piše: Slobodan Vasković
Skupština SDS-a dala je više od
očekivanog. Ta stranka je kroz Deklaraciju „Obnova društva za sigurnu budućnost
Republike Srpske“ potvrdila definitivni odmak od svake vrste radikalizma,
avanturizma, mitomanije i potpuno okretanje politici realnosti i pragmatizma; Privrženost
Dejtonskom mirovnom sporazumu i svijest o potrebi dubokih promjena u društvu.
Nije dovoljno politike
proklamovati, nužno ih je i materijalizovati: SDS jeste načinio prve značajne
korake u real-politici; novi, manje bolni, slijede, i to je već kontinuitet.
Ta dimenzija najmanje je
bremenita, za razliku od najavljene borbe za korjenite promjene u društvu.
Budimo realni, SDS ima vrlo malo resursa kojima može načiniti značajnije pomake
u ovom segmentu, ali i puzanje u tom pravcu nije zanemarivo. Bitno je da se
krene. Uz to, korjenite promjene su proces i svako ko očekuje čuda preko noći u
svijetu je iracionalnog.
Najveće probleme SDS će imati u
odbrani Dejtonskog sporazuma.
Paradoks je da njegovo rušenje nije
primarno inicirano iz političkog Sarajeva, koje nema ni snage ni volje za to;
Političko Sarajevo, koje se, prvenstveno, ogleda kroz prizmu stranaka sa
bošnjačkim predznakom danas je slabije nego ikad, fragmentirano na
političko-interesne sfere, koje ne obuhvataju RS, i u vremenu koje dolazi ta
fragmentacija će se nastaviti po linijama političke bliskosti (Turska, Teheran,
Vašington...) i linijama interesnih zona (Sarajevski krug dvojke, krug trojke,
krugovi izvan trojke).
Rušenje Dejtona snažno je produkovano
iz Republike Srpske, voluntarizmom SNSD-a i njihovog lidera Milorada Dodika. Vlast
RS najveći je neprijatelj Dejtona, koji je garant RS, i to je notorno. Za svoju
antidejtonsku politiku, SNSD/Vlast RS imaju snažnu podršku HDZ-a, što ih čini
agentima interesa Dragana Čovića.
Samo očuvanjem Dejtona SDS može
provesti i ostala dva cilja - realnu politiku stranke i načiniti prve korake ka
korjenitim promjenama društva, što, samo po sebi, znači da se politička bitka
sa SNSD-om, koju SDS već mjesecima jalovo vodi u Sarajevu, mora preseliti u Banjaluku.
Ukoliko se to ne učini odmah,
onda je SDS-ova Deklaracija samo spisak lijepih želja, umrlih njenim
usvajanjem.
U stranačkoj ravni, SDS je
napravio kvalitetan posao, jer je Ološ&Ostatke najcrnje udbaške aure (u toj
stranci) spriječio da je osvoje i izruče Dodiku.
Uz to, Ološ&Ostaci najcrnje
udbaške aure su se javno prokazali, što je, takođe, odličan posao. Na taj način
vrh SDS-a tačno zna gdje je Baš-Čelikovo jaje.
Problem nastaje kod spoznaje da
su to znali i dosad, ali da nisu preduzeli adekvatne mjere da ih onemoguće da
unutarstranačku jasno iskazanu demokratiju pokušaju iskoristiti za puč pod
Dodikovim patronatom.
Najveći krivac za to je
novi/stari predsjednik SDS-a Mladen Bosić. Samo zbog te činjenice (a ima ih
još) on nije ponovo zaslužio tu poziciju, ali kada se sagleda ko mu je bio
alternativa itekako je dobar izbor.
Bosić mora konačno raskrstiti sa
Lagranžovim tačkama i početi se kretati. U punom smislu te riječi, njenom
bukvalnom značenju.
Faktor vrijeme,
koje gotovo da i ne postoji na stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako je značajan
u BiH/RS, a sunovrat ekonomije, privrede, finansija; galopirajuće osiromašenje
građana, beznađe, besperpektivnost i sveopšti jad…, odavno su traumatično
dramatični.
Ukoliko SDS nastavi
da se ponaša kao da svi u RS imaju sve vrijeme ovog svijeta, iako ga uopšte
više nemaju, sve njihove javno iskazane dobre namjere i demonstrirana unutarstranačka
demokratija (i u ambijentu otvorenog napada Ološa), ostaće zakopane ispod
ruševina entiteta.
Riječ dvije i o gubitniku Mići
Mićiću, Mandžurijskom kandidatu Ološa&Režima za predsjednika SDS-a: Mićić
će u vremenu koje dolazi biti mjerna jedinica za političkog idiota. I to ne osnovna
mjerna jedinica, već njena Maksimalna vrijednost.
Mićić je sebi dozvolio da ga
nekolicina apsolutnih gubitnika, ličnosti bez ikakvog kredibiliteta, iskoriste
kao borbenog ovna sopstvenih interesa. Uz to, Mićić je sebi dozvolio da bude
kandidat grupe opasnih namjera i gusto izreckane drške pištolja, koju je odavno
pregazilo vrijeme, ali se ne miri sa tim.
Mićić koji je imao najudobniju
poziciju u SDS-u, zbog dobrih rezultata te stranke u Bijeljini/Semberiji,
podjednako snažnu kao što je i Bosićeva, taj status je smrvio zbog nekolicine
nezajažljivih materijalista ruku krvavih do lakata.
To se nikako ne odnosi na
članove Skupštine koji su glasali za njega, 95% njih, već na Šljam koji je prethodnih
dana govorio u Mićićevo ime.
Činjenica da je sebi dozvolio da
ga Ološ kandiduje, unaprijed ga je diskvalifikovala kao ozbiljnog kandidata. Rezultat
na Skupštini je to i pokazao.
Problem za Mićića je što je sam
sebi nanio ranu koja ne zacjeljuje, već će nastaviti da se širi.
Problem za Mićića je što nije
razumio da je bio i ostao političar lokalnih gabarita, solidnih menadžerskih sposobnosti
i što se nikada nije pomirio sa činjenicom da nema kapacitet da ćuti sat
vremena. A kamoli šta drugo!
