Često sam se selio i biće da zbog toga ne volim putovanja.
Raspirivanje vatre pod kotlićem u dvorištu za mene je dovoljna avantura i ne trebaju mi čuda Latinske Amerike i petrogradske bijele noći da bih vidio svijeta. Zavidim, naravno, onima koji su za sitne pare kupili kartu za putovanje transsibirskom željeznicom, onima koji su vidjeli raspjevane crnačke favele u Nju Orleansu i onima koji su tabanali prastarim kineksim drumovima, ali sve se teže pomjeram i krećem bilo kuda.
Čelinački izdavač i putopisac Boris Maksimović reći će da putovanje počinje tamo gdje prestaje udubnost, a meni baš ta udobnost nedostaje dok se, na primjer, u dva sata iza ponoći klackam sremskim njivama na povratku iz Beograda ili dok jezdim ka Neumu via nekakvog blata i zmijurina. Ili sjedište nije udobno ili saputnici nisu po mojoj mjeri - tek na put krećem kad drugog izbora nemam i kada mi je zaprijećeno zatvorskom kaznom.
U putu ne mogu da spavam, gotovo nikako ne mogu da čitam, pa uglavnom zvjeram kroz prozor. Ako krenem, recimo, koridorom ka Srbiji, onda vidim onaj pusti dio između Prnjavora i Dervente, potom potez između Dervente i Modriče koji je jednako strašan i usamljen u podne kao i u ponoć, dionicu između Modriče i Brčkog koja je napuštena, zaparložena i zatravljena, komad između Brčkog i Bijeljine koji je jadan, siv i čemeran.
Ne možeš da vjeruješ!
Takvo mjesto… Nisam uspio sve uslikati!
Pogledaj na šta to liči… Sve je to napucano, stari!
A znaš šta je najgore? Gore nema nikoga! Ima neki što to čuva i to je…
Znači nikog! Silne pare su u to skrhane, a nikog živog nema!
Pogledaj ti ovo!
Jednom godišnje valjda bude taj neki sabor, ima i spomenik palim borcima, a žive duše tu nema!
A do Doboja ima 30 kilometara…
I oni su to napravili gore kome, čemu?
Tako pusto zaključano stoji… A vidi kako napucano izgleda!
Ukoliko krenem prema Neumu, a u ovoj prilici sam prema Neumu išao dužom stranom, preko Vlašića, Busovače i Kiseljaka, vidim silnu šumetinu između Kotor Varoši i Kneževa, potom silnu šumetinu između Kneževa i Turbeta, a zatim i odvajanje za Paklarevo i Guču goru. U Kiseljaku, da ne bude da drvim samo po manjem, ali boljem bh. entitetu, silne kućerine podignute nakon rata i nikada dovršene, kućerine koje nikada nisu pokrivene, na koje nikada nije bačena fasada, koje nikada nisu zatvorene vratima i prozorima.
Stoje tako te kućerine jedna do druge, u ponekoj gori svjetlo, ispred neke je parkiran automobil, uz zid treće su složena drva, ali sve su one iste - podignute na brzinu i nedovršene. Niz od šest-sedam takvih kuća počinje i završava kakvom velelepnom vilom koju je, nema nikakve sumnje, podigao lokalni moćnik, jači privrednik ili viđeniji odbornik koji ima i porodičnu firmu, uglavnom drvoprerađivačku.
Pošto je televizija njima… Ima predajnik dvjesta metara od te crkve!
Oni su poslije rata… Nije bilo vode, pa su sproveli vodu od manastira do tog predajnika, a njima je televizija poklonila jedan kontejner za paljenje svijeća…
Bio je popis i fali taj kontejner i treba da se vidi gdje je taj kontejner…
Eto! Da se vidi da je to gore, taj kontejner… Kojeg je inače dao SFOR televiziji i koji ne vrijedi ništa, ali ima taj kontejner…
Eto, zbog toga…
A vidiš sve je to napucano, a žive duše gore…
Ko je to mogao dići tamo? Kome i čemu?
Nusput, što bi rekao moj dobri deda, vidim čudesne „objekte“, građevine koje su podignute nit' znaš zašto, nit' znaš krošto. Hale koje su pretvorene u galerije, galerije koje su pretvorene u stovarišta građevinskog materijala, stovarišta koja su postala vikendice. Vidim i druga čudesa, poput crkve koju je iznad Doboja, u nekakvim šumetinama, vidio moj kafanski drug dok sam mu pričao kako sam se često selio i da vjerovatno zbog toga ne volim putovanja.
Meni nije jasno kome se to podiglo? Gore niko ne ulazi…
Mi smo išli tri puta i živa roba nismo vidjeli…
A vidiš ti koliko je to i kako je zidano i šta sve…
I šta će sad to tako stajati gore onako? Ne radi se to tako, braco, ne radi…
