piše: Slobodan Vasković
Branislav Borenović dočekao je svoj zvjezdani trenutak - izabran je za predsjednika Partije demokratskog progresa.
Taj trenutak ne treba da mu kvari ni dinastički način izbora - Mladen Ivanić je Borenovića godinama pripremao za naslednika i istih tih godina temeljno uklanjao sve moguće aspirante/potencijalne konkurente na PDP-ov presto - pošto bi svaki drugi način značio i pucanje PDP-a po brojnim interesnim/regionalnim šavovima.
Da li je PDP trebalo da ima više kandidata za predsjednika i da se na taj način demonstrira unutarstranačka demokratija i različitost u pristupu društvu i njegovim problemima? Nije, jer PDP nema kapaciranost za takvu unutarstranačku trku, niti unutar partije postoje značajnije ideološke frakcije, kao ni one koje bi sukobile mišljenja oko ekonomskih/privrednih/finansijskih programa…
Sve je to itekako poznato Ivaniću iz prostog razloga što je on PDP baždario prema sebi, preciznije na način da njime suvereno vlada, bez obzira kako stajao na političkoj rejting skali. I bez obzira da li PDP bio ili ne u vlasti.
Ivanić je posao inauguracije svog naslednika uradio odlično, tu nema dileme. I uspio je sačuvati PDP od osipanja i turbulencija, koje su i prirodne i logične u situacijama promjene rukovodstva. (Šteta je što Ivanićeva politika nije ni blizu temeljna kao što je to bio njegov pristup izboru sopstvenog naslednika, ali to je već druga tema).
Sasvim je drugo pitanje da li je Ivanić dobro izabrao?
Postoji dosta skepse u miljeu političara po tom pitanju i nemali broj je onih što smatraju da Borenović nije dobar izbor, da nema kapaciranosti za vođenje stranke. Ovakve ocjene stavio bih u odjel političke zavisti/zajedljivosti; Neprihvatanja smjene generacija kao nužne i neophodne činjenice, prijeko potrebne kako bi se propalo društvo bar pokušalo pokrenuti.
Borenović je, izvan svake razumne sumnje, najbolji mogući izbor koji je mogao napraviti Ivanić; Istina je da unutar PDP-a postoji još nekoliko funkcionera koji bi, takođe, bili dobar izbor, ali nijedan od njih nije mlad kao Borenović.
Uz to, Borenović je ovladao tehnikama rukovođenja, nije bez karaktera, snažno je nacionalno opredijeljen, bez trunke radikalizma/šovinizma, pragmatik je, nije ni bez čvrstine, sasvim solidno procjenjuje tok politike, ima korektne odnose sa političkim partnerima/suparnicima, dobre odnose i solidna uporišta na Zapadu, Istoku, ali i u Beogradu. Na kraju krajeva, Ivanić ga je godinama “školovao” za predsjednika stranke i vrijeme je da Borenović demonstrira šta je naučio o vođstvu. To je, ujedno, i njegova najveća mana i prepreka, jer će u vremenu koje dolazi stalno biti poređen sa Ivanićem i guran u njegovu sjenku, i kada to zaslužuje i kada ne.
Na ovom mjestu onaj zvjezdani trenutak sa početka teksta prestaje, a Borenović već prvim predsjedničkim radnim danom ulazi u velika, zaista teška, politička iskušenja. I u stranci i u političkom životu BiH/RS.
Prvo pitanje na koje Borenović mora pružiti odgovor kako sebi, tako i javnosti jeste: Koliko je Ivanić iskren u svojoj namjeri da se povuče sa čela PDP-a?
To pitanje inicira čitav set dodatnih: Od onog da li je riječ samo o Ivanićevom koraku unatrag, kako bi svu odgovornost u ovim izuzetno teškim vremenima svalio na Borenovića, a on i dalje suvereno vodio stranku, do onog da li Ivanić ima namjeru da u bliskoj budućnosti počasnu predsjedničku ulogu zamijeni ponovo onom suštinskom, operativnom?
Nedostatak bilo kakvih jačih turbulencija unutar PDP-a tokom “predsjedničke tranzicije”, ukazuje da je dosta veliki broj onih u stranci koji smatraju da će Ivanić, i nakon izbora Borenovića, i dalje biti Alfa mužjak što o svemu odlučuje. Činjenica je da ima onih koji nisu presretni izborom Borenovića, ali se nisu usudili udariti na njega, plašeći se Ivanića!
