piše: Slobodan Vasković
Dogovor i pomirenje Srba i Bošnjaka su na pomolu; Stajni kamen novih nacionalnih odnosa i politika na ovom prostoru je postavljen; Konstrukcija i izgradnja nameću se kao imperativ, a mržnja i razgradnja, glavni generatori “Zamrznutog rata”, koji u BiH bjesni od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sasvim lagano, ali, izvjesno, gube na intenzitetu.
Dogovor i pomirenje Srba i Bošnjaka su na pomolu; Stajni kamen novih nacionalnih odnosa i politika na ovom prostoru je postavljen; Konstrukcija i izgradnja nameću se kao imperativ, a mržnja i razgradnja, glavni generatori “Zamrznutog rata”, koji u BiH bjesni od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sasvim lagano, ali, izvjesno, gube na intenzitetu.
Pomirenje, u punom smislu te riječi, između Srba i Bošnjaka ključno je za dalji razvoj i napredak oba naroda, koji, prije svega, znači stabilizaciju političkih prilika, potom i mogućnost napretka i Srbije i BiH.
Investiciona konferencija o Srebrenici, koja je okupila vrh Srbije, BiH i njenih entiteta, nesporna je i snažna demonstracija odlučnosti zvaničnog Beograda i političkih im partnera iz Sarajeva da se “Zamrznuti rat” konačno završi. Tim snažnija, jer se dešava svega četiri mjeseca nakon brutalnog napada na srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji se desio u Srebrenici. Upravo je Vučić učinio najviše da taj dramatični događaj ne dobije efekte kakve su priželjkivali njegovi inspiratori/organizatori/dodavači&navijači, već da dodatno posluži za učvršćivanje odluke o normalizaciji odnosa Srbije i BiH, Srba i Bošnjaka.
Pomirenje Srba i Bošnjaka jedna je od esencijalnih tački Vučićeve politike, jer razumije da nosi potpunu relaksaciju odnosa u BiH i stabilizaciju Sandžaka u Srbiji.
I Srbija i BiH unapređivanjem odnosa, stalnim koračanjem ka pomirenju, dobijaju priliku da 20 godina nakon rata iz njega zaista izađu i u duhovnom smislu, što predstavlja najkrupniji dobitak. I kartu za budućnost.
Takav politički hodogram jedino je prirodan, jer je i po Bošnjake i po Srbe, dva najveća naroda u BiH, kontraproduktivno da nastave sa sudaranjem, kao u proteklih četvrt vijeka, nanoseći isključivo štetu samima sebi.
Svojim djelovanjem, Vučić javno potvrđuje da je opstanak BiH (sa oba njena entiteta) i funkcionalna BiH, najveći državni interes Srbije i najveći srpski nacionalni interes. Insistirajući na tom konceptu, Vučić demonstrira da nema mjesta stereotipima o navodnim teritorijalnim pretenzijama Srbije spram BiH.
BiH jeste prostor na kojem spoljna politika Srbije ima šanse za najveće uspjehe i ta prilika je stopostotno iskorištena. Svijet vidi jedno novo lice Srbije, koja se nezadrživo približava Zapadu.
Veoma bitno je da takva Vučićeva politika nalazi sve više sagovornika među Bošnjacima, a da njihov nesporni lider Bakir Izetbegović uviđa ogroman značaj bošnjačkosrpskog približavanja. Izetbegović je poslednjih mjeseci i sam napravio niz kvalitetnih političkih koraka u tom pravcu.
Nisu to, po njega, bile lake odluke, kao ni po Vučića uostalom, ali neophodnost završetka “Zamrznutog rata”, ultimativnost okončanja bošnjačkosrpskog međusobnog satiranja (za oba naroda to znači početak konačnog kraja marginalizacije među evropskim narodima) dobila je prednost nad njihovim ličnim političkim interesima. Koje bi najlakše artikulisali podgrijavanjem mržnje i sukoba, što bi njima donijelo ličnu korist, ali bi narode zauvijek marginalizovalo.
Investiciona konferencija o Srebrenici, koja je okupila vrh Srbije, BiH i njenih entiteta, nesporna je i snažna demonstracija odlučnosti zvaničnog Beograda i političkih im partnera iz Sarajeva da se “Zamrznuti rat” konačno završi. Tim snažnija, jer se dešava svega četiri mjeseca nakon brutalnog napada na srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji se desio u Srebrenici. Upravo je Vučić učinio najviše da taj dramatični događaj ne dobije efekte kakve su priželjkivali njegovi inspiratori/organizatori/dodavači&navijači, već da dodatno posluži za učvršćivanje odluke o normalizaciji odnosa Srbije i BiH, Srba i Bošnjaka.
