Arapima dali šume i livade, Turcima predali identitet, Čoviću predali „ono što mu pripada“, protjerali antifašizam, oglašavaju se u SAFF-u, od prijatelja napravili neprijatelje, vjerovali u Erdogana i na kraju ostali sami
Ujutro Vučić, popodne Plenković. Jučer Kurtz, prekjučer Zeman. Ponekad Ivancev, stalno Dodik. Često Kolinda, oduvijek Čović. Govori i Tuđman, Miroslav, a Erdogan šuti. Baza ISIL-a smo za službeni Zagreb, baza terorizma za službene Čehe, teroristi smo za službenu Banja Luku koju podržava službeni Beograd, sumnjivi smo i službenom Beču i službenoj Pešti. A „bratska“ Ankara šuti.
GDJE NESTADOŠE PRIJATELJI
„Ali hvala Allahu što nam je dao vodu da pijemo, što nam je dao zrak da dišemo, što ne živimo u prenaseljenim gradovima“, reći će u službenom selefijskom glasilu SAFF predsjednik države i stranke iz dinastije Izetbegovića.
Sedam dana prije intervjua sa Izetbegovićem, SAFF je objavio propagandni video terorističke skupine – Tahriru Ša'am. Svi su ostali nijemi. I SDA, i federalni ministar policije poznatiji kao saradnik SAFF-a te mladosti sa Stavom u liku i djelu Salke Zildžića, i Denis Zvizdić u svom „kondenzovanom vremenskom roku“, i Fahrudin Radončić kao dio „grande koalicije“. A onda su se, nakon Kurtza, svi uhvatili za glavu. S gnušanjem odbacuju tvrdnje hrvatske predsjednice, češkog predsjednika, austrijskog ministra vanjskih poslova ... . Još samo da Inzko izrazi zabrinutost i situacija će bila kompletna.
Od rata, pa sve do danas, Bošnjaci i Bosanci nisu bili ugroženiji. Rusi ekonomski okupiraju Hercegovinu, Arapi Sarajevo i okolinu, prijateljski Austrijanci u nama vide teroriste, Srbija ponovo približava stavove sa Dodikom, Čović predlaže Plenkoviću da se ne osvrće na izjave iz BiH, a Bakir Izetbegović se putem SAFF-a zahvaljuje Allahu što imamo zrak da dišemo.
Kada je, onomad, iz Visokog video-linkom pozdravljao „velikog predsjednika“, kada je govorio da „Tajip nosi našu zastavu“, Izetbegović je vjerovao da će „bratska“ Turska zauvijek biti tu. A sada je ostao sam. Izgubljen „između istoka i zapada“. Kratkovidna SDA-ova politika dovela je Bošnjake i BiH u skoro bezizlaznu situaciju.
OTPALI KOTAČI NA MAŠINI
„HDZ-u treba dati ono što mu pripada“, kazao je netom nakon izbora Šefik Džaferović.
Onda je SDA dala HDZ-u državne i federalne finansije, dala je poreze i državne i federalne, i carine i granicu, i pravdu, i zatvore, i pravosuđe, i EP HZ HB, i besplatnu struju iz EP BiH, i Aluminij, i Ceste, i pola Autocesta, i sve gradove južno od Jablanice, i osiguravajuće kuće, i odbranu. Sve to, valjda, po Šefiku Džaferoviću, pripada HDZ-u BiH, a ne državi BiH. U izboru između Dragana Čovića i Željka Komšića - SDA je izabrala Čovića. Samo da bi supruga predsjednika Stranke mogla dobiti Klinički centar, da bi Kukiću mogao ostati Rudnik Banovići, da bi Aljoša Čampara pokazao da je veći spin majstor od Reufa Bajrovića.
Prije tačno dvije hidžretske godine, na Kurban Bajram, Izetbegović je napravio još jednu grešku. Od historijskog pomirenja sa Radončićem, od nastanka „grande koalicije“, parna mašina sa, kako su tvrdili partneri, šest kotača (SDA, SBB, Radončić, Izetbegović, Avaz i Islamska zajednica), odgurala je BiH provaliju. Tradicionalno prijateljstvo Radončića i Čovića kulminiralo je pokušajem rušenja OSA-e, zatim SIPA-e, a onda skorim raspadom Vijeća ministara, blokadama u Vladi Federacije, neradom parlamenata na svim nivoima.
Sada, nakon tri katastofalne, od ukupno dvadeset najtežih godina zajedno sa SDA – Bošnjaci i BIH nemaju skoro ništa. Sve manje imaju vode da piju, sve manje imaju zraka da udišu, šume rasprodaju Arapima, a identitet predaju Turcima. Za utjehu tu je općina Centar...
