piše: Slobodan Vasković
Goran Salihović, Glavni tužilac Tužilaštva BiH, najveća je prepreka ovoj instituciji da postane istinski nezavisna i respektabilna.
Salihović je, u bukvalnom smislu te riječi, privatizovao Tužilaštvo BiH, potpuno ukinuo nezavisnost Tužilaca i sebe doveo u situaciju da je On jedini tužilac u toj instituciji koji može donijeti odluku/odlučiti o bilo čemu.
Svi ostali tužioci su Salihovićev servis, a On odlučuje direktno/lično koji predmeti će se raditi, koji ne; ko će biti optužen, a ko ne.
Sve to Salihović je postigao na jednostavan način: Nedugo nakon što je, 12.12.2012. godine, imenovan za Glavnog tužioca, donio je Uredbu kojom se precizira da nijedan Tužilac ne može samostalno donijeti ni najbenigniju odluku/naredbu bez Salihovićevog potpisa. Preciznije, nijedan tužilac Tužilaštva BiH ne može donijeti nikakvu odluku bez Salihovićevog pismenog odobrenja.
Na taj način, Salihović je pod svoju kontrolu stavio sve, ali baš sve, predmete i lično on odlučuje o njihovoj sudbini. Čak ni po najbenignijim stvarima tužioci ne mogu postupiti samostalno; da se ne govori o većim zahvatima u istragama, koji podrazumijevaju stavljanje na mjere i kompleksnije istražne radnje.
Ovakva Uredba krajnje je diskutabilna, realno nezakonita, jer se postavlja pitanje čemu ostali tužioci kada Salihović sam sve odlučuje?!
Nije valjda da je Salihović jedini u Tužilaštvu BiH koji može procijeniti potrebu neke istražne radnje i koji može procijeniti da li je neki predmet zreo za optuženje ili ne?! Čini se da jeste.
U prethodne tri i po godine, otkako je na čelu Tužilaštva, uočeno je da Salihović manipuliše brojnim predmetima i da ih, prema svom ličnom nahođenju, ali i ličnim vezama i “simpatijama”, ubrzava, usporava ili skroz ukida.
Nerijetko Salihović od pojedinih tužilaca oduzima predmete koji su dovedeni do optuženja i daje ih drugim tužiocima, sa nalogom da u njima krenu od početka. Na taj način istrage se razvlače unedogled, a takvi predmeti, mahom, završavaju neriješeni/odbačeni.
Još gori su oni “slučajevi” u kojima je Salihović alate Tužilaštva BiH koristio/iskoristio za lične obračune.
Svi ovi Salihovićevi “ručni radovi” doveli su Tužilaštvo BiH na ivicu kolapsa, a dobar dio tužilaca u potpunu konsternaciju i na prag otvorene pobune protiv Glavnog tužioca, koji je od institucije napravio Samostalnu trgovinsku radnju, pa on optužuje koga hoće i spasava koga hoće.
Mahom to čini po principu “Superhika”: oni koji su bez političke podrške i bez para, završavaju na optuženičkim klupama; oni koji imaju jaku političku podršku, moć i novac, nikada te klupe ni ne vide.
Stvari su otišle tako daleko da Salihović pregovara o predmetima bilo sa njihovim “Glavnim junacima” ili izaslanicima “Glavnih junaka”, a da se, pri tom, i ne pokušava, uslovno rečeno, prikriti, već to čini sasvim javno.
Ukoliko se ovoj i ovakvoj praksi ne stane u kraj, Tužilaštvo BiH će doživjeti potpuni kolaps, jer je Salihović na odličnom putu da ga ukine.
Poslednji njegov privatni projekat, koji realizuje zloupotrebom Tužilaštva BiH, jeste namjera da opstrukcijom i potapanjem nekoliko velikih predmeta, dobije podršku moćnih političara i uspije se izgurati za predsjednika Suda BiH.
Desi li se to, nikakav referendum Milorada Dodika o radu Suda i Tužilaštva BiH neće biti potreban za njihovo ukidanje, jer će te institucije nestati Salihovićevim destruktivnim radom, prljavom trgovinom predmetima, protekcionaštvom i klijentelizmom.
Takav Sud i Tužilaštvo nisu potrebni nikome, jer nisu servis građana, već mjera privatizacije institucija, njihove maksimalne zloupotrebe i trgovine ljudskim sudbinama, po uzoru na najbrutalnije i najkorumipranije Režime u svijetu.