Pomirenje Srba i Bošnjaka jedna je od esencijalnih tački Vučićeve politike, jer razumije da nosi potpunu relaksaciju odnosa u BiH i stabilizaciju Sandžaka u Srbiji.
I Srbija i BiH unapređivanjem odnosa, stalnim koračanjem ka pomirenju, dobijaju priliku da 20 godina nakon rata iz njega zaista izađu i u duhovnom smislu, što predstavlja najkrupniji dobitak. I kartu za budućnost.
Takav politički hodogram jedino je prirodan, jer je i po Bošnjake i po Srbe, dva najveća naroda u BiH, kontraproduktivno da nastave sa sudaranjem, kao u proteklih četvrt vijeka, nanoseći isključivo štetu samima sebi.
Svojim djelovanjem, Vučić javno potvrđuje da je opstanak BiH (sa oba njena entiteta) i funkcionalna BiH, najveći državni interes Srbije i najveći srpski nacionalni interes. Insistirajući na tom konceptu, Vučić demonstrira da nema mjesta stereotipima o navodnim teritorijalnim pretenzijama Srbije spram BiH.
BiH jeste prostor na kojem spoljna politika Srbije ima šanse za najveće uspjehe i ta prilika je stopostotno iskorištena. Svijet vidi jedno novo lice Srbije, koja se nezadrživo približava Zapadu.
Veoma bitno je da takva Vučićeva politika nalazi sve više sagovornika među Bošnjacima, a da njihov nesporni lider Bakir Izetbegović uviđa ogroman značaj bošnjačkosrpskog približavanja. Izetbegović je poslednjih mjeseci i sam napravio niz kvalitetnih političkih koraka u tom pravcu.
Nisu to, po njega, bile lake odluke, kao ni po Vučića uostalom, ali neophodnost završetka “Zamrznutog rata”, ultimativnost okončanja bošnjačkosrpskog međusobnog satiranja (za oba naroda to znači početak konačnog kraja marginalizacije među evropskim narodima) dobila je prednost nad njihovim ličnim političkim interesima. Koje bi najlakše artikulisali podgrijavanjem mržnje i sukoba, što bi njima donijelo ličnu korist, ali bi narode zauvijek marginalizovalo.
Važno je istaći da Vučić ne bi uspio mnogo učiniti na ovoj platformi da nije bilo spremnosti Saveza za promjene da snažno stane na isti put i njihovog rada na istom polju.
Beogradu je bio neophodan saveznik među Bošnjacima, ali i među Srbima i sretna je okolnost da su ih imali.
Kao što je vrlo vrlo loše i zabrinjavajuće da je najveća prepreka srpskobošnjačkom pomirenju Milorad Dodik, koji iz svojih sebičnih ličnih interesa istrajno radi na urušavanju postignutog.
Premijer Srbije, tokom svoje poslednje posjete Srebrenici, dodatno je demolirao Dodikovu politiku i njegove napore na rasturanju BiH učinio deplasiranim, nepotrebnim, ništavnim.
Dodikova rigidna, radikalna i laživa platforma je još jednom javno i snažno (drug put u sedam dana) prokazana besmislenom i dodatno odgurnuta ka deponiji.
Srbija ne stoji iza preopasnih anticivilizacijskih i antisrpskih Dodikovih avantura i njegovih secesionističkih izleta, koji jesu lažni bez izuzetka, ali su i istinska prepreka bilo kakvom napretku u BiH. I kamen oko vrata i Srbima i Republici Srpskoj i Srbiji.
Pokazalo se da Dodikovo djelovanje nije politika, već katastrofa; Da nije odbrana nikakvih nacionalnih interesa, već njihovo žrtvovanje za pokušaj spasavanja ličnih potreba vođa ovdašnjeg plutokratskog društva.
Dodika je pregazilo vrijeme, okolnosti i nove politike. On je, definitvno, političar prošlosti i toj prošlosti i pripada.
Beogradu je bio neophodan saveznik među Bošnjacima, ali i među Srbima i sretna je okolnost da su ih imali.
Kao što je vrlo vrlo loše i zabrinjavajuće da je najveća prepreka srpskobošnjačkom pomirenju Milorad Dodik, koji iz svojih sebičnih ličnih interesa istrajno radi na urušavanju postignutog.
Premijer Srbije, tokom svoje poslednje posjete Srebrenici, dodatno je demolirao Dodikovu politiku i njegove napore na rasturanju BiH učinio deplasiranim, nepotrebnim, ništavnim.
Dodikova rigidna, radikalna i laživa platforma je još jednom javno i snažno (drug put u sedam dana) prokazana besmislenom i dodatno odgurnuta ka deponiji.
