu stopostotno dobitni, ne mogu biti sva politika jedne stranke.
Dok istrage traju, traje i život, a SDS-a nema u političkom životu BiH/RS. Oni su tu prisutni tek formalno, kao eho Bosićevih telefonskih (ne)poziva i njegovih ličnih odluka. Bosić sam odlučuje o svemu i to je i najveća slabost stranke, pošto njen predsjednik stalno vaga, a nikako da presiječe. Tako vrijeme, (godine, decenija već) prođe, a SDS ne proizvodi nikakve političke događaje, izvan stvarne bitke su sa SNSD-om, reaguju tromo, rijetko, bezidejno, bezvoljno.
Ne postoje naznake promjena takvog nastupa (bilo bi to šokantno) u 2016., a materijalizovanje Saveza za promjene u krovnu organizaciju, djeluje kao formiranje Komisije čiji je zadatak da zadrži statuskvo.
Nezadovoljstvo Bosićem unutar stranke će rasti, a moglo bi kulminirati ukoliko istrage o aferama ne donesu očekivani rezultat i/ili ukoliko SDS ostvari slabiji rezultat na lokalnim izborima u odnosu na 2012. Nezadovoljstvo Bosićem unutar stranke već sada je očigledno, ali se ono zatomljuje zbog njegove opredijeljenosti da Dodika izvede pred Sud.
I takav SDS još uvijek je postojan naspram SNSD-a, gdje su razarajući procesi već poodmakli.
SNSD, svi njihovi Knezovi, još uvijek su saglasni da Dodik treba biti spiker njihovih interesa, ali pozicioniranje za vrijeme “nakon Dodika” i prevlast nad strankom uveliko je počelo.
Najznačajniju snagu i grupaciju ima Zoran Tegeltija, ministar finansija. U ovom trenutku Tegeltija kontroliše gotovo polovinu poslaničkog Kluba SNSD-a i većinu Opštinskih odbora te stranke na relaciji Trebinje-Novi Grad, dok u Istočnom dijelu RS nema značajniji uticaj.
Tegeltija kontroliše i vrlo moćnu i potentnu tajkunsku organizaciju “Mrkonjićki klan”, koji raspolaže enormnim količinama novca. Klan je potpuno istisnuo “Lijevčansku biznis struju”, lojalnu Dodiku, iz velikih poslova.
Tegeltija je beskrupulozan, nemilosrdan, ali i veoma inteligentan, kreativan i operativan i trenutno je angažovan na preuzimanju sektora osiguranja, što je pri kraju. Nakon toga, u Carstvu mu treba samo još jedna Banka i on će imati zaokruženu Državu u Državi.
Dodik jeste medijski najmoćniji političar iz RS, ali je Zoran Tegeltija finansijski, privredno, ekonomski mnogo moćniji od Dodika. Jednostavnije rečeno, u ovom trenutku Tegeltija ima više suštinske vlasti u RS i nad RS nego Dodik.
Tegeltija je jedan od ljudi iz Dodikovog Okruženja koji ima već sada realnu moć da ga ukloni. Da li će to Tegeltija učiniti? Bez dileme, ali kada on ocijeni da je došao trenutak za to, tada će Dodik i zvanično postati njegova moneta za potkusurivanje.
Od Tegeltije u velikoj mjeri zavise i “dva udara” sa početka priče. U ovom trenutku on je bezrezervno za “dekriminalizaciju”, dok se ne očituje o fizičkom udaru na opoziciju, a njegovi sukobi sa tom grupacijom su u funkciji da se “Dodik ne dosjeti”.
Drugu grupaciju/frakciju unutar SNSD predvodi Igor Radojičić. Njegova grupacija je finansijski nemoćna, ali Radojičić računa na (brojno) mlađe članstvo SNSD-a i može ostvariti značajan uticaj “nakon Dodika”. I Radojičić je spreman za vrijeme “nakon Dodika”, ali nije spreman biti onaj koji povlači “obarač”! Postoji tu još niz manjih, regionalnih frakcija, koje mogu samo doprinijeti raspadu stranke, nikako njenom učvršćivanju i ponovnom jačanju.
SNSD je u vrlo vrlo ozbiljnim problemima i stranka gotovo da ne i funkcioniše, curi na sve strane, što je dobro prikriveno Dodikovom dominantnom medijskom pozicijom i kontrolom nad većinom medija.
DNS je u standardnoj poziciji, a socijalisti u rasulu: ta dva agregatna stanja će se nastaviti i u idućoj godini; DNS će ostati stabilan, jer i oni mogu biti “karta protiv Dodika”, dok će se rasulo unutar socijalista pojačati.
Istovremeno, u 2016. sve više će jačati uvjerenje među biračima da ni stranke Režima niti stranke Opozicije ne mogu artikulisati njihove interese. I to vrlo osnovano, jer je 2015. pokazala obesmišljenost politika oba Bloka i njihovu nesposobnost za nove politike.
“Treći put” u 2016. će biti sve više dimenzioniran u percepciji birača kao neminovnost.
“Treći put” će iznići iz SNSD-a, nakon njegovog raspada, što, samo po sebi, ne znači ujedno i Dodikovo uklanjanje sa političke scene. Iako je najrealnije da oba ova procesa idu istovremeno. Tako da je vrijeme koje se karakteriše sintagmom “Nakon Dodika” u stvari isto što i vrijeme raspada SNSD-a.
Da li će se SNSD raspasti tokom 2016. i otvoriti mogućnost materijalizovanja “Trećeg puta”?
To primarno zavisi od procjena Dodikovog okruženja: Tegeltije, Radojičića i brojnih drugih koji su svjesni da im je Dodik sve veći i veći teret i da će morati da ga se riješe. (S tim što Radojičić može pretendovati na lidera “Trećeg puta”, a Tegeltija ne; On može biti samo ovdašnji jaki “Đilas/Pajtić”!).
Nije to laka Odluka. Dapače. Uz pobrojane ključne parametre, još je čitav niz izuzetno značajnih faktora koje će u obzir uzimati Tegeltija, Radojičić i drugi prilikom odlučivanja o terminu konačnog udara na Dodika. Treba imati na umu da ni Dodik neće sjediti skrštenih ruku, ali i da su Tegeltija i Radojičić u neprijateljskim odnosima. Da je drugačije, stvari bi već bile riješene.
Zato će 2016. biti i vrlo burna, godina velikih ličnih nada i još većih razočarenja; Godina teških i dramatičnih političkih sukoba, još dramatičnijih razočarenja, a, moguće, i godina raspleta. Kako god, pred nama je izuzetno nemiran, necivilizovan i nedemokratski period. I godina izuzetno teškog života za svakog stanovnika ove zemlje. Mnogo težeg nego 2015.
Bez obzira na ove mračne prognoze, želim Vam svima Sretnu Novu Godinu i sve najbolje u njoj.
