piše: Slobodan Vasković
Radovan Karadžić, prvi predsjednik RS, nepravosnažno je osuđen na 40 godina zatvora. Osuđen je po 11 tačaka optužnice, a presuda je enciklopedija najstrašnijih zločina: genocid, istrebljenje, ubistva, teror…
Karadžić je osuđen za individualnu odgovornost, a presudu, njene navode/objašnjenja/navođenje najstrašnijih zločina, bilo je izuzetno teško/dramatično slušati. Suočiti se sa izrečenim nimalo nije prijatno, nije lako, nije bezbolno, niti se na bilo koji način može ostati miran/neuznemiren.
Suočavanje sa samima sobom, jednih sa drugima, u BiH nije popularna tema, nije čak ni tema; Samo pominjanje suočavanja jeste još uvijek jeres, jer “kultura zločina” i dalje je prevlađujuća, kao osnova “Zamrznutog rata”, što permanentno bjesni u BiH.
Dok god je „kultura zločina“ (jesmo mi njihove, ali i oni su naše) primarna politička kategorija međusobnog komuniciranja, neće biti izlaska iz vrzinog kola sveopšteg nipodaštavanja najgroznijim optužbama. I to protiv kolektiviteta, a ne pojedinaca. Iako pojedinci bivaju presuđeni, a ne narod/narodi.
Nijedna od strana u BiH, koje su u presudi Karadžiću vidjele samo finale još jednog od otvorenih političkih sukoba, nažalost nikako i konačni završetak rata, nije zadovoljna presudom.
Uprkos tome, njenim izricanjem u Tribunalu, svi u BiH prešli su još jednu stepenicu iz prošlosti, što je krucijalno. Bez prelaska tih stepenica iz prošlosti, teško da se može zakoračiti ka budućnosti. Posebno što se te stepenice doživljavaju kao prepreke; ne kao dio zajedničkog puta. A one to jesu.
I nakon presude Karadžiću, kao i nakon brojnih drugih presuda izrečenih pojedinim srpskim funkcionerima, iz RS ide stereotipna priča o “političkom djelovanju Haškog tribunala”, ali nikada se ne govori o odgovornosti srpskih političara i srpske politike ni za počinjene zločine, ali i zato što je pred Tribunalom presuđeno najviše Srba.
Ta odgovornost sadržana je u notornoj činjenici da vodeći srpski funkcioneri tokom rata nisu učinili dovoljno napora da spriječe zločine, nisu učinili ništa da tokom rata/nakon njega presude ikoga za ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom, ali i da srpske vlasti nisu godinama priznavale Haški tribunal, koji je osnovan maja 1993. godine. U periodu od njegovog osnivanja pa sve do 1999. godine nije bilo nikakve saradnje vlasti RS sa Tribunalom.
Sve to vrijeme, političke elite i nadležne institucije druga dva naroda, koji su učestvovali u tragičnom sukobu, dokumentovali su zločine počinjene nad pripadnicima njihovih etnosa i dostavljale ih Tribunalu. Otud, dobrim dijelom, takav disbalans u nacionalnosti optuženih/suđenih/presuđenih.
Uz to, malo, gotovo ništa, vlasti RS nisu pomogle odbranu optuženih Srba, niti njihove porodice. Pa tako ni Karadžićevu. Ali su se, bezrezervno i svi odreda, zaklanjali iza presuđenih, zloupotrebljavajući njihove sudbine, kako bi “pojali” o “ugroženosti Srba kao naroda, Republike Srpske” i ubirali jeftine politilčke poene, ni ne pokušavajući promijeniti sopstvenu ustaljenu praksu indolentnosti, nerada, nehtijenja, neuključenosti u te procese. I, što j najgore, nastavljajući praksu ignorisanja njihovih posledica.
Ista priča i nakon presude Karadžiću, iako je tzv. srpskoj političkoj eliti laknulo kada su čuli dio presude u kojoj je bivši predsjednik RS oslobođen optužbi za genocid u sedam opština! I kada je njegova uloga u srebreničkom genocidu, presudom, na određen način umanjena u odnosu na druge aktere tog strašnog čina, prije svega Ratka Mladića. Laknulo im je i kada su čuli da je presuda 40 godina, a ne doživotna.
To što im je laknulo, ne mijenja činjenicu da je Karadžić osuđen i za genocid i za druge najstrašnije moguće zločine. I da je prvi predsjednik RS, istina nepravosnažno, presudom okarakterisan kao ratni zločinac. To je notorno, a bježanje od toga, isticanje samo pojedinačnih činjenica iz presude koje odgovaraju trenutnom političkom ambijentu i za dobijanje jeftinih političkih poena je dalje njegovanje “kulture zločina” koje nikom ništa dobro nije donijelo ni u BiH ni u RS. Ponajmanje Srbima.
Dok ne priznaju i ne prihvate žrtve drugih, ne mogu očekivati ni prihvatanje/priznanje sopstvenih. I kažnjavanje odgovornih za to.
Činjenica je i da te “olakotne okolnosti” nikako nije obezbijedila srpska politička elita, niti aktuelna/ranija vlast, već Karadžićev tim za odbranu.
Presuda Karadžiću je veoma teška i ona jeste satisfakcija žrtvama, ali jeste i zadnja opomena tzv. srpskoj političkoj eliti da prestane da se krije iza leđa optuženih/presuđenih, da prestane sa političkom zloupotrebom tih procesa, na način da ih transferišu na leđa cijelog naroda, i da se suoče sa onim što piše u optužbama/presudama, kako bi se proces pomirenja i svi drugi procesi u BiH ubrzali u pozitivnom smjeru. Drugačije neće ići. Taj iskorak je neminovan.
Na to bi morala da utiče i spoznaja da je Republika Srpska, za koju se svi pripadnici političke elite navodno veoma brinu, na izmaku, jer je satrvena finansijski, ekonomski, privredno… Ne presudama Tribunala, već dejstvovanjem aktuelnih srpskih političkih elita. Jednih koji su je temeljno opljačkali i drugih koji prstom nisu mrdnuli da to spriječe.
Teško da će se to desiti u dogledno vrijeme. Nažalost, stradaće i dalje narod u RS. Koji nije prepušten sam sebi (da je tako bilo bi to odlično), već izložen na milost i nemilost sopstvene elite, koja se izvrgla u njegovog najvećeg neprijatelja. I ne prestaje da ga uništava. Slučaj Karadžić, presuda koja mu je izrečena i sve ono što joj je prethodilo i što se nakon nje desilo/dešava tragični su dokaz izrečenog.
