piše: Slobodan Vasković
Prije četiri godine, Visoki Funkcioner Dodikove Familije
mi je, tokom kafanskog razgovora (sto do stola) i rasprave o mom načinu
tretiranja Režima, rekao: „Slušaj Vaskoviću, ja bih dao život za Milu“!
„Ti i treba da daš život za Dodika, jer ti je omogućio
da dođeš do miliona i privilegija kakvih se nisi usudio sanjati. I koje svakako
ne zaslužuješ, jer do 2006. si jedva preživljavao, a sada se razbacuješ
milionima“, odgovorio sam na njegovu konstataciju.
To je jedina stvar oko koje smo se složili, a po svim
ostalim pitanjima svako je ostao na svojim pozicijama, koje nisu promijenile ni
njegove produžene viljamovke, a ni moje kratke kafe.
Od tada me kopka pitanje ko je spreman da žrtvuje
život za Dodika?
Danas je to pitanje aktuelnije nego ikad i mnogo kompleksnije
nego prije četiri godine, jer ono u punom obimu glasi: Ko je danas spreman da
žrtvuje sopstveni život za Dodika, Budu Stankovića, Mileta Radišića, Slobu Stankovića, Miću Kalderu,
Ranka Škrbića, Mladena Milanovića Kaju, Dragana Vasiljevića, Dragana Đurića, Ljubu
Ćubića, Dragana Čičića, Zorana Tegeltiju, Nikolu Špirića, Zdravka Cvjetinovića,
Braću Čolović, Aleksandra Džombića, Miloša Čubrilovića Čubrija, Velibora Šotru,
Zorana Stevanovića... brojne druge što su razorili Republiku Srpsku i njene
ekonomske, privredne, finansijske... potencijale?
Danas je odgovor na to pitanje urgentan, jer, izvan
svake razumne sumnje, Dodikova politika „izazivanja kriza“ vodi direktno u
teške incidente, koji ne isključuju upotrebu oružja.
Od lanjskih oktobarskih izbora do danas Dodik
svakodnevno insistira na razvaljivanju BiH, njenih institucija, na rušenju
Dejtonskog sporazuma, na stvaranju Trećeg entiteta, na otcjepljenju, a spinovi
tipa džaferović, ugrožena bezbjednost, svakodnevno otkrivanje, stvaranje i
promovisanje novih neprijatelja, SNSD-ova
Deklaracija o slobodnoj i samostalnoj RS..., samo su gorivo za održavanje
permanentne Krize visokog nivoa.
Kriza i krize neophodni su Dodiku za potvrđenje
sopstvenog statusa, zaustavljanje pada rejtinga, odvlačenje pažnje od opšteg
siromaštva, besperspektivnosti, beznađa... prouzrokovanih temeljnom pljačkom.
One su posebno opasne, jer su uspostavljene na vrlo
vrlo osjetljivim međuetničkim tačkama dodira, gdje se svjesno izazivaju, kako
bi imale što razorniji efekat.
Održavanje
Krize in continuo jedina je konstanta
Dodikove politike, sve ostalo je u rusvaju, adhok, jeftina improvizacija i
satruli populizam.
Od
svih SNSD-ovih politika preostala je jedino ova rušilačka koja najteže
posledice ima upravo po Republiku Srpsku, iako je, navodno, usmjerena protiv
BiH.
Dodik
svojom politikom “Teške Krize” šalje poruku Zapadu: “Prihvatite me ponovo i opet
mi dajte pare ili ću Vam napraviti velike probleme”!
On,
jednostavnije rečeno, pokušava ucijeniti Zapad, što je van pameti i dokaz
njegove potpune političke izgubljenosti.
Zapad
je nemoguće ucijeniti sa pozicija jednog entiteta, čak i sa pozicija države.
Posebno je to nemoguće učiniti u bilo kojoj situaciji, a tek nije u ovako
užarenoj globalnoj, koja je dovela do velikih vatri nedaleko od granica BiH.
