Mladi i bahati gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković najavio je konferenciju za novinare ispred Radio-televizije Republike Srpske 12. septembra, u pola šest popodne. Tema konferencije: nova analiza Tima za reviziju. Uža naučna oblast analize: poslovi dojučerašnjeg zamjenika gradonačelnika Banje Luke, odbornika SNSD-a, profesora na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci i Stanivukovićevog ljutog opadača Srđana Amidžića.
Predgrupa mladom i bahatom gradonačelniku bio je predsjednik Gradskog odbora SDS-a Banja Luka Milan Radović koji je gudio o enormnom zaduženju, o partijskom zapošljavanju, o gušenju medijskih sloboda, o nepotizmu i negativnoj selekciji, o negativnom poslovanju državnih preduzeća, o zapošljavanju onih sa partijskom knjižicom, o odlascima mladih, o tome kako se svemu tome mora stati u kraj. Bio je to samo uvodni rif nakon kojeg je uslijedila histerična polučasovna monodrama mladog i bahatog gradonačelnika.
Tragedija ove konferencije ima tri čina. U prvom činu mladi i bahati gradonačelnik konferenciju za novinare unaprijed pretvara u predizborni miting. Tu je bina, tu je mikrofon, tu su četiri zvučnika, tu su botovi spremni da skoče na svakoga ko se ne klanja mladom i bahatom gradonačelniku. Miting je najavljen kao konferencija da bi mladi i bahati gradonačelnik imao rašta da pravi cirkus. Stanivuković naprosto ne može bez publike. On ne može da saopšti rezultate Tima za reviziju bez visokih tonova, patetičnih fraza i osvetničkih obećanja. Kamere i mikrofoni njemu više nisu dovoljni. U njegovoj areni su sva mjesta rezervisana za one koji kidišu na svaki komad mesa koji im mladi i bahati gradonačelnik baci.
U drugom činu mladi i bahati gradonačelnik predstavlja analizu Tima za reviziju, ali ne i sam Tim. On je, kako kaže dečko koji ne obećava, tu. Tu je ovlašćeni revizor Diana Cvijić, tu su advokati Dario Sandić i Jovana Kisin, tu je pravnik Sanja Bulara, tu je i inženjer građevine Jelena Kos. Ne vidimo ih, ali su tu. Nisu uz mladog i bahatog gradonačelnika, nisu ni iza njega, nisu ni sa strane, nisu ni u prvim redovima, uz njegove najbliže saradnike, ali su valjda tu. A tu su koliko i argumenti kojima je mladi i bahati gradonačelnik mahao.
U drugom dijelu drugog čina dečko koji ne obećava je pominjao nekakav most u Dervišima, firmu „InterKont“, Budu Stankovića, muža nečije rođene sestre, Vodovod, dva kuma, stadion, satove za vodu, drugog sina njegove sestre i zeta, 225.000 maraka početnog kapitala, Vodu II, „Smart Solutions“, Eko toplanu, drugi most u Dervišima, vrelovod, Amidžića, kompanije u Švajcarskoj, Kurteša. Argumenti su zamijenjeni fotografijama mosta, panoom na kojem je „razrađena“ šema Amidžićevih poslova i optužujućim bajalicama. Sasvim dovoljno za malog baju koji želi da postane veliki baja.
Nakon nepovezane i besmislene analize poslova političkih protivnika slijedi treći i završni čin tragedije: novinarska pitanja. Mladi i bahati gradonačelnik se naginje na jednu stranu i s mirom sveca sluša šta novinari pitaju. Potom odgovara. Ovo, kaže, jeste konferencija za novinare, ali niko ne može ljudima da zabrani da dođu i da čuju šta on ima da kaže o tome kako su njegovi prethodnici upravljali Gradom. Ljudi potom traže da se novinari predstave i da kažu iz koje kuće dolaze, jer je jasno da se među njima nalaze i oni „koje je Mile poslao da pitaju“. Mladi i bahati gradonačelnik konstatuje kako jedan snimatelj uzima mikrofon sa govornice i odlazi, a zna se dobro čiji je mikrofon i gdje snimatelj radi. No, brzo se ispravlja i deklamuje kako ne treba napadati čestite radnike, ali treba reći da je televizija ta i ta zarobljena i ostrašćena.
Novinari se osjećaju kao da su došli na Dodikovu konferenciju za novinare. Samo sa drugim predznakom. Znate ono: Nisam ti ja čovjek za tebe? Ili ono: Aj ne seri? Ili: Brišite odavde? I još: Jebo mater svoju? I: Dabogda ti srce otkazalo? Mladi i bahati gradonačelnik nije toliko oštar, ali je pripremio brus na kojem će da oštri svoju medijsku kosu. Spremio je ovaj mladi i bahati gospar onaj polusvijet koji je spreman da kliče na svaki samoglasnik koji izađe iz njegovog ambicioznog i netrpeljivog grla. Spremio je one koji će mu sutra aplaudirati kad bude proganjao i kleo one sa kojima se ne slaže baš kao što su isti takvi juče aplaudirali njegovom SNSD parnjaku kada je novinare zabijao u tri i četiri lijepe i kada se na njih bacao svakojakim glagolima kao da je na koridi, a ne u Palati Republike ili u parlamentu.
Dečko koji obećava je u kratkom roku poništio samoga sebe. Mislio je da će postati Dušan Silni, a preobrazio se u Uroša Nejakog. Porazile su ga pobjede koje je dobio prerano. Nije pao kada je trebao i sada smo suočeni sa zastrašujućom sujetom koja je sama sebi i sredstvo i cilj. Postao je ono protiv čega se borio. Postao je sopstveno prazno obećanje. Skup praznih ideja. Etalon za jeftine trikove. Dodikov odraz u ogledalu. Ideolog praznog koraka. Dečko koji obećava da ništa više biti isto neće postao je dečko koji se potrudio da bude gore. I koji na tom gorem ne misli da stane.
