понедељак, 30. новембар 2015.

24 časa Beograda

piše: Slobodan Vasković

Samo što sam stigao u Beograd - Drama. Poligraf; Vučić ga je prošao kao “pored kioska”, na Pink-u Specijalni program, uhapšen Siniša Milić iz Šekovića…

 Nisam kofer ni raspakovao, a već saznajem da je Milić trenutno angažovan kao tjelohranitelj nekih vrlo opasnih Crnogoraca u Beogradu, da je istjeran iz SAJ-a zbog šverca cigareta, da jeste pratio crnogorskog Luku, da je vozio džipove, bio pun “kao brod”, da je “spreman momak”… I da nikada nije bio pripadnik MUP RS, iako se tvrdi drugačije.

Milić nije za potcijeniti, iako mi je sve nekako prenaduvano, ali ne bih se smio ni zakleti da je riječ o buri u čaši vode.

U nekom lijevom kineskom restoranu, masa svijeta guta lijevu kinesku hranu, niko se ne uzbuđuje, a vijesti prestižu jedna drugu, interesuje me banjalučka konklava sa koje dima nema satima… Gutam i ja argentino piletinu, kupus podobro pocrnio po rubovima, kari kao cement, nudle ko zna od čega su, ali, za razliku od ostatka, djeluju pristojno. Ili mi je samo pripala muka što ni u nedeljno popodne nemam mira od istorije i njenih posledica.

Dođe mi da sam sebe nabijem nogom od muke - gdje god stignem krene nekakva istorija.

Nalazim se sa Sinom, što mi maksimalno popravlja dan; Slušamo nekakve repere dok se vozimo da on pojede “najbolji burger u BG”; Iz zajebancije obojica siječemo vazduh lagano šakom; “Bate” nam je stalno u vazduhu, Nema pojma šta je na Pinku, još manje na konklavi, Visok je datum, gorivo mu je na rezervi…, sutra će biti bolje, dnevnice za put, svirke tu i tamo, policija na svakom koraku, “Arena” je opkoljena, uskoro dolaze Keri i Lavrov.

“Pusti mi neke vijesti, jebeš repere”!
“Jebeš vijesti, došao si da se opustiš. I ti imaš pravo na dan bez vijesti”.
“Ali, hapšenje…”,
 “Padre, zajebi hapšenje, burger je fenomenalan”.

Rep šiba dalje, guta burger, parkiramo, vučemo se Knez Mihajlovom, nije mi ni do čega, nazad u hotel, upravo je živi prenos na BNTV. 

Konklava je u Banjaluci završena, dimi se samo iz ušiju prisutnih “kardinala”. Nije bilo baš veselo, bilo je tu i udaranja, ali se izvan teme nije išlo. Režimski mediji forsiraju Referendum. Šupljiranje. Rakova djeca jedva su čekala razlaz.

Ukucavam tekst, noć je masna, jutro dupla kafa, sunce zubato, ali grije, doručak u “Boutique”; Nije baš jeftino, ali bar ocvalog kupusa nema.

Tri specijalca sa dugim cijevima upijaju sunce u Knez Mihajlovoj, pogled na njih baš i ne prija. Masa hoda praveći se da ih ne primjećuje.

Sjeda kraj mene relativna Bucka: Bunda, Crni Šešir, Crne postavljene čizme.
“Dobar dan”!
“Dobar dan”, pristojan sam prema Bucki u Bundi.
“Oprostite, tek sam stigla ovdje…”.
“Upravo odlazim”. 

Bucka nije sva svoja, čim joj ja u ovim godinama izgledam kao pristojna lovina.

Iz izloga mame patike, cipele, jakne, mjenjačnice, pekare, restorani…

Na početku Knez Mihajlove pianino, za njim pijanistica, kraj nje violinista. Valcer. Snimam sve mobilnim, kadriram, slikam… Prekrasno.

Odlazim niz ulicu, dva beskućnika pjevaju bosanske sevdalinke. Vokal i tamburica. Iza njih stari ruksak, pred njima kartonska kutija. Ponovo mobilni, isti proces.

U utorak ću to da pustim kao “Beogradske sličice”. Čim uhvatim Bokija da smontira.

Prije odlaska još par kafa, tek da saznam da su Poligraf, Pink, Milić… priprema za obračun sa Zoranom&co. Bar tako tvrde obaviješteni.

Svejedno mi je, valcer me oduševio, Beskućnici podjednako. Konačno pravi sadržaj u 24 časa. Nemanja je u pravu. Imam i ja pravo na dan bez vijesti.