Takvo stanje nesporno će na početku Borenovićeve vladavine dovesti do dualizma u vrhu PDP-a, jer će narečeni i dalje nastaviti da djeluju po principu da je promjena formalna i da je Borenović i dalje u formatu Ivanićevog najbližeg pratioca i ništa više; Doživljaj dodatno pojačava što je Ivanić počasni predsjednik, ali i što obnaša veoma bitnu poziciju srpskog člana Predsjedništva BiH, pa je njegova politička snaga neupitna, kao i uticaj.
Nema ništa nelogično u ovakvom ponašanju dijela funkcionera PDP-a, ali to, ujedno, znači da tranzicija vlasti u toj stranci nije završena samim činom dodjele predsjedničke funkcije, jer Borenović tek treba da preuzme punu vlast u stranci i ovlada njenim organima. Ivanićevo djelovanje i po tom pitanju ključno je za uspješnu implementaciju Borenovićevog predsjedničkog mandata: Ukoliko on svojim djelovanjem pokaže da je “NE” odgovor na set navedenih pitanja, onda će drugi dio tranzicije vlasti u PDP-u biti uspješan i Borenović će imati priliku da politički djeluje; Bude li suprotno, postaće samo još jedna u nizu žrtava Ivanićevog (preličnog) shvatanja politike i svoje pozicije u njoj. To što bi u takvom raspletu bio najveća žrtva slaba bi mu bila utjeha.
I izvan PDP-a će se pozorno posmatrati ovaj dio tranzicije, štaviše za vjerovati je da će se čak i opstruisati, kako bi Borenovićeva ulaznica za sto onih koji odlučuju bila što skuplja.
Tek nakon razrješenja ovih dilema/pitanja Borenović može razmišljati šta i kako dalje sa PDP-om: Da li nastaviti sa politikom stranke jednog lica (svog, koje bi neodoljivo podsjećalo na M.I.), koja češće djeluje kao interesna organizacija, a ne politički mehanizam ili, pak, krenuti u stvaranje kompleksne političke partije, koja neće biti omeđena hedonizmom njenog lidera?!
Vezani tekst: Smjena generacija i skuvana žaba
http://slobodanvaskovic.blogspot.com/2015/10/smjena-generacija-i-skuvana-zaba_14.html
Da li je PDP trebalo da ima više kandidata za predsjednika i da se na taj način demonstrira unutarstranačka demokratija i različitost u pristupu društvu i njegovim problemima? Nije, jer PDP nema kapaciranost za takvu unutarstranačku trku, niti unutar partije postoje značajnije ideološke frakcije, kao ni one koje bi sukobile mišljenja oko ekonomskih/privrednih/finansijskih programa…
Sve je to itekako poznato Ivaniću iz prostog razloga što je on PDP baždario prema sebi, preciznije na način da njime suvereno vlada, bez obzira kako stajao na političkoj rejting skali. I bez obzira da li PDP bio ili ne u vlasti.
Ivanić je posao inauguracije svog naslednika uradio odlično, tu nema dileme. I uspio je sačuvati PDP od osipanja i turbulencija, koje su i prirodne i logične u situacijama promjene rukovodstva. (Šteta je što Ivanićeva politika nije ni blizu temeljna kao što je to bio njegov pristup izboru sopstvenog naslednika, ali to je već druga tema).
Sasvim je drugo pitanje da li je Ivanić dobro izabrao?
Postoji dosta skepse u miljeu političara po tom pitanju i nemali broj je onih što smatraju da Borenović nije dobar izbor, da nema kapaciranosti za vođenje stranke. Ovakve ocjene stavio bih u odjel političke zavisti/zajedljivosti; Neprihvatanja smjene generacija kao nužne i neophodne činjenice, prijeko potrebne kako bi se propalo društvo bar pokušalo pokrenuti.
Borenović je, izvan svake razumne sumnje, najbolji mogući izbor koji je mogao napraviti Ivanić; Istina je da unutar PDP-a postoji još nekoliko funkcionera koji bi, takođe, bili dobar izbor, ali nijedan od njih nije mlad kao Borenović.