Srbija ne stoji iza preopasnih anticivilizacijskih i antisrpskih Dodikovih avantura i njegovih secesionističkih izleta, koji jesu lažni bez izuzetka, ali su i istinska prepreka bilo kakvom napretku u BiH. I kamen oko vrata i Srbima i Republici Srpskoj i Srbiji.
Pokazalo se da Dodikovo djelovanje nije politika, već katastrofa; Da nije odbrana nikakvih nacionalnih interesa, već njihovo žrtvovanje za pokušaj spasavanja ličnih potreba vođa ovdašnjeg plutokratskog društva.
Dodika je pregazilo vrijeme, okolnosti i nove politike. On je, definitvno, političar prošlosti i toj prošlosti i pripada.
Iz te prošlosti ga ne može vratiti ni njegov mentor Dragan Čović, koji nije bio u Srebrenici, već u Vatikanu. Poruka je to ignorisanja spram srpskobošnjačkih napora stabilizacije BiH. Koje Čović i Dodik najviše opstruišu.
Vatikan nije baš jaka adresa za Čovićevu spin posjetu, kojom je želio omalovažiti skup Srbije i BiH, jer se i Papa Franja već duže vrijeme polako, ali sigurno, distancira od Hrvatske.
Papa to čini, jer ta zemlja nije previše bitna u katoličkom svijetu (premda je na ovim prostorima ta percepcija potpuno drugačija. I nije tačna), a dodatni razlog je činjenica i da Papa Franja nije German niti Sloven, što je itekako bitno za ove postavke.
U ovom dijelu Evrope Srbija je preuzela vodeću ulogu, a BiH sve više prepoznaje svoju šansu da iskoristi geopolitičke prednosti koje ima i ubrza svoj put ka evropskim standardima, samim tim i Evropi. I što ne reći NATO.
Činjenica je da je Zagreb u sve dubljoj i dubljoj sjeni Beograda, sada i Sarajeva i u vremenu koje dolazi, ta sjena će biti sve hladnija. Dodatno će tome doprinijeti izuzetno složena politička situacija u Hrvatskoj, nastala nakon izbora na kojima su tradicionalni blokovi SDP-a i HDZ-a teško poraženi, dok pobjednički MOST sam ne može oformiti novu vladu.
Jedino rukovodstvo Republike Srpske ništa od rečenog niti je vidjelo niti vidi, a ovaj put bar je izostalo poniženje kao što je bio prijem Kolinde Grabar Kitarović u Palati Predsjednika (12.09.o.g.), dan prije nego što je ona (u Jajcu) proslavila progon (i pomor) srpskog življa iz 13 krajiških opština.
Nikako to ne znači da rukovodstvo RS neće ponovo krenuti da ojačava slabašnu i defanzivnu hrvatsku spoljnu politiku svjesnim nanošenjem štete i BiH i Srbiji.
Vatikan nije baš jaka adresa za Čovićevu spin posjetu, kojom je želio omalovažiti skup Srbije i BiH, jer se i Papa Franja već duže vrijeme polako, ali sigurno, distancira od Hrvatske.
Papa to čini, jer ta zemlja nije previše bitna u katoličkom svijetu (premda je na ovim prostorima ta percepcija potpuno drugačija. I nije tačna), a dodatni razlog je činjenica i da Papa Franja nije German niti Sloven, što je itekako bitno za ove postavke.
U ovom dijelu Evrope Srbija je preuzela vodeću ulogu, a BiH sve više prepoznaje svoju šansu da iskoristi geopolitičke prednosti koje ima i ubrza svoj put ka evropskim standardima, samim tim i Evropi. I što ne reći NATO.
Činjenica je da je Zagreb u sve dubljoj i dubljoj sjeni Beograda, sada i Sarajeva i u vremenu koje dolazi, ta sjena će biti sve hladnija. Dodatno će tome doprinijeti izuzetno složena politička situacija u Hrvatskoj, nastala nakon izbora na kojima su tradicionalni blokovi SDP-a i HDZ-a teško poraženi, dok pobjednički MOST sam ne može oformiti novu vladu.
Jedino rukovodstvo Republike Srpske ništa od rečenog niti je vidjelo niti vidi, a ovaj put bar je izostalo poniženje kao što je bio prijem Kolinde Grabar Kitarović u Palati Predsjednika (12.09.o.g.), dan prije nego što je ona (u Jajcu) proslavila progon (i pomor) srpskog življa iz 13 krajiških opština.
Nikako to ne znači da rukovodstvo RS neće ponovo krenuti da ojačava slabašnu i defanzivnu hrvatsku spoljnu politiku svjesnim nanošenjem štete i BiH i Srbiji.