Ta
bitka je unaprijed izgubljena. Ne bi bio problem što je Dodikovo ponašanje
politički suicidno, kada bi se ticalo samo njega.
Kvaka
je u tome što Dodik teritoriju i narod RS drži kao taoce u svojoj konfrontaciji
sa gotovo cijelim Svijetom. I spreman ih je žrtvovati za trenutak kada će ući u
avion i pobjeći odavde. A sva njegova politika Krize vodi ka tome. Uz opasku da
će iz aviona vidjeti velike vatre koje je svojim suludim ponašanjem zapalio.
Dodik
je svjestan ove činjenice, ali neće odustati od Krize, jer nema kud.
Potvrđuje
to i njegov udar i pokušaj puča u SDS-u, preko Ološa i Ostataka najcrnje
udbaške aure u toj stranci.
SDS
je Dodiku potreban kao “ljudski štit”, koji će žrtvovati u svom ratu sa
Svijetom i nemilosrdno ga, ako mu dopadne, potrošiti u minskim poljima nakazne
politike koja je lično zasijao.
SDS
je potreban Dodiku da bi produžio vrijeme do ulaska u avion, pošto je ostalo
još ponešto za uništiti.
Da
budem potpuno precizan: Za Dodika ništa ne znači šest, sedam poslanika koji bi
napustili SDS i pridružili mu se; Njemu je neophodan kompletan SDS kako bi (nada
se) otklonio mogućnost političke artikulacije sve većeg nezadovoljstva građana
preko te stranke, kako bi pokušao ući u vlast na bh. nivou i stavio ponovo agencije
gonjenja pod kontrolu i spriječio njihov rad na djelima privrednog kriminala,
kako bi se pokušao dočepati nekog novca iz Zapadnih fondova za kupovinu
socijalnog mira… Sve u cilju očuvanja enormnog bogatstva koje posjeduju
On&Familija.
Ono
što Dodik ne razumije je da njegovu vrlo vrlo lošu poziciju ne bi popravilo
osvajanje SDS-a i ovladavanje tom strankom preko projektovanih marioneta. Samo bi
joj ojačalo odavno obuvene betonske čizme.
Nije
čudno Dodikovo nerazumijevanje, jer njegovi postupci svjedoče o neprihavatanju mnogo
puta na ovim prostorima potvrđene istine da generatori Kriza uvijek izgube
mogućnost upravljanja njom i da se Kriza, u pravilu, okrene protiv onih što su
je produkovali. Tu nema izuzetaka, pa neće biti ni sa Krizom kojom (sve manje) upravlja
Dodik.
To
nas dovodi do pitanja koliko je daleko trenutak “Ulaska u avion”?
Zavisi
od svakog ko živi u RS/BiH i odgovora na jedno drugo pitanje: Ko je spreman da žrtvuje
sopstveni život za Dodika, Budu Stankovića, Mileta Radišića, Slobu Stankovića, Miću Kalderu,
Ranka Škrbića, Mladena Milanovića Kaju, Dragana Vasiljevića, Dragana Đurića, Ljubu
Ćubića, Dragana Čičića, Zorana Tegeltiju, Nikolu Špirića, Zdravka Cvjetinovića,
Braću Čolović, Aleksandra Džombića, Miloša Čubrilovića Čubrija, Velibora Šotru,
Zorana Stevanovića... brojne druge što su razorili Republiku Srpsku i njene
ekonomske, privredne, finansijske... potencijale?
Oni, bez ostatka, računaju na živote svih u RS/BiH i
nikako na sprečavanje puta ka Avionu.
Umjesto nuđenja odgovora, zaključak: Što se tiče Visokog
Funkcionera Dodikove Familije, ubijeđen sam da ni prije četiri godine, (a ni
danas) ni u snu nije ozbiljno pomislio da bi „dao život za Milu“. Iz njega je
govorila viljamovka, a iz Glave Familije odavno govori samo Zlo!
