Stigao sam u Banju Luku 28. januara 1998. godine. Nakon „početnog ispitivanja terena“ došao je i odlazak u novu školu. Bio je to čas matematike kod pokojne Drenke koja je sedam minuta predavala novu lekciju, a sedamsto godina ispitivala sve što je moglo da se ispita.
Iz daljske prve raspoređen sam u laušku zadnju klupu. Cimer mi je bio Dragan Palačković zvani Pala koji mi je do velikog odmora sve objasnio: Makivić je mahnit, Rade nije u vinklu, ali je dobar k’o pogača, Surlaš je, kao i svaka istorija, epski širok i dosadan. Drugarstvo smo utvrdili nakon desetak dana kada je Pala u zadnju klupu (srednji red) donio erotske karte koje su tek pod naletom pljuvačke sa palca otkrivale skrovita mjesta na raspucanim plavojkama.
Pričao sam mu o Slavoniji, sokacima, kamenjarima, Dunavu. Opisivao sam mu štapove koje sam iz Zaharija Orfelina donio u Filipa Kljajića. Bila je to jedna „damova“ trzanka koju sam dobio od tetka na poklon, jedan „silstar“ blinker i dva teleskopa. U rancu se našlo i nešto udica, dva-tri plovka i pokoji meps. Vezao sam priče o deverikama, babuškama, štukama, smuđevima, šaranima.
Pala je, kao i svaki iskreni prijatelj, umio da sluša. Rekao mi je da o Vrbasu ne zna mnogo, ali da kroz njegov kraj, kroz Pavlovac, protiče živopisna rječica Suturlija u kojoj ima komada da te bog dragi sačuva. Alavo sam zinuo i zakleo ga na jednoj od onih raspucanih plavojki da mi koliko za prvi vikend pokaže gdje je ta Suturlija, gdje su njeni virovi i kako se ti komadi da te bog dragi sačuva hvataju.
Krenuli smo zorom u subotu. Pješke sam se iz Filipa Kljajića popeo na Pavlovac. U Palinom dvorištu, u hladovini „mirisavke“, ostavio sam trećinu duše da odmara, jer dalje jadna i napaćena nije mogla. Vjerovao sam da su preostale dvije trećine dovoljne za dalji put. Kao što sam vjerovao da je Suturlija tu, pored ili iza Paline kuće, kraj prvog šumarka u najgorem slučaju. Na prvi vir smo stigli dva sata kasnije.
Ne znam šta sam očekivao, ali dobio sam ono čemu se nisam nadao. Zamišljao sam koliko-toliko široku planinsku rijeku, vir dovoljno dubok i dovoljno skrovit, mjesto nad kojim se nadvija stoljetna vrba i sa kojeg ću blinkerom kandžijati osluškujući puls varalice. Sanak pusti je otišao u đavola već na prvom pogledu. Bila je to rječica sa kojom jedva da je i kraći dunavski teleskop mogao da razgovara. Šipčio sam po lauško-pavlovačkim čukama dva debela sata u nadi da ću na udicu nanizati desetak mrena ili bar klenova, ali svi su jadi da će se crvići i gliste džaba smočiti.
Tako je i bilo. Da te bog sačuva komadi pretvorili su se u kedere, odnosno u „zekice“. Mlavio sam kedere tražeći dovoljno dubok vir u kojem bih mogao da utušim Palu koji me je nasankao kako na Laušu niko nikoga nikada nije nasankao. Izjeo sam onaj kontigent leba-masti i paradajza, pa s prvim sumrakom udario u stranu niz koju sam se spustio do potoka u kojem su se utušile sve moje pecaroške nade.
Prođe od tad, što rekao pjevač, trinaest Bajrama, a ja nikako na Suturliju. Sa Palom sam se družio do kraja osnovne škole, a onda je svako udario svojom stazom. Biće da je u Australiji i da tek jednom ili dva puta godišnje dođe pod Pavlovac. Ako i toliko. Ja sam ostao tu odakle je on utekao, ali se više nisam spuštao na Suturliju. Trauma je bila pogolema.
Ušao sam nedavno u prve dane godišnjeg odmora, počeo sam da bacam pasulj i da gledam u koju vodu ću da spustim 136 kilograma žive vage i već sam se bio namjeračio na „šljunkaru“ kod mosta za Kneževo kad mi drug preporuči stanovito virče na Suturliji. Mještanin je zajazio rječicu na jednom dijelu napravivši od Suturlije jezerce. Skovao je djeci skakaonicu, tobogan, lijanu, za one starije podigao je stolove i razladio pivo.
Krenuo sam zorom u subotu. Navigacija je bila precizna, ali sam malkoc zalutao, pa sam do preporučenog mjesta došao mašala dužim putem. Zaboravio sam, naime, koliko je Suturlija u tim krajevima daleko i kada se do nje ide prečicama, a kamoli okolnim makadamima. U podne sam bio na pola puta i do kupanja mi je valjalo tabanati još tri kilometra po užarenom kamenju. Ali, bio sam čovjek, a to znači bio sam borac, veli Gete, pa sam stoički podnio novu sjećajući se stare muke.
Stigao sam oko „keca“. Sat vremena kasnije sam, sentimentalan kakvog me bog dao na svijet, poželio da je Pala sa mnom, da popijemo pivo i da sa mostića prije kupališta zabacimo po dva plovka, taman do večeri uhvatili svaki po „zekicu“. Sentiment vraćam u mulj gdje mu je i mjesto i završavam godišnji uz saznanje da i Suturlija može da postane Dunav ako čovjek nije alav na ono što nema.