Uz to, Borenović je ovladao tehnikama rukovođenja, nije bez karaktera, snažno je nacionalno opredijeljen, bez trunke radikalizma/šovinizma, pragmatik je, nije ni bez čvrstine, sasvim solidno procjenjuje tok politike, ima korektne odnose sa političkim partnerima/suparnicima, dobre odnose i solidna uporišta na Zapadu, Istoku, ali i u Beogradu. Na kraju krajeva, Ivanić ga je godinama “školovao” za predsjednika stranke i vrijeme je da Borenović demonstrira šta je naučio o vođstvu. To je, ujedno, i njegova najveća mana i prepreka, jer će u vremenu koje dolazi stalno biti poređen sa Ivanićem i guran u njegovu sjenku, i kada to zaslužuje i kada ne.
Na ovom mjestu onaj zvjezdani trenutak sa početka teksta prestaje, a Borenović već prvim predsjedničkim radnim danom ulazi u velika, zaista teška, politička iskušenja. I u stranci i u političkom životu BiH/RS.
Prvo pitanje na koje Borenović mora pružiti odgovor kako sebi, tako i javnosti jeste: Koliko je Ivanić iskren u svojoj namjeri da se povuče sa čela PDP-a?
To pitanje inicira čitav set dodatnih: Od onog da li je riječ samo o Ivanićevom koraku unatrag, kako bi svu odgovornost u ovim izuzetno teškim vremenima svalio na Borenovića, a on i dalje suvereno vodio stranku, do onog da li Ivanić ima namjeru da u bliskoj budućnosti počasnu predsjedničku ulogu zamijeni ponovo onom suštinskom, operativnom?
Nedostatak bilo kakvih jačih turbulencija unutar PDP-a tokom “predsjedničke tranzicije”, ukazuje da je dosta veliki broj onih u stranci koji smatraju da će Ivanić, i nakon izbora Borenovića, i dalje biti Alfa mužjak što o svemu odlučuje. Činjenica je da ima onih koji nisu presretni izborom Borenovića, ali se nisu usudili udariti na njega, plašeći se Ivanića!
Takvo stanje nesporno će na početku Borenovićeve vladavine dovesti do dualizma u vrhu PDP-a, jer će narečeni i dalje nastaviti da djeluju po principu da je promjena formalna i da je Borenović i dalje u formatu Ivanićevog najbližeg pratioca i ništa više; Doživljaj dodatno pojačava što je Ivanić počasni predsjednik, ali i što obnaša veoma bitnu poziciju srpskog člana Predsjedništva BiH, pa je njegova politička snaga neupitna, kao i uticaj.
Nema ništa nelogično u ovakvom ponašanju dijela funkcionera PDP-a, ali to, ujedno, znači da tranzicija vlasti u toj stranci nije završena samim činom dodjele predsjedničke funkcije, jer Borenović tek treba da preuzme punu vlast u stranci i ovlada njenim organima. Ivanićevo djelovanje i po tom pitanju ključno je za uspješnu implementaciju Borenovićevog predsjedničkog mandata: Ukoliko on svojim djelovanjem pokaže da je “NE” odgovor na set navedenih pitanja, onda će drugi dio tranzicije vlasti u PDP-u biti uspješan i Borenović će imati priliku da politički djeluje; Bude li suprotno, postaće samo još jedna u nizu žrtava Ivanićevog (preličnog) shvatanja politike i svoje pozicije u njoj. To što bi u takvom raspletu bio najveća žrtva slaba bi mu bila utjeha.
I izvan PDP-a će se pozorno posmatrati ovaj dio tranzicije, štaviše za vjerovati je da će se čak i opstruisati, kako bi Borenovićeva ulaznica za sto onih koji odlučuju bila što skuplja.
Tek nakon razrješenja ovih dilema/pitanja Borenović može razmišljati šta i kako dalje sa PDP-om: Da li nastaviti sa politikom stranke jednog lica (svog, koje bi neodoljivo podsjećalo na M.I.), koja češće djeluje kao interesna organizacija, a ne politički mehanizam ili, pak, krenuti u stvaranje kompleksne političke partije, koja neće biti omeđena hedonizmom njenog lidera?!
Vezani tekst: Smjena generacija i skuvana žaba
http://slobodanvaskovic.blogspot.com/2015/10/smjena-generacija-i-skuvana-zaba_14.html
