U Bosni, srcu i snazi serbskog otečestva, na iljadu i osam stotina i nekoliko godina poslije Kristova roždenija nastaće prevrtanija i druga sudija. Zemljom će zavladati dva gospodara. Jedan će se zvati Ićinđi, a drugi Birinđi. Ićinđi će se početi silaziti sa prijestola, a Birinđi penjati.
Tako je, prije 117 godina, u 173. broju Politike, Kočić počeo tekst „Iz starostavne knjige Simeuna Đaka“ koji je godinu dana kasnije objavljen u knjizi „S planine i ispod planine“. Simeun uz čašicu rakije priča o tome kako će se u neko doba javiti „pravi sinovi našeg otečestva“ i kako će Ićinđija (Turke) i Birinđija (Austrougare) strmoglaviti u „mračni i bezdani trotokan“.
Pedeset i šest godina nakon što je ovaj Kočićev tekst štampan održan je i prvi zbor na Manjači u čast srpskog pisca i tribuna. Bilo je u tih 56 godina zborovanja svega i svačega, a nema nikakve sumnje da će svega i svačega biti i u narednih 56 godina. Bilo je i biće bakova, bilo je i biće šatri i pod njima pjevaljki, bilo je i biće onih kojima je narodno veselje savršena prilika da odmjere političke rogove.
Pratio sam „Kočićev zbor“ nebrojeno mnogo puta i znam da se on nikada i nije održavao u Kočićevu čast. Vazda je to bilo nadmetanje političkog amelja i prilika da se kroz Kočićeva usta pošalje kakva predizborna poruka. Sjećam se da je jedne godine glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske, ogrnut kožuhom Davida Štrpca, grmio sa bine zaklinjući publiku da se sjeti ko joj je te godine na Manjaču doveo struju i vodu. „Sjeti se, narode“, grmio je prvak drame, „sjeti se da ništa ovo nisi imao dok Milorad nije došao“.
Nije Kočić jedini koji je zloupotrebljen. Sjeti se, narode, kako se i koliko Kusturica krio iza Andrića i Njegoša vjerujući valjda da je njihov dostojni potomak samo zato što je svoje nebulozne stavove armirao njihovim maksimama. S Petrom Kočićem je, stvar, ipak drugačija, jer Kočić, za razliku od Njegoša i Andrića, sa sobom ipak nosi određeni glasački kapital i to političke hulje odlično znaju.
Zato su u danima 56. „Kočićevog zbora“ i jedni i drugi, i lijevi i desni, i bijeli i crni, i Ićinđi i Birinđi, činili sve da dokažu kako bi Kočić - da je kojim slučajem živ - bio baš na njihovoj strani. Jedni su se upirali da pokažu kako Kočić nikada ne bi sklanjao zastavu svoje otadžbine zbog gradonačelnice grada iz kojeg su svojevremeno protjerali i samog pisca, a u novije doba i 150.000 njegovih sunarodnika, dok su drugi pitali da li bi Kočić danas dobio podršku vlasti za proteste na Trgu Krajine ili bi dobio jedinicu za podršku.
Kočić je tako postao mjera političke ispravnosti i to on koji je u svemu, pa i u književnosti, bio etalon za „neispravnost“. Pisac je, kako stoji u starostavnim knjigama Simeuna Đaka, sanjao „prave sinove otečestva“ koji će opleviti politički korov koji je proždrao naše njive, ali prije će Manjača sići u Lijevče nego što će ovi dozvoliti da stasaju „pravi sinovi otačastva“. Tamo gdje ima pravih sinova, nema mjesta za falš očeve.
