Te jeseni je u neuglednom sobičku preko puta škole, s one strane ulice gdje se nalazila kuća učitelja Stanka, otvoren prvi „sega mega“ klub. U memljivu prostoriju stala su četiri televizora, osam stolica i maleni astal sa foteljom u kojoj je drijemao i sa koje se povremeno dizao čika-Milan.
Isprva nismo znali šta se u tom sobičku kuva. Viđali smo starije, sedmake i osmake, kako mahnito pretrčavaju cestu za vrijeme velikog odmora ili nešto sporije nakon škole, ali nam nije bilo jasno kuda to zapravo gone. Oni su jurili u zadimljenu izbu da gataju nekakve mađije, mi smo žurili na kamenjare da hvatamo deverike i u toj jednačini nepoznatih naprosto nije bilo.
Ali, život je, što reče pisac, točak. U memljivu prostoriju, u neugledni sobičak, u zadimljenu izbu, jednog dana smo ušli i mi. Ne znam zašto, ne znam kako, ali smo ušli. Za prvim televizorom su sjedila dva osmaka. Stali smo iza njihovih leđa i zablenuli se u ekran na kojem su se dva čudna i čudovišna borca mašala makljala.
Bio je to naš prvi susret sa „Mortalom“. Lijevi je, ako se dobro sjećam, igrao sa Kabalom, desni sa Sub Zerom. Prvi je mlatio nekakvim kukama i slao pod noge protivnika vjetrenjače, drugi je zamrzavao protivnika da bi ga potom razornim aperktom vinuo pod nebesa. Ništa nam nije bilo jasno, ali dječacima u našim godinama obično je trebalo i manje da se zatelebaju.
Na zidu pored čika-Milanove fotelje bio je zalijepljen papir na kojem je jasno stajalo da je deset minuta uživanja pedeset para, dok za dinar može da se „šije“ i cijelih 20 minuta. Nastupilo je vrijeme štednje. Ostavili smo pecaljke, ostavili smo lopte, ostavili smo klikere i erotske časopise. Skupljali smo paru na paru, a onda sa dinarom ili sa dva jurili kao mahniti u memljivi sobičak.
Igrali smo dan za danom, veliki odmor za velikim odmorom. Nema šta nismo radili da se dokopamo velikog dinara ili malo manjih pedeset para. Kamčili smo od roditelja, molili smo djedove i ujake, skupljali smo puževe, perušali kukuruze (nadajući se da ćemo u prikolicama naći i bar jednu zgužvanu petodinarku koja se tada „metala“ međ’ klipove kao što se novčić stavlja u česnicu), cijepali drva, skupljali šljive…
Brzo smo postali stalni gosti zadimljene izbe. Ja sam se uglavnom tukao sa Kabalom i Kung Laom, Duško je volio pandura Strajkera, Davor se nije odvajao od Sonje Blejd i Miline (koju smo brzo posrbili i prozvali je Milenom), a Draženov „pik“ vazda su bili Baraka i čarobnjak koji jede duše Šang Tsung. Ali, uskoro ni to nije bilo dovoljno.
U Erdustkom sokaku, uz Predinu piceriju, a preko puta Antunovićevog podruma, živio je Kuvar. Išao je u osmi razred i bio je najbolji igrač „Mortala“ u selu. On je znao sve kombinacije tipki na džojstiku nakon kojih bi uslijedili razorni napadi. Dva puta gore, kocka, krug. L1, L2 i trougao. Naprijed, nazad, krug, krug.
U Kuvarovoj sveščici, koja je nesumnjivo postojala iako je niko nikada nije vidio, bili su zabilježeni svi trikovi gotovo svih „karaktera“. Nije njegov plajvaz bilježio samo kombinacije razornih napada nego i čuvenih „fatalitija“ koji su se dešavali na kraju igre. Tada bi pobjednik izvodio poseban trik, specijalno dizajniran napad, koji je bio krvav dvije, a zastrašujući četiri tone.
Kuvar je trikove, dabome, prodavao, ali za krupne novce. Ako smo morali da skupljamo pare dva dana za pola sata igre, onda smo morali duplo duže da ih skupljamo za jedan ili dva posebna napada. Kuvar je svima prodavao iste trikove, a za sebe je čuvao one najsnažnije, one koji su izazivali najviše divljenja kod naizgled nezainteresovanih kibicera i oduševljene publike. „Fatalitije“ je teško prodavao, „animalitije“ i „babalitije“ nikada.
Selom je tih dana kružila priča o Marasu, svojevrsnom pećinskom čovjeku koji živi u katakombama podno bajera i koji izlazi noću i ždere djecu koja sama češljaju mrak. Jedared sam ostao u memljivoj prostoriji duže nego što je trebalo i kući sam krenuo sam u zao i mračan čas.
Činilo mi se da iza svakog kestena u školskom parku viri Maras, pa sam odlučio da kući pođem dužom stranom, osvijetljenim Erdutskim sokakom, a ne šetalištem uz Dunav koje je cijelom dužinom bilo u pomrčini. Stajao sam pod kandelabrima i čekao da naiđe auto, a onda bih trčao sve dok farovi ne minu pored mene i dok ulica opet ne upadne u polumrak. Nabrao sam se tada straha za tri života. Možda me Maras nije proždrao to veče, ali je izjeo dobar komad moje ludačke strasti za „Mortalom“. Nije valjalo gubiti glavu zbog Kung Laovog šešira.
Prođe od tada, rekao bi Ćopić, konjica godina, a ja nikada više nisam sjeo u fotelju, dohvatio džojstik i „raspucao“ „Mortala“. Pogledao sam oba filma - onu budalaštinu iz 1995. godine i ovogodišnje bogohuljenje. Prije sedmicu-dvije „pao“ sam u Požarevac kod prijatelja koji u dnevnom boravku drži jednu od mnogih relikvija, stanoviti „play station“. Voli čovjek igrice, najviše avanture poput „Spajdermena“, a u „bazi“, kaže, ima i najnovijeg „Mortala“.
Na brzinu sam mu ispričao davnu ljubav prema Kabalovim kukama i Rajdenovim munjama, a onda smo sjeli da „zakuvamo“ koju. Grafika je, naravno, bila vanserijska. Sve je prštalo od boja, pokreta, zvuka. Napadi su bili očaravajući: Kung Lao, na primjer, baci šešir iza protivnikovih leđa, on počne da se okreće, a onda ga drevni šaolin majstor prepolovi na toj neobičnoj pili. Na trenutak mi se činilo da će ona pletenica grlate Sindel iskočiti iz ekrana i da će mene zadaviti umjestu Kitanu.
Ali, odigrali smo samo četiri-pet mečeva. Dalje nije išlo. Sve je bilo previše lijepo i previše brutalno. U onom zadimljenoj izbi često nisam mogao da razlikujem Džeksovu ruku od Džeksove noge, a sa ekrana Markove „plazme“ prskale su litre krvi, visili su metri crijeva, slagala se planina oderanih lica. Quelle horror, što bi rekli osjetljivi Francuzi. Ili sam postao suviše osjetljiv ili više nisam mlad. Ne znam šta je od to dvoje gore.
Ili je „kvaka“ u tome što sam dobio samo jedan meč. Onaj sa Liu Kangom koga nikada nisam nešto posebno ni volio.